Hrvatski Fokus
Intervjui

Sakralna umjetnost novoga vremena

Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost

 
 
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu, akademski slikar, Josip Botteri Dini, pripada malobrojnoj skupini najistaknutijih domaćih stvaratelja. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Autor je kompleksnog opusa. Značajan dio posvećen je sakralnim motivima. Razgovarali smo o sakralnoj umjetnosti novoga vremena.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/08/josip-botteri-dini_5b366d8737cef_970xr.jpg
• Kada se spomene sakralna umjetnost, na što prvo pomišljate?
-Roualt, Matisse, Bukovac, Medović, Rendić, Meštrović, Kršinić, Rosetti, Kerdić, Babić, Kljaković, Režek, Augustinčić, Dulčić, Chagall, Manessier, Sutherland, Jordan, Bifel i mnogi drugi i veći broj mlađih autora. Nije mi namjera načiniti elektronski popis svih onih umjetnika koji su u umjetnosti modernih, impresionističkih vremena do danas stvarali novu umjetnost, nadahnjujući se evanđeoskim tekstovima i uopće kršćanskom duhovnošću. Kršćanstvo je religija, koja se, kako je i znano, temelji na biblijskim tekstovima Starog zavjeta i svetim tekstovima Novog zavjeta i dokumentima crkvenih otaca i crkvenih sabora kroz zadnja dva tisućljeća. Nadahnuća su za kršćanstvo univerzalna. Događa se da se kroz umjetnost susreću i židovstvo i kršćanstvo, kao što je to genijalno sa židovske strane ostvario Marc Chagall.
 
• Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?
-Svaki umjetnik pozvan je iznositi svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo, književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.
 
• Sakralna umjetnost u Hrvatskoj?
-Hrvati su među drugim narodima i kulturama ostvarili niz umjetnina. Vrlo je važno istaknuti mnoštvo novovjekih sakralnih gradnja,novih crkava, koje su dozivale suvremene umjetnike da u njima stvore nova djela vječito poželjne i potresne „BIBLIAE PAUPERUM“. Jedan od razloga za brojne novogradnje bila su ratna razaranja u kojima su uništene iz mržnje na sveto, mnoge svetinje. Drugi razlog je razvitak gradova i sela i duhovne i kulturološke potrebe da se Stvoritelju podignu svetišta u našem vremenu, u kojima će se slaviti Stvoritelj, Sv. Trojstvo, Bl. Djevica Marija, sveci i posebno evanđeoske teme.
 
• Kako vi vidite sakralnu umjetnost?
-Umjetnost u sebi živi od ponavljanja sadržaja i njihovih reinterpretacija, autorskih originalnih inačica. Kada govorimo o sakralnoj umjetnosti, mi ne mislimo samo na jasnu, odmah čitljivu, brzu prepoznatljivu ikonografiju i strogu figuraciju. Moramo biti svjesni koliko je u XX. stoljeću u području umjetnosti svih njenih rodova, zauzela prostora i u našoj svijesti i podsvijesti apstraktna umjetnost. O samom razvoju morfologije i smjeni umjetničkih pravaca nećemo govoriti jer ta su znanja predmet opće kulture i naobrazbe. Ipak treba reći kako se sakralna umjetnost kreće u kontinuitetu služeći se svim preobrazbama kroz koje prolazi razvoj umjetnosti općenito.
 
Sakralna umjetnost, može se smatrati u jednom smislu i angažiranom  umjetnosti. Umjetnik je svjestan kako njegovo djelo je u službi svetog. Pred praznim zidom crkve, najčešće iza glavnog oltara, iza svetohraništa ,slikar se osjeti malenim, jednim od mnogih romara. Treba u molitvi klečeći pokušati zaroniti u snoviđenje. Dogodi se sretno viđenje ponekad. Umjetnost je viđenje, viđenje, viđenje u sebi ili izvan sebe,kako ćemo to naći u Ivanovoj Apokalipsi zapisano. To je nadahnuće. Moramo biti ponizni i zahvaljivati Gospodinu. Jer „Tko će se uspeti na goru Gospodinovu i tko će stati na sveto mjesto njegovo?“ samo onaj koji je neporočan i čista srca. Ali, svi smo svjesni svojih slabosti, stoga moramo tiho, na prstima prolaziti svetom mjestu. To su osjećali i osjećaju svi oni koji se osjećaju pozvani ostvarivati sakralnu umjetnost.
 
• Često spominjete samoću, važnu za umjetnika. Što je još važno za umjetnike koji se bave sakralnom umjetnošću?
– O BEATA SOLITUDO. Bez samoće i odcjepljenja od svega profanog, ne može nastati ništa uzvišenog. Sakralnu umjetnost možemo nazivati i uzvišenom. Rekli smo da je sakralna umjetnost angažirana. U svakoj angažiranoj umjetnosti događa se neka određena poslušnost, pa bi to mogli nazvati i neslobodom. A umjetnost se upravo hvali slobodom, pa čak i neposluhom, do anarhije. Sakralnom umjetnosti iskreno se može baviti onaj koji može poštovati kontinuitete u kojima su prethodnici stvarali u povijesti umjetnosti svjetske i nacionalne. Za slobodu umjetničkog izražavanja u području stvaranja sakralne umjetnosti umjetnik se mora na svoj način izboriti. On zna da ova umjetnost služi kao suvremena vizualizacija navještaja Božje riječi i da umjetnički izraz treba nositi neprolazne komunikacijske mogućnosti za mnoštvo vjernika koje će u sadašnjem i u budućem vremenu uz njegovo djelo moći moliti i razmatrati svete tajne.
 
I naručitelja i umjetnika brine ono mnoštvo koje će komunicirati s umjetnošću. Jer u crkvi umjetnost nije dekoracija, ona ne može biti niti provokacija. Ona ne može biti nečitljiva, ako govori o određenoj temi. Umjetnik je stvorio svoj izražajni jezik, on želi govoriti svojim autentičnim stilom, izrazom, jezikom. Potrebno je doći do sretnog susreta međusobnog poštovanja naručitelja i autora. Sakralna će umjetnost živjeti i komunicirati, dulje, biti aktualnija dulji vremenski period,ako umjetnik bude dosljedan sebi i svojem stilu i što slobodniji u svom izražavanju. U slobodi umjetničkog izražavanja krije se ključ buduće recepcije umjetničkog djela. U slobodi umjetnik dotiče i ostvaruje proročku ulogu. Ipak, iznad svega, umjetnika njegova sredina mora prepoznati. Njegova umjetnost treba postati duhovna pratnja i potreba svoje sredine.
 
Umjetnost ne poznaje granica. Istinska umjetnost govori univerzalnim jezikom i biva prepoznata u općem svijetu umjetnosti. Europska umjetnost baštini u svojim temeljnim zasadama najbolja iskustva i dosege umjetnosti stare Grčke i Rima, kao i umjetnost Bizanta,koje utječu na stvaranje predromanike, romanike, gotike, renesanse, baroka, manirizma, rokokoa i klasicizma da bi tek u impresionizmu europski duh stvorio bitno novi umjetnički stil i otvorio put novim ikonografskim i morfološkim umjetničkim ostvarenjima. Slijede zatim različiti novovjeki stilovi i umjetničke prakse od postimpresionizma u različitim strujanjima do fauvizma, jugendstila, kubizma, apstrakcije, lirske i geometrijske, dadaizma,nadrealizma itd. sve do u naše dane. I ne znajući za sve te novosti, čovjek našeg doba, kao i kroz svu povijest, čezne susresti umjetničko djelo koje govori jakim likovnim govorom, originalnim autorskim rukopisom i intelektualnim pristupom, kojim može ostvariti komunikaciju sa suvremenim čovjekom. Umjetnost nije samo igra i nije samo zgodna dosjetljiva novost. Umjetnost može u sebi imati i te elemente, ali posebno sakralna umjetnost mora vezati promatrača novošću interpretacije svetih tema, originalnim i sugestivnim likovnim govorom, koristeći u ostvarenju sve likovne elemente u najboljem čistom izdanju, u neponovljivim kombinacijama.
 
• Koje  autore osobito ističete? Koja djela?
-Ako bi trebalo ukazivati na neka moderna istaknuta likovna djela sakralnog nadahnuća od Hrvatske do na kraj svijeta tada bih bez dvojbe nabrojio neke stvaraoce: Medović, Bukovac, Šulentić, Trepše, Gecan, Meštrović, Kljaković, Babić, Kerdić, Augustinčić, Dulčić, Režek, Ivančić, Michieli, Kršinić i drugi. U svijetu su zasigurno Roualt, Sutherland, Manzu, Matisse… Uvijek se radi o autorima izgrađene umjetničke osobnosti i originalnosti, u čijim se djelima, kao u zrcalu ogledaju iskustva suvremene umjetnosti. Suvremena umjetnost, možemo kazati, je empatična i kroz umjetnost autori osjećaju svu tragiku, boli i nepodnosive patnje koje zahvaćaju suvremeni svijet.
 
I dok umjetnost u svojoj otvorenosti ljudskim patnjama zapada u bezizlaznu ulicu u kojoj gasnu nade, patnju sa patnjom Bogočovjeka, Krista Gospodina i uspijeva kroz kršćansku nadu govoriti o vječnoj radosti za čovjeka. Kršćanska sakralna umjetnost utemeljena je i nadahnuta Božjom riječi i i dalje pruža likovne doživljaje u kojima dominira svjetlo i Krist kao konačna nada. Sakralna likovna djela uvjerljivo svjedoče živuću vjeru, nadu i poziv na ljubav. O svim navedenim umjetnicima postoji stručna literatura iz pera povjesničara umjetnosti. Pa ih u ovom tekstu ne opisujem i ne analiziram. Mogu tek dati naznake za neka djela koja su na mene ostavila snažniji utisak: U prvom redu jest Meštrovićevo djelo. Nezamisliva je povijest sakralne hrvatske umjetnosti a da se sa uzvišenošću i udivljenjem i zahvalnošću ne govori o Ivanu Meštroviću. Kapela u Kaštilcu u Splitu, njegov osobni najviši domet, ali i  najviši domet hrvatske sakralne skulpture. Zatim, vitraji u crkvi sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu, koje je u 1960-im godinama ostvario Ivo Dulčić. S tim djelom, suvremena hrvatska umjetnost postala je avangardna za ostali svijet a od tada Dulčić predvodi i potiče svojom slikarskom smjelošću sve likovne slobode i originalnosti u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti. Svi smo mu dužni. Svi smo mu učenici. Onda, Marijan Trepše u crkvi Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića, ostvario je vitraje muke Isusove. Šulentić Zlatko je na Ksaveru, u franjevačkoj crkvi ostvario više sugestivnih sakralnih djela. I Ljubo Babić, kao i Ivo Kerdić, ostvarili su značajna djela sakralnog nadahnuća u 20. Stoljeću u Hrvatskoj. Posebno mjesto u vremenu do Drugoga svjetskog rata u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti pripada Jozi Kljakoviću zbog fresaka ostvarenih u crkvi sv. Marka u  Zagrebu i u crkvi Bl. Djevice Marije u Biskupiji kod Knina. U objema crkvama radio je istodobno s Meštrovićem koji je stvarao skulpture a u Biskupiji i skulpture i arhitekturu crkve. Ova razmišljanja tek naznačuju snagu i množinu likovnih djela sakralne umjetnosti kroz XX. stoljeće.
 

Miroslav Pelikan

Povezane objave

Slovenija mora dobiti “kontakt”

HF

Odgovornost za masovni odlazak mladih Hrvata je na vladajućim strukturama

HF

Od Hrvatske kao članice Europske unije očekivao sam drukčije ponašanje

HF

Rad na velikom formatu me ispunjava

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više