U bojama svemira Da sam pjesnik, pjevao bih pjesme o najplavijem moru u bojama svemira, i čarobnoj plaveti njegove ljepote moji bi stihovi veselo skakutali u plićaku, skupljali kamenčiće, crvene, bijele, plave kao najveće blago, skrivali u pijesku da ih možda netko ne ukrade Jutrom bih svome najplavijem moru prvim zrakama sunca donio kavu i pecivo, sjedili bismo dugo kao prijatelji dragi, pod maslinom starom i pričali priču o jednoj vjernoj ljubavi vječnoj od iskona do današnjega dana Popodne bih s njim išao na jedno pivo na rivi „Kod Ante“ uvijek bi bilo živo (neki bi nas gledali malo ukrivo), potom lijeno ležali u suncu na plaži, sanjali prekrasne vile u oblacima bijelim ljupko igraju kolo nad Velebitom cijelim Navečer bih mu pjevao uspavanku kao nekad djeci svojoj u kolijevci maloj dok njegovi vali plavi ne bi pozaspali, za laku noć, punu skrivenih tajni, rekao bih mu sasvim tiho, hvala ti najplaviji Jadrane bajni što miluješ moju zemlju Hrvatsku. Mijo Arapović