Euro nam je važniji od većih plaća

Plenkovićevo i Vujčićevo guranje Hrvatske u eurozonu je nepromišljeno i preuranjeno

Stanje u Hrvatskoj proteklih se godina dramatično promijenilo zbog masovnog iseljavanja iz zemlje. Kako bi zadržale potplaćene radnike kod kuće, vlade Rumunjske, Mađarske, Bugarske nominalno povećavaju njihove plaće po stopama od 10 do 15 posto godišnje, puno bržim tempom od (visokog) gospodarskog rasta tih zemalja. Sličnim putem, makar i ublaženim, trebala bi krenuti i Hrvatska. Nije trebalo proći puno vremena da bi se pokazalo kako je ideja za uvođenje eura u Hrvatsku, koju je pokrenuo premijer Andrej Plenković, brzopleta i nepromišljena.

Prve posljedice već su se vidjele na prošlotjednoj sjednici Vlade, kada je Plenković ukorio ministre Blaženku Divjak i Milana Kujundžića zato što su stali na stranu zaposlenih u svojim resorima – obrazovanju i zdravstvu – te poduprli povećanje njihovih plaća iznad Vladinih planova. Plenković je ministre upozorio neka pripaze kako se javno ponašaju jer oni »nisu sindikalci«, nego članovi Vlade.

Ne može se reći da Plenković nema sluha za povećanje primanja u javnom sektoru. Početkom godine osnovice plaća u javnim i državnim službama povećane su tri posto. Od prvog listopada trebale bi se svima povećati za dva posto. Međutim, Divjak i Kujundžić traže više – povećanje za šest posto u resoru obrazovanja i sedam posto u zdravstvu, na temelju zahtjeva sindikata – čime su očito napravili prekršaj. Nema sumnje, ako Vlada popusti jednima, morat će popustiti i drugima. Promatrači kažu da će se nakon djelatnika u zdravstvu i obrazovanju s povećanim zahtjevima javiti policajci, carinici i mnogi drugi. Za sindikate i njihove zahtjeve situacija je gotovo idealna. Hrvatska se već četiri godine gospodarski oporavlja, a približavaju se predsjednički i parlamentarni izbori, kada su vladajuće stranke itekako popustljive biračima.

Premijer je u pravu kada upozorava ministre da ne mogu zastupati interese samo jedne socijalne skupine, u ovom slučaju sindikate, već javni interes. Uostalom, Vlada je djelatnicima u zdravstvu i obrazovanju poslodavac, koji će za ispunjavanje zahtjeva sindikata morati iduće godine izdvojiti nekoliko stotina milijuna kuna više od planiranih. Problem je, međutim, što Banski dvori u pitanju javnog interesa nisu dosljedni. Ne sjećamo se kada su Plenković i njegovi prethodnici na premijerskoj dužnosti upozorili ministre da ne smiju zastupati samo interese poslodavaca, a zanemarivati sindikate. Što je najgore, sve vlade u posljednja dva desetljeća provodile su uglavnom ono što su tražili poslodavci, ponajprije iz privatnog sektora. Najpoznatiji slučaj je labavljenje Zakona o radu, koje je pomoglo smanjivanju obveza poslodavaca prema zaposlenima. To je pomoglo relativnom zaostajanju radničkih plaća, kao i padanju udjela plaća u ukupnom gospodarskom kolaču Hrvatske. Bile su to mjere u korist poduzetnika, slično kao na Zapadu.

Međutim, Plenkovićeva vlada sada bi trebala okrenuti ploču i početi s postupnom preraspodjelom kolača u korist hrvatskih zaposlenika. Tu su ministri Divjak i Kujundžić potpuno u pravu. Stanje u Hrvatskoj proteklih se godina dramatično promijenilo zbog masovnog iseljavanja iz zemlje. Kako bi zadržale potplaćene radnike kod kuće, vlade Rumunjske, Mađarske, Bugarske nominalno povećavaju njihove plaće po stopama od 10 do 15 posto godišnje, puno bržim tempom od (visokog) gospodarskog rasta tih zemalja. Sličnim putem, makar i ublaženim, trebala bi krenuti i Hrvatska. Plenković u ovom trenutku nema pravog opravdanja za kočenje rasta plaća u Hrvatskoj. Vlada se već nekoliko godina hvali proračunskim viškovima. Bilo bi u redu da se ti viškovi iskoriste za socijalne i ekonomske potrebe naše zemlje. No, premijer očito ne misli tako. Prema njegovu mišljenju, proračunski viškovi imaju samo jedan cilj, a to je ispunjavanje uvjeta za uvođenje eura.

Prema Plenkoviću – koji je zajedno s guvernerom Hrvatske narodne banke nedavno uputio pismo namjere europskim institucijama izražavajući težnju za integraciju Hrvatske u eurozonu – znatnije povećanje plaća ugrozilo bi uvođenje eura. To je obilazno priznao i sam Plenković kada je na prošlotjednoj sjednici u Banskim dvorima rekao da je »Vladi bitna fiskalna i financijska održivost cijelog proračuna, gdje smo ostvarili suficite«. Da bismo mogli ustrajati na tom putu, prema Plenkoviću, »moramo voditi računa o onome što je realno«. Valja podsjetiti da premijera nitko u hrvatskoj i europskoj javnosti nije tjerao na to da već sada pokrene postupak za odricanje Hrvatske od nacionalne valute i za prihvaćanje europske. Za Hrvatsku je uvođenje eura dugoročna obveza, kao i za ostale nove članice Europske unije, ali nigdje ne piše kada se to mora dogoditi.

Kako rekosmo, postaje očito da je premijerovo i guvernerovo guranje Hrvatske u eurozonu nepromišljeno i preuranjeno. Sada će se premijer morati peći na laganoj vatri koju je sam potpalio. Iako ima višak novca u državnom proračunu, premijer će javnosti morati objašnjavati da u hrvatskom javnom sektoru ne možemo znatnije povećati plaće, jer je to u sukobu s težnjom da prihvatimo euro. Pokazat će se da mu je euro važniji od socijalnih i ekonomskih potreba naše zemlje.

Branko Podgornik, http://novilist.hr/Komentari/Kolumne/Iza-pozornice-Branka-Podgornika/BRANKO-PODGORNIK-Euro-nam-je-vazniji-od-vecih-placa