Hrvatski Fokus
Aktualno

USELJENI OTIMAČI – Pupovac i pupovčići…

Partizani su napredovali tek kad je Nijemcima (po)nestalo strjeljiva

 
 
Niti sam odgojen, a još i manje odrastao da bi pripadao bilo kojem obliku fašizma, ali ni komunizma. Poštujem ljude koji su odlaskom u, kako su je nazvali, »narodno oslobodilačku borbu« (NOB), gdje su »pružili otpor okupaciji zemlje od strane fašizma«, kojeg prezirem jednako kao i "komunizam", koji pak nisam mogao izbjeći onakvog kakvog smo imali. Dakle, poštujem ljude koji su pobjegli od terora fašizma i jednako one koji su postali žrtve komunizma!!!
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/08/vladika-nikolaj.jpg
Srpski "sveti" Nikolaj Velimirović sa srpskim i njemačkim vojnicima u ugodnom ćaskanju
 
Protivnik sam propagandne mašinerije AGITPROP djelatnika koji su pokret otpora i partizanski način ratovanja proglasili epohalnim dometom s posebno naglašenom ulogom genijalnosti vrhovnog štaba na čelu s Josipom Brozom Titom koji je bio, danas to slobodno možemo reći i našaliti se, prvak svijeta u bježanju od neprijatelja protiv kojeg se borio, miniranjem tračnica, diverzijama, zasjedama i neočekivanim napadima s puškama i pištoljima protiv tenkova, bornih kola, zrakoplovstva, topništva i drugog suvremenog naoružanja sve dok je moćna njemačka vojska raspolagala sredstvima za borbu. Pomalo je, s današnjim vremenskim odmakom gledano, komično pridavati značenje NOB-u koje je prikazano epopejom hrabrosti, junaštva i mudrosti ratovanja. Sve što znamo i što je naša mladost učila u školama nastalo je, prije svega, djelovanjem vješto vođenom, rekli bi vrhunskom, AGITPROP kulturom; ona je djelovala u širokom spektru od narodne tehnike pa sve do glazbe, književnosti, kazališne i, kasnije, filmske umjetnosti s golemim intelektualnim potencijalom u kojem su posebno dominirali: Vladimir Nazor, Oskar Davičo, Đorđe Andrejević Kun, Branko Ćopić, Joža Horvat i veliki broj kipara poput Antuna Augustinčića i dramskih umjetnika tog vremena što su pripadali pokretu otpora ili su ga slavili.
 
Otpor, partizanski otpor, okupatoru bio je omogućen zahvaljujući tajnim službama Velike Britanije koji je bio usko povezan za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata s partizanskim glavnim štabom. Koliko god su Nijemci, kako se to uvijek naglašavalo, uz "domaće izdajice" od 1941. do 1943. proveli ofenzivu glavni je štab uvijek uspio, zahvaljujući spomenutim službama, s više ili manje žrtava, usmjeriti bježanje (neki kažu povlačenje) kontra od smjerova sedam ofenziva bespućima dinarskog gorja jugoistoka, i bosanskih planina sve do Prokletija. Prostor je to koji okupator nije mogao dosegnuti pa ni kontrolirati.  U tom prostoru tenkovi su bespomoćni, a prednost imaju oni što su u njemu obitavali poznavanjem ambijenta svoje nužde sučeljeni strahotama neimaštine i nadljudskih napora preživljavanja uz neizbježne bolesti.
 
Kapitulacijom Italije 1943. godine partizanski je pokret u prostoru bivše Jugoslavije onoliko napredovao koliko je njemački otpor slabio povlačeći se od Grčke, Makedonije i Srbije. Jedina i najveća zapreka partizanskom osvajanju prostora bila je srijemska fronta od jeseni 1944. do ranog proljeća 1945. godine na kojem je izginula srpska, silom mobilizirana i za rat nepripremljena, mladost; ona je platila životima napadajući bez ijednog tenka ili zrakoplova s pištoljima, puškama i strojopuškama dobro naoružanu njemačku vojsku s najvećim otporom između Šida i Sotina udaljenog desetak kilometara do Vukovara kojeg su Nijemci napustili pješice kad im je nestalo municije i goriva.
 
Danas, s distance vremena i brojnih spoznaja vraćaju mi se slike, tako zvanog, oslobođenja Vukovara nakon što je posljednja izbjeglička kolona 14. travnja 1945. oko podneva napustila Vukovar pješice. Kraj izbjegličke kolone činili su Kozaci, Nedićeva i Ljotićeva vojska s  četnicima, onako klasično i zastrašujuće, obraslih bradama i obavijenih redenicima metaka da bi nekoliko sati iza njih  skupina, ne više od dvadesetak ili  tridesetak, Nijemaca prošla kroz Vukovar i minama raznijela most preko Vuke u centru grada i most na kolodvoru nastavljajući put pješice u pravcu Vinkovaca. U sutonu spomenutog dana u grad je upala masa ljudi na seljačkim kočijama s kojima su ujahale partizanske jedinice  bez bilo kakve borbe. Ta je masa slijedila povlačenje njemačke vojske kojoj je ponestalo municije i goriva za borbu povlačeći se prema Vinkovcima ili prema zapadu nade da će se dovući do Austrijskih granica prema Gracu ili Bleiburgu. Bilo je to vrijeme kad se partizanska municija nije trošila u borbi protiv okupatora nego protiv ostatka izbjegle vojske i protiv narodnih i klasnih neprijatelja.
 
Nakon Vukovara, dakle 14. travnja 1945. sva područja do, danas bi rekli, austrijske granice partizanske jedinice „osvajale“ su tako što su slijedile povlačenje Nijemaca i, kako su ih zvali, domaćih izdajica. Sve što je cestama Vukovara prema Vinkovcima prošlo bježalo je  od prijetećeg komunizma na putu prema neizvjesnoj kapitulaciji koja je završila nepuni mjesec dana kasnije (9. svibnja 1945.), pokazalo se,  žrtvama Bleiburga. Naša povijest tog vremena „pamti“ samo ono što je doživio, da kažemo, hrvatski izbjeglički uniformirani i civilni živalj spomen obilježjima vezanim uz Bleiburg i događanjima do njega i u njemu. Nitko pojma nema, jer nije bilježeno ili nije pridavano značenje, ljudima što su činili kraj izbjegličke kolone s četnicima koji su jednako stigli negdje u području rijeke Drave (Dravograda, Maribora i Graca). Ne spominju se stradanja četnika, Ljotićevih i Nedićevih vojnika, Kozaka i drugih ostataka koji su podržavali vojnu silu njemačke okupacije služeći okupatoru.  
 
U kolektivnoj memoriji hrvatske nacionalne tragedije samo se zna dio dugo, dugo čuvane istine o Bleiburgu i do njega usputnih žrtava u Kočevskom rogu i sličnim masovnim grobnicama ljudi na izbjegličkom putu Drugog svjetskog rata. Taj vrlo grubo opisani dio nije nikad bio predmet historiografije; on je prepušten ideološkim interpretatorima kojima je jedino stalo veličati NOB-u, druga Tita i „mudrost“ partizanskog načina ratovanja sa posebnim ciljem obezvrjeđivanja bilo čije ljudske sudbine ili tragedije koja je bez svoje volje i želje rođena u vrijeme ratnog, političkog, klasnog i svakog drugog obračuna u kojem ni osobna nisu nedostajala.
 
Danas, osim osobnih dojmova i sjećanja, nije moguće opisati strahote Drugog svjetskog rata (1941.-1945.) i njegov kraj. Tek može se konstatirati da je komunistička partija s Titom na čelu uspjela metodama kojima se služila „disciplinirati“ narod ili građane ostatka bivše Jugoslavije uz brojne neljudske i nečasne radnje do stupnja države koja je uživala međunarodni ugled bez osvrtanja na Informbiro (1948.) ili razlaza s politikom SSSR-a uz tragediju osoba čiji su ideali završili na Golom otoku uz neviđena poniženja i torturu zatočenih u njemu. Nakon razlaza ili otpora spram politike SSSR-a na čelu s moćnim Staljinom drug je Tito dobio golemu podršku Amerike i Engleske unatoč paroli: „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“ na koju se Amerika nije osvrtala. Naprotiv! Iz nje je siromašnom i gladnom narodu stizala bogata pomoć u konzervama  masti i putra uz pakete  UNRA u kojima je bilo uz nužne životne namirnice i mlijeka i jaja u prahu koja su, šaljivo, nazvana po imenu tadašnjeg predsjednika SAD Trumanova jaja. Sve je dijeljeno građanima, valja priznati, pošteno i pravedno u vrijeme velikih nepravdi, stresova i udbinih čeprkanja po građanskoj savjesti njenih žitelja.
 
Seljaci su prestali kontrahirati žito što je bio oblik prisilnog oduzimanja prihoda žetve onima koji su sijali, a politika ubirala prinos, rekli bi, od oka. Omladina je izgradila prugu Brčko-Banovići, pa Šamac –Sarajevo a odmah zatim, već 1949. prionula na autoput Beograd – Zagreb nazvan autoputom bratstva  i jedinstva. Polet kojim se izgrađivala zemlja uz angažiranje omladine na radnim akcijama i razvoj industrije stvorio je ne samo komunističku nego i moćnu političku oligarhiju koja je ideale žrtvovala i postupno iznjedrila pojedince i skupine koje su prezirale ideologiju i obećanja uz kapital s kojim je zamijenjena privrženost besklasnom ili obećavajućem društvu u korist gospodarstva koje je tražilo umjesto ruku za lopate znanje za njegovo vođenje.
 
Kraj entuzijazma Titove Jugoslavije počeo je kad se unutarnja politika druga Tita i partije sukobila s interesima i mogućnostima međunarodnog tržišta ili vrste laviranja izvrnutog, zavrnutog ili tako nekog socijalizma sa nemilosrdnim tržištem u kojem je Jugoslavija postala vrst posrednika između tržišta zapada i proizvoda namijenjenih deficitu država socijalizma istoka. U tom je prostoru stasala nova vrsta ljudi zaštićena kapitalom, a ne više ideologijom. Evo, reklo bi se: to je nama naša borba dala da imamo Tita za maršala, ali i Vanju Špiljaka, Tedeschija, Đurekovića, Santrića i ljude  slične njihovom profilu poduzetničkog duha i neke čudne socijalizmu privrženosti  kao i službama koje su ih kontrolirale sa ili bez zadrške. Nemoguće je u ovako površnom osvrtu prikazati uzroke i posljedice pedesetogodišnjih političkih, gospodarskih i ideoloških promjena u kojima su sudbinama ljudi upravljale odgovarajuće službe koje su imale približan odnos prema građanima koje su kontrolirale, ali i međusobne nesporazume unutar republika i pokrajina koje su tek nakon Titove smrti pokazale nakazno lice sustava koji još i danas djeluje, čini se, posebno u Hrvatskoj o čemu neupitno i vjerodostojno svjedoči iscrtana svastika na poljudskom stadionu za vrijeme kvalifikacijskog nogometnog susreta Hrvatske vs Italije u Splitu. Autorima tog projekta nitko još nije bio ni na tragu a kamoli na otkriću. Logično je pretpostaviti da Hrvatskoj svaki nacionalni ili rasistički ispad maskiranih, anonimnih i na drugi način izraženih provokacija fašističkih naznaka ili tendencija djelo su iz iste majstorske radionice onih koji su svastikom htjeli hrvatsko nacionalno biće prikazati kao fašističko i obavezno usmjereno protiv Srba koji su povijesno poznati po djelima što su napuštajući svoja sela palili vlastite kuće sasvim sigurni da u njima nisu nikad ni željeli ostati. Posljednji takav „incident“ djelo je maskiranih koji su negdje oko Knina ovih dana ili oko19. kolovoza 2019. upali maskirani u kafić i palicama ostavili dojam nasilja u kojem nitko od gledatelja utakmice, u kojoj se prenosila igra Crvene zvezde, nije bio ozbiljno i životno ugrožen, ali s dovoljno razloga da se javi „neustrašivi“ Milorad Pupovac čuvar onih kojima u Hrvatskoj njegova zaštita samo šteti.
 
Dvojim da će se ikada otkriti ekipa crtača svastike na poljudskom stadionu ali i prepoznati ljudi koji su izveli napad u kafiću na gledatelje utakmice u kojoj je igrala Crvena zvezda. Maskirana i zakrabuljena skupina koja navodno mrzi Srbe siguran sam ostat će samo dio medijske hajke kojoj je jedini cilj prikazati Hrvatsku onakvom kakva ona u stvarnosti nije. Naime, da je Hrvatska onakvom kakvu ju pupovčići žele prikazati ne bi se taj šepirio u njoj kao zaštitnik nečega što ne traži zaštitu. Sudbina, mislim politička sudbina Hrvatske, daleko je od kontrole sposobne zaštiti istinu i žrtve njene neovisnosti od elemenata što čine ostatke vješto prikrivenih destrukcija u kojima je opstala tek, za vrijeme NDH, ustanovljena kuna koja je jednako opasna za budale koje smeta apel ZDS ili hrvatski grb s početnim bijelim ili crvenim poljem ili pak zastave na kojoj bi umjesto grba više voljeli zvijezdu petokraku. Ne zato što ju vole nego zato što pod njenom zaštitom mogu raditi što ih je volja. Želim posebno naglasiti da je biti spreman za dom neutralni apel koji nikoga ne ugrožava, ali posebno smeta onima koji su uselili u tuđe, a posebno, židovske domove. Ne za države NDH, nego SFRJ.
 

Željko Mataja

Povezane objave

Hina o knjizi Marijana Majstorovića

HF

Pismo Predsjednici i gradonačelniku Bandiću

HF

Josipe Juratoviću, previše je!

HF

Dva brata u Boga – Hrvat Jaro i Švabo Emir

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više