Hrvatski Fokus
Kultura

Kutija od vrimena iliti vječni Split

Split je jedan veliki oksimoron!

 
 
U Vječnom Splitu (1985.) otvara Anatolij Kudrjavcev vremensku kapsulu, iliti škrinju (kokulu) od vrimena sa svim delicijama historijskim, filozofskim, literarnim navodeći cijelu plejadu autora koji su kao temu očešali ili dubinski analizirali fenomen Dioklecijanova grada.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/07/15a.jpg
Anatolij Kudrjavcev
 
Svaki je čovjek zbir svojih suprotnosti, a od gradova Split je u tom smislu najzanimljiviji; i modernistički i težačko obrtnički, i kozmopolitski i toliko zatvoren u se da je momak koji je pjevao "šerenadu" curi iz drugoga kvarta bivao kamenovan ili premlaćen, Split revolucionara i onih koji mole (krunice Gospi) ružarije, anarhista i sitnih trgovaca i činovnika, talijanaša i najžešćih Hrvata, Jugoslavena i Europejaca, grezosti i otmjenosti, koloristički otvoren i siv i tufinav (pljesniv), grad najvećih športaša i najtromijih lokadura, asketa i ljudi gargantuovskoga apetita, najblistavijih umova hrvatske i redikula (oriđinala, osobenjaka, spadala) prema kojima se ponašahu toplo i sa ljudskim prihvaćanjem, ali im se i nemilosrdno rugaše.
 
I arhitektonski Split je oksimoron, od klasične palače cara vojnika sa veličanstvenim redom i blistavim detaljima Peristila i drevnih hramova okruženim nepravilnim ulicama barbarskoga srednjega vijeka sa "hižama" poput gljiva nametnika na rimskoj starini, sa romanikom, venecijanskom renesansom i barokom, austrijskim klasicizmom i današnjim lego kockama za stanovanje. Grad Dioklecijana i mučenika Dujma, hrvatskih kraljeva i Tome Arhiđakona, Miljenka Smoje i Enza Bettize. Kudrjavcev je Smoju jedva i spomenuo, a Bettiza još nije  bio dovoljno ostario da napiše autobiografsko remek djelo Egzil; to su don Quijote i Sancho Pansa, daroviti Smoje koji uz ležeran smijeh dvorskoga lude kopa po smeću (i gangreni) ispod svečanoga tepiha "socijalizma sa ljudskim licem" i aristokratski Bettiza koji u "Amarcordu" fellinijevskome svoga djetinjstva luta između kozmopolitstva i računskog gosparstva svojih talijanskih djedova velepoduzetnika i trgovaca i majčinoga svijeta naglašene slavenske emotivnosti i hirovitosti.
 
Smoje je napisao vrlo uvrjedljiv tekst o Bettizi proglasivši ga gotovo fašistom, da bi mu se nakon toga tvornoga napadaja javio na ulici najsrdačnije i najnevinije te ga "šotobraco" (rukom pod ruku) prošetao prostorima zajedničkoga djetinjstva u zajedničkom traženju za izgubljenim vremenom Morpurga, Luke Botića i don Pavlinovića, Baiamontija i Marulića, kina Karaman, Šegvića, Radice, Cettinea i… kaleidoskopa zvana Split. Da bude cirkus veći (jer Mediteran svijet shvaća kao Božji zvjerinjak) tu je i uvodničar knjige, bivši političar koji je slavno vladao i neslavno otpuhnut poput maslačka, koji je simbol lažne prepotencije i karikatura poznate splitske oholosti i slavičnosti, a da drugi političari nisu ni pametniji od njega ni veće prezence ni manje ljepljivih prstiju. Tada je rečeni šjor Ivo bija socijalistički diretur od libra Logosovih.
 
Goran Borčić se maestralno pozabavio redikulima, taj fenomen je jasno uočio Kudrjavcev, ali bez zanimljivih detalja. I Kudrjavcev je zbir suprotnosti, po ocu (izbjeglici) Rus, po materi Splićanin. Revoluciju i Drugi svjetski rat je pametno preskočio, kao i fenomen obožavatelja divusa Titusa, a ni Hajdukom se nije puno bavio. Žao mi je što Dubrovnik nema ovako sveobuhvatnu knjigu o sebi, popis literature, citati, stare fotografije, originalne autorske misli nastale u bogomdanoj spliskoj luci, zelenom Marjanu, divnim spomenicima i ljudskoj (tragi)komediji. I ne brzajmo sa zaključcima, naizgled grezi i nezreli i bučni Split je dao dvojicu veličanstvenih gradonačelnika, humanista Vicka Mihaljevića i modernista Iva Tartagliu koji daleko nadmašuju sve dosadašnje dubrovačke čelnike.
 
Izvucimo neke dijelove iz ove fascinantne knjige herbarija drevnoga Aspalathosa. Hermann Bahr veli da "ne postoji grad u kojemu jače odzvanja zov života… ovdje živi četrdeset tisuća ljudi, no čovjeku je kao da se kreće među stotinama tisuća… kao da sam u Faustovu čarobnu plaštu odletio u neki nepoznati kraj. Vani je Orijent u svim bojama, ali unutra je Quartier Latin (Pariz, tamo je Sorbonna, knjižare, kafanice) s dugim kosama, lepršavim kravatama i galamom dugih govora bez oduška. L. Adamich smatra da je velika povijesna šala, tj. razvoj Dioklecijanove palače u današnji Split, tijekom stoljeća postala dio njihove podsvijesti, s rezultatom da je današnji grad pun humorista… Danijel Dragojević duboko promišlja: "tunel je izgleda građevni oblik koji najpotpunije predstavlja Split, koji kao da nikada ne izlazi na svjetlo dana i ne oformljuje se. Prema tome ostaje on grad latentne podsvijesti. Zašto bi se inače dogodilo da Split tijekom čitavog Srednjeg vijeka nije napravio katedralu (vertikala katedrale nasuprot Dioklecijanovu podrumu, op. T.T.).
 
Tu je doduše bijeli zvonik sv. Duje koji straši Luja a oduševljava Iva Vojnovića. Namjerno banalno, raspjevano poluironično Marko Uvodić Splićanin kazuje: "Ovi naš Dioklecijan, veliki rimski car, moga je ka čovik u mogujstvu, svoj palac (palaču) sagradit di je god tia (htio)… Vidi je di je pitomo… priroda je učinila mirakul, pa je smistila more, po(l)ja, gore i otoke na način da sve to bude oku ugodno, da te dobro raspoloži, i da ne budeš prizlovo(l)jan, i zato ja mislin da nima nidir na svitu veselijeg naroda ča u nas u Splitu… ma i ovako brez pinez više nan vridi dobra voja ven cila Londra (London), Nova – Jork i Liverpol."
 
Giulio Menin svjedoči da su nakon I. svjetskoga rata američki mornari da bi imali zabavište rekvirirali novi (arheološki) muzej koji je koštao godine i godine strpljivih žrtava… ispunili su lijepe dvorane gramofonima i biljarima, postavivši za čuvare crnce i Filipince… najteže je bilo vidjeti što su napravili od vrta, obrađena po rimskom uzoru i ukrašena kipovima careva iz Salone. Tu su posadili salatu, cvjetaču i rotkvice… a kipove su uporabili za ogradice gredica oko povrtnjaka.
 
Marin Bego tvrdi da u Splitu momak se razlikuje od diteta samo tim što dalje kamenom (bovanom) gađa. Uvodić navodi učiteljice (meštrovice) koje bi stavile dici na ponistru (prozor) jednu tikvu i da stojidu mirno, rekla bi in da će najva(l)jaliji biti oni koji će najviše ustrajat gledat u tikvu." Milan Marjanović, istarski naprednjak, jugović i mason stvaratelj zloglasne koalicije divi se razvoju tehnike i industrije i vidi najljepši napredak u uništavanju divne bogomdane rivijere. U herostratovskoj mašti već vidi i rušenje poljudskog samostana; valjda mu i taj simbol prošlosti ne leži. Za Ivana Raosa postoji Split umjetnosti, vlasti i novca, sitosti,sigurnosti i nebrige i Split piljarica, uličarki, kartaša, pijanih subotnjaka, ložača, i obalnih radnika, prosjakinja i isluženih čuvarica javnih zahoda, ovaj truli grad u kojemu izgladnjeli mekušci (bakule?) plaze po gnjilim stubama i crvotočnim gredama… slijede grozne psovke sirotinjske.
 
Branko Stanojević piše o fenomenu raspjevanoga Splita; "stari je običaj mladosti, osobito težačke da se sakupi na jednom mjestu, te da po čitavu noć pjevaju strane i domaće pjesme". Louis Adamich vidi u Splićanima ljude koji se najviše smiju u tadanjoj državi. Veličine i superlativi bilo koje vrsti njih uopće ne impresioniraju. Postoji neprestana želja za ruganjem, kritiziranjem i promatranjem sa smiješne strane bilo koga i bilo čega uključujući i sama sebe…" Varošanin i veliki intelektualac romanist Bogdan Radica veli: "u tvrdoglavosti Splićanina mnogo je tovarove tvrdoglavosti, teške, namučene, asketske… Dragojević lucidno uspoređuje Split s Dubrovnikom, jer stvari se daju kazati i kroz suprotnost, tj. ono što nisu. On tvrdi da Splitu manjka onaj dio koji je po svojoj prirodi okrenut unutra i nosi u sebi zatvorenost jedne tajne!!! Gotovo mu je neugodno kazati da Split nosi operetski duh "Male Floramye".
 
Ako je Dubrovnik izolacija i introvertiranost ljudi i krajolika, odsječenost od zaleđa unatoč trgovini, kruta vlast plemstva i ljubomorno sakrivanje svojih namjera i poslova, strogost redovnika i kapetana što je Split bivao kroz vrijeme? Odgovara nam Anatolij Kudrjavcev da je Split i palača carska i sirotinjski zbjeg, i selo, i velegrad, i malograđanin i kozmopolit, i modernost i kampanilizam; jednom riječju jedinstvo suprotnosti, spoj nespojivoga. Split je jedan veliki oksimoron!
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Čovjekov odnos prema smrti

HF

Usud je lutrija

HF

Nužno žurno održavanje plenuma DHK

HF

Poruka zvona

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...