Plenković s Pupovcem svakako gubi

Hrvati su (u)radili gluposti od sredine XIX. stoljeća. Isto nastavljaju i danas

U doba turskih ratova stanovništvo hrvatske jezgre između Karlovca i Banja Luke, Pakraca i Knina je prisiljeno ili izseliti na slobodne teritorije i strane države (Austrija, Mađarska, Slovenija, Češka, Slovačka…) ili prijeći na islam, te manji postotak na pravoslavlje. S Turcima se naseljava pravoslavno stanovništvo (nisu svi bili Srbi) koje vremenom lavira između Turske i Austrije, a kasnije surađuje i s Mađarima i Talijanima protiv Hrvata.

Plenkoviću, Pupovčev "ugroženi" Srbin Boris Petko je najobičniji – velikosrbin i povratnik u Hrvatsku

Austrija da se spasi engleskih intriga stabilizirala se diobom s Ugrima, što je hrvatske zanesenjake vodilo prema ilirstvu, jugoslavenstvu, panslavizmu, srbokatolicizmu i sličnim političkim maškarama. Kvaternik snuje ustanak među krajiškim Srbima; prije toga su Srbi, tj. Rusi planirali ustanak u Vojnoj krajini i talijansko iskrcavanje na hrvatskoj obali. U srbijanskoj službi nalaze se rodom Hrvati Antonije Orešković i Đuro Horvatović, prvi kao šef Obavještajne službe, drugi kao general, pa i vrhovni zapovjednik. Plan Velike Srbije već stvaraju masoni Jovan Rajić i Sava Tekelija početkom XIX. stoljeća, to će sve operacionalizirati poljski grof, knez i političar Adam Jerzy Czartoryski (Varšava, 14. I. 1770. – Montfermeil, 15. VII. 1861.)., jezikoslovac Vuk Karadžić s tezom da su svi štokavci Srbi, te geograf Jovan Cvijić s rasizmom dinarskog tipa Kraljevića Marka.

Što rade Hrvati? Rade gluposti, tj. stvaraju Hrvatsko srpsku koaliciju i ustoličuju Svetozara Pribićevića za šefa Hrvatskoga sabora. Napominjem da je književni kritičar i istaknuti mason Milan Marjanović imao ulogu u tome, nije to Supilova ideja. U Dubrovniku Orsat Medo Pucić (i on u Palmerstoneovom krugu kao i Kossuth, Mazzini i Napoleon III.) stvara od sredine XIX. stoljeća politički pokret Srba katolika. Nastranu pravoslavci koji su se osjećali Hrvatima ili borili za Hrvatsku (od Tesle i Preradovića do Drugoga svjetskoga rata i Domovinskoga rata) ili priznavali legitimne težnje hrvatskoga naroda kao Pribićević (nakon što ga je kralj Aleksandar odbacio i uvrijedio) ili Srećko Bijelić. Dok su se Hrvati zanosili južnoslavenskim i općeslavenskim idejama živeći u uređenoj Austriji koja je bila pravna država, imala sjajno školstvo, kulturu, ekonomiju i bila usto katolička i srednjoeuropska; dotle je Srbija bila zemlja ratova, nepotizma i korupcije.

Ne kažem da hrvatski narod nije živeći 500 godina na prostoru „kontakta“ kršćanstva i islama postao pomalo hajdučki i zaostao, ali postojali su utjecaji Italije i Austrije, postojali su gradovi (doduše mali) i plemstvo, ipak je kontakt s Europom ostao. I nakon ubojstva nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu i europskoga krvoprolića, i nakon ubojstva mirotvorca i dobričine Radića u beogradskoj skupštini 1928., i nakon „martovskih“ demonstracija 1941. koje su Jugoslaviju nepotrebno uvele u Drugi svjetski rat, i nakon Miloševića, i nakon odbijanja plana Z-4 srpski narod još uvijek vjeruje da je nevina žrtva i da je progresivan narod. Njegovi intelektualci i SANU ne žele vidjeti istinu, već podgrijavaju mitomaniju čekajući bolja vremena za Veliku Srbiju. I dok se u Beogradu, ali i Londonu i New Yorku amnestira četnički pokret, jednako krvav kao i partizanski i ustaški, i dok se u Bileći (istočna Hercegovina) podiže spomenik od 3,5 metara đeneralu Draži (geometar Mihailović, ratni vođa četnika), dok Republika srpska koja drži pola BiH postaje realnost, dok patrijarh Irinej ne priznaje Hrvatsku već pozdravlja srpski narod u Banovini, Lici, Kordunu, Slavoniji itd., dok se niječe hrvatski jezik i svojata dubrovačka povijest, dok se Bunjevce proglašava narodom uz asistenciju predsjednika Vučića koji je bio ratni huškač u Hrvatskoj i BiH devedesetih, da se sada nalazi iznenađen, uvrijeđen poput Sanjina Bužo(a) koji na naplatnoj kućici ulazi u verbalni sukob sa nesretnim službenikom (i zadržava kolonu vozila usput žaleći što nije razbio zube neistomišljeniku(!) oko neke domaćice koja nosi hrvatski grb sa prvim bijelim poljem. Sanjina dakako ne smeta veličanje J.B.T.-a i Koste Nađa, orijentacija nekih bosanskih političara na predsjednika Erdoğana, nazočnost vehabija, majice i tetovaže s komunističkim, anarhističkim i sotonističkim obilježjima, jer on je profesionalni daltonist koji od svoje strasti pravi zanimanje.

A naš Cvilidreta dr. Milorad Pupovac, koji od marginalija gradi sustav, zapravo nije previše koristan hrvatskim Srbima, ali jest sebi. Bilo bi mi draže da je na njegovu mjestu neka osoba manje konfliktna i više praktična, jer prostora za suradnju Hrvata i Srba u kulturi i ekonomiji ima poprilično, pa i za boljitak naših pravoslavaca seljaka, obrtnika, građana. Predsjednik Vlade će morati da Bruxellesu dokaže kako nije nacionalist i ostati u političkoj simbiozi s dr. Pupovcem, i to je dobro. Naime tako će izgubiti dio birača. A odnosi Hrvata i Srba se mogu popraviti samo realnim dobrosusjedstvom kao kod Španjolaca i Portugalaca, Skandinavaca, Čeha i Slovaka.

Teo Trostmann