Plenkovića će skupo stajati savez s Pupovcem

Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a "ugroženost Srba" je strategija, politički program i sredstvo reketarenja

"Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju", kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako. Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih. U takve izuzetke (možda) spada i naš predsjednik Vlade Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana Plenković ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj. Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.

SRBI SVI I SVUDA – "Ugroženi" Srbi nemaju što da jedu!

Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.  Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti "ustaša" – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…). Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“…, i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine. Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge.

To je njegova "vizija" Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, ne  će nam to uspjeti. Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru. On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvrjedama). Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.

Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Ne ću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika 'Novosti' koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda? Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje. „Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8 % Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90 % (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!?

Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas. Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore… 10.000, 500, 200, 50… važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jest. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.

Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes. Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu…), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin. I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).

I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao predsjednik Vlade sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji. Ne znam je li on konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas. Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga. Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću. Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.

Zlatko Pinter