U demokratskom društvu politika nema što tražiti u umjetnosti
Život svoj
prikazujemo Bogu,
za budućnost hrvatskome rodu.
Za tebe molimo,
za te žrtvujemo,
lijepa naša zemljo Hrvatska.
Kruh i vino
prinosimo Bogu,
za budućnost hrvatskome rodu.
Za tebe molimo,
za tebe žrtvujemo, lijepa naša zemljo Hrvatska.
Molbe svoje
prinosimo Bogu
za budućnost hrvatskome rodu.
Za tebe molimo,
za te žrtvujemo,
lijepa naša zemljo Hrvatska.
Za svaki blagdan, za svaku obljetnicu stvaranje samostalne države Hrvatske pitam se:
– Jesmo li ovakvu Hrvatsku sanjali?
– Jesmo li ovakvu Hrvatsku željeli?
– Je li ovakva Hrvatska vrijedna toliko žrtava, boli i patnje?
Velike većina mojih prijatelja, znanaca, čitatelja reći će NE!
Nije to Hrvatska kakvu smo sanjali i kakvu smo željeli!
Gdje su se izgubili ti snovi, gdje je ta Hrvatska nestala?
Gdje smo pogriješili?
Gdje su krivci? Jesmo li sami krivi?
Pokušati ću dati odgovore na ta pitanja kroz pjesme koje su se pjevale, bez pretenzija da ocjenjujem njihovu umjetničku vrijednost kao glazbeni kritičar, jer to nisam!
Pjesma je uvijek u svakom društvenom uređenju odraz društva. Prateći pjesme koje su se pjevale vidi se u kojem smjeru se okreće politika, jer politika još uvijek diktira, cenzurira ili dopušta javno pjevanje i pjesme.
U jednom demokratskom društvu politika nema što tražiti u umjetnosti. Kriterij i ocjenjivanje trebali biti javni i prepušteni publici.
Kroz pjesme, kroz njihove stihove koje pamtimo, izražavamo svoje osjećaje, svoju pripadnost, ljubav, bol i razočarenje.
Vezano uz pjesme prisjećam se zanosa domoljublja, sreće što smo mogli konačno pjevati svoje pjesme, što smo slobodno mogli reći da smo Hrvati.
U Jugoslaviji je vladala cenzura. Hrvatske pjesme i hrvatski pjevači bili su zabranjivani, kao što sam navela, ljudi su bili podvrgnuti mučenju, batinama kažnjavanju zatvorom zbog pjesme ili zbog ispričanog vica koji su bili kritički prema komunističkoj vladajućoj oligarhiji.
Devedesetih godina prošlog stoljeća prigodom osamostaljenja Hrvatske, pjevalo se i sviralo na svim skupovima Ustani Bane, Vila Velebita, Krasna jasna… Te su nam pjesme ispunjavale dušu, činile nas sretnim, slobodnim ljudima. Sačuvale su se u narodu, usprkos zabranama i batinama. Pred sam rat mog supruga pretukli su zbog Vile Velebita u milicijskoj stanici, bio je sav u modricama.
Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam, Ivo Fabijan, neprocjenjivo, koji osjećaji:
„Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam
I često molim u ponoćne sate
O Bože čuvaj moju rodnu grudu
O Bože čuvaj sve moje Hrvate”.
Pjeva dalje Ivo Fabijan Svi smo za Hrvatsku
Poslušajte riječ časnu i bratsku
svi smo, svi smo, svi smo za Hrvatsku
Probuđeni narod iz praha se diže
razdragana djeca trobojnicom mašu
važno da smo svi na istom putu
važno da smo svi za Lijepu Nasu
Proljeće u Bleiburgu
S neba se pjesma čuje
anđeli na polje slijeću
sa tornja daleke crkve
izbija večernji sat
vjetar donosi rijeci
mog oca domobrana
rat nije nikome brat
rat nije nikome brat
Ivo Fabijan, veliki domoljub i pjesnik, zaboravljen i marginaliziran jer njegovo otvoreno domoljublje prije njegove smrti ne odgovara neokomunistima na vlasti!
Marko Perković Thompson je pjevao Lijepa li si u puljskoj Areni 1999. godine i po cijeloj Hrvatskoj zajedno s Mladenom Grdovićem, Alenom Vitasovićem, Matom Bulićem i prijateljima, da bi ga danas Alen Vitasović popljuvao https://youtu.be/Dbmy_oSdJyE
Najbolji hrvatski tamburaši ili tada Zlatni dukati izvukli su sve te u Jugoslaviji zabranjene pjesme, obilazili skupove po gradovima i selima. A onda je Miroslav Škoro još 1989. u SAD-u spjevao Ne dirajte mi ravnicu, pjesmu koja je postala legenda Domovinskog rata, koju se vezivalo za etničko čišćenje Hrvata, od velikosrpskog agresora, prognanike, njihovo brisanje sa okupiranih prostora Hrvatske, kao da nikada tamo nisu bili. To su stvarno bili dani ponosa i slave, kada smo se osjećali slobodnima, disali smo punim plućima tu slobodu, a s druge strane trećina zemlje bila je okupirana!
Pjesma Bili cvitak i danas se rado sluša, svevremenska je, moderne melodije i prelijepe poruke.
Ptico moja mladih krila
visoko mi letiš ti
mene zove domovina
slobodna ćeš ostati
Ne bojim se ja umrijeti
za slobodu i za dom
već se bojim kada odem
da ti krila ne slome
Pjesma je proročanska; nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ne da su samo krila slomili hrvatskim braniteljima, nego i kralježnicu i ideale, pa je oko 4000 njih počinilo suicid.
I meni osobno najljepša i najdraža Croatio iz duše te ljubim
Još se sićam onih riči
što mi uvik priča Ćaća
nemoj sine nikud ići
tvoj je kamen, maslina i drača
Nek te rani kora kruva
kapja vina, zrno soli
nek ti kušin bude stina
al’ Hrvatsku sine voli
Pisme će ti pivati slavuji
svirat’ će ti moje mandoline
svaku stopu ove zemlje ljubi
kad odrasteš, voljeni moj sine…
Sloboda pjevanja kratko je trajala! Nakon smrti dr. Tuđmana lijeva koalicija SDP-a i HSLS-a s HSS-om, HNS-om, IDS-om i LS-om, formirala je 2000. godine Vladu, na čelu s Ivicom Račan (SDP). Tada se ruše sve vrijednosti mlade države i ponovno se vraćamo na komunistički vrijednosni sustav! Započinje detuđmanizacija, odnosno razmontiranje demokratske Hrvatske i uspostavljanje jugoslavenskog vrijednosnog sustava. Samim time prešutno domoljubi pjevači nemaju pristup na javnu televiziju, zabranjuju se koncerti M. P.Thompsonu, a za državne blagdane ne puštaju se domoljubne pjesme ili se puštaju u eter na kapaljku. M. P. Thompsonu se zabranjuje nastup u puljskoj Areni, zbog uzvika Za dom spremni u pjesmi Čavoglave, dok se istovremeno u puljsku Arenu dovode Bajaga i drugi srpski pjevači koji su pjevali četnicima! Danima se komemoriralo prigodom smrti Đorđa Balaševića, između ostalih lokacija i u puljskoj Areni, kao da nismo izašli iz Jugoslavije. Došlo je vrijeme kada Oluju ne slavimo kao veliku hrvatsku pobjedu, nego komemoriranje srpskih kolateralnih žrtava. Tako Thompson opet kao i u Domovinskom ratu postaje simbol hrvatske borbe za slobodnu, demokratsku državu jednakih prava za sve njene državljane!
Svima kojima je Hrvatska u srcu“ Lijepa naša zemlja Hrvatska“ čestitam Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!
