Julian grof Pejačević povezao je početak obitelji s dinastijom Kotromanića u Bosni
Yordanka Gesheva[1]Institute for Historical Studies, Bulgarian Akademy of Sciences, Sofia ygesheva@abv.bg: Bugarsko razdoblje obitelji Pejačević[2]
U većini najpoznatijih verzija o korijenima srednjovjekovne bugarske obitelji Parčević – Pejačević sve počinje od urote sinova Dabiše Kneževića protiv Tvrtka I., koji je vladao Bosnom u drugoj polovici XIV. stoljeća. Tvrtko I. i Dabiša su iz jedne te iste dinastije – Kotromanića. Najraniji podatci o bosanskom porijeklu obitelji, ili barem o boravku njezinih predstavnika u Bosni, međutim, vrlo su ograničeni.
Pri kraju 70.-ih godina XIX. stoljeća Julian grof Pejačević, koji je radio na povijesti obiteljske kuće svojih predaka, povezao je početak obitelji s dinastijom Kotromanića u Bosni. Je li to moguće, nije li ova priča samo lijepa obiteljska legenda, koja je stoljećima zadržala živo obiteljsko pamćenje? Prema obiteljskim predanjima, obitelj Parčević – Knežević – Pejačević – Tomagyionović vodi porijeklo od Dabiše Kneževića, koji je postao kralj Bosne 1391. , a vladao je sve do 1395., kada je dobio ime Stefan (Stjepan). Bez potrage za jakim dokazima pretpostavlja se da su tri Dabišina sina – Parčija, Vuk i Vladislav, koji su sudjelovali u uroti protiv bosanskog vladara Tvrtka I., otkrivena i kažnjena te je onda Parčija napustio Bosnu i nastanio se u bugarskim zemljama. Urota je bila 1366./1367. godine. Od svog braka s Elenom Grubom Stefan Dabiša je imao jednu kćer, a zvala se Stana. Na ovakvu lozu Kotromanića nailazimo u skoro svim enciklopedijama, almanasima, priručnicima i sl. Nema podataka o drugoj djeci iz tog braka. I ovdje opet iskrsavaju nagađanja o njegovim ostalim sinovima. Moglo bi se pretpostaviti da je Stefan Dabiša imao raniji brak, u kojem su možda rođena tri sina (Parčija, Vladislav i Vuk, o kojima govori Julian Pejačević u obiteljskoj povijesti). Ali dokaza o tome nema. Ako uzmemo u obzir približnu godinu rođenja Dabiše Kneževića – oko 1339., o čemu postoje sumnje od strane nekih znanstvenika, jasno je da oko 1367. on ne bi mogao imati tako velike sinove, koji bi bili u stanju sudjelovati u urotama s njim.
Druga teoretski moguća opcija jeste da suta tri nasljednikazapravo bliski rođaci Dabiše Kneževića, koji ih je iz nekog razloga pobudiona sudjelovanje u uroti protiv Tvrtka I., o čemu također ne postoje nikakvi jasni dokazi;te tri osobe ne pojavljuju se nigdje u bosanskoj, ni u srpskoj i hrvatskoj literaturi, osim u gore opisanom smislu. U povijesti dinastičkih veza i odnosa u Bosniuopće nisu označene. Imena Vuk i Vladislav postoje u dinastiji Kotromanića, dok je ime Parčija potpuno nepoznato. Nije moguće odgovoriti ni na pitanje gdje su bila braća prije sudjelovanja u ustanku – jesu li u to vrijeme živjela u Bugarskoj, o čemu postoje neka nagađanja ili su činila svoje prve korake u bugarskim zemljama nakon poraza. Ne može se reći ni koji im je motiv za sudjelovanje u zavjeri niti koji je razlog.[3]
Međutim, ako ipak prihvatimo njihovo postojanje u navedenoj ili njoj bliskoj opciji, nedostatak dokaza čini nemogućim isticanje obiteljskog ili drugog razloga za osporavanje Tvrtkove kraljevske krune od strane tih navodnih potomaka ili rođaka Stefana Dabiše te za sudjelovanje u uroti protiv njega. Ne može se odrediti ni radi li se o sudjelovanju u navedenoj uroti iz 1366./1367. ili o nekom drugom događaju (u svakom slučaju manje važnom, pošto u povjesnici nije ništa navedeno). Prema legendi, Vladislav i Vuk su zarobljeni i bačeni u zatvor. Za Vladislava se čak spominje da je već prije te urote, vjerojatno zbog sličnog djelovanja, osljepljen: kada, od koga i zašto je tako teško kažnjen – nema informacija. Kako je pri tome sudjelovao u novoj uroti i je li uopće bilo drugog sudjelovanja, također ostaje upitno. Opet, prema obiteljskoj legendi, nakon pobune Parča ili Parčija bježi i odlazi prvo u Ugarsku i to zajedno s Tvrtkovim bratom (ime se ne spominje, ali vjerojatno je riječ o Vuku, jer u rodoslovlju i povijesti drugi Tvrtkov brat nije ni naveden). Nakon toga Parčija sudjeluje u borbenim akcijama u okolini Sedmigrada (Transilvanija). Sve te informacije prenosi Konstantin Irechek, koji izričito napominje da koristi materijale iz obiteljskog arhiva Pejačevićevih.[4] Znatno bolje sinkronizirane se pojavljuju u radu Juliana Pejačevića[5]. Kod ni jednoga genealoške veze nisu jasne, a nakon Gionovih sinova gotovo do nadbiskupa Petra Parčevića (1612.-1674.) jednostavno se gube. Kod sljedećih autora Vuk se ne pojavljuje kao osoba koja napušta zemlju s Parčijom. A Parčija se preziva Knežević, što se može tumačiti ovako: ako je bio sin Stefana Dabiše, on je Bosnu napustio prije no što je Dabiša ustoličen 1391., dok još uvijek nosi ime Knežević. No, to su samo nagađanja. Dokaza nema.
U bugarskoj povijesnoj literaturi ima različitih mišljenja o tome kada je i zašto Parčija napustio Bosnu. Prema jednoj skupini autora,[6] to se dogodilo 1357./1358., ali u povijesti Bosne oko tih navedenih godina svađa na vrhu vlasti nema te nema ni razloga za napuštanje zemlje. U toj situaciji, uvjerljivija je tvrdnja Hr. Dermendžijeva da do tog napuštanja predjela Bosne dolazi deset godina kasnije – oko 1367., očito nakon poraza zavjere. Sada obiteljsku legendu mogu barem djelomično podržati povjesni događaji.
Parčija dolazi u bugarske zemlje u dolini rijeke Skat, pritoke Dunava, u svakom slučaju nakon boravka u Ugarskoj i nakon ratnog pohoda na području Sedmigrada (Transilvanija). Normalno je pretpostaviti da se to ostvaruje uz pristanak i pomoć ili cara Ivana Aleksandra ili vjerojatnije njegovog sina – vidinskog cara Ivana Sracimira, koji (kao što je već spomenuto) je imao ugovor s ugarskim kraljem Ludovikom i d` Аnjouоm. Logično je misliti da je do svega toga došlo nakon 1381./1382., nakon smrti Sracimirove kćeri Dorotee (Doroslave), supruge kralja Tvrtka I. Inače bi bilo manje vjerojatna podrška bugarskog vladara za urotnike protiv svog zeta i to na svom tlu.
Obiteljska legenda kaže da je u dolini rijeke Skat, nakon obnove starih obieljskih posjeda, Parčija izgradio svoj dvorac pod imenom Kneže. Najvjerojatnije, ime dolazi od naziva knez ili od navodnog obiteljskog imena Parčije – Knežević. Prvobitno se posjed širio između rijeka Skat i Ogosta. Kada je Parčija otišao iz Bosne, vjerojatnoje poveo sa sobom i druge ljude. Sredinom XIV. stoljeća, Bosna je jedan od najvećih rudarskih centara na Balkanu. Sjeverozapadni bugarski teritorij se također može pohvaliti velikim rudnim bogatsvom, koje se aktivno razrađuje već od prethodnog stoljeća. Dakle, normalno je tražiti područje za nastanjivanje s odgovarajućim gospodarstvenim prilikama. Što više, ljudi u tom području ispovijedaju katoličku vjeru.
Ima nepunih podataka da je Parčija imao tri sina. O jednom od njih – Matiju ne zna se ništa konkretno. Drugi – Andrija Parčević bio je izaslanik cara Šišmana i cara Ivana Sracimira kod ugarskog kralja Ludovika I. d` Anjoua – najvjerojatnije je to nakon 1369. Treći – Nikola I. Parčević sam je sudjelovao sa svojim vojnicima u bitci kod Černomena, na rijeci Marici u kraju rujna 1371.,[7] podržavajući napore velikaša Volkašina i Ugleše u zaustavljanju nadiranje Osmanlija. To je bilo nakon smrti cara Ivana Aleksandra (veljače 1371.) Dvije su mgućnosti u kojima se to moglo dogoditi (sudjelovanje u bici kod Černomena) – u to se vrijeme Parčijina obitelj već preselila u Bugarsku te su bugarski vladari u ovoj situaciji iskoristili njihove usluge. Međutim, postoji još jedna mogućnost: oni su podržavali bugarske vladare već prije dolaska i zahvaljujući tome osigurali su svoje eventualno prebacivanje u Bugarsku. Ta dva događaja bila su prije sklapanja braka između bugarske princeze Dorotee i bosanskog kralja Tvrtka I., tako da ni to nije lišeno smisla. Ali kakva je bila Parčijina veza s bugarskim vladarima ostaje nepoznato.
U raznim istraživanjima i rodoslovima, informacije o sinovima i unucima Parčije se razlikuju. U web hostingu su objavljene vrlo detaljne i u mnogo čemu precizne genealogije europskih plemićkih obitelji, čiji je autor Miroslav Marek. Isti autor je izradio i genealogiju Pejačevićevih. Kod njega je, međutim, obrnuto – kao nastavljač roda ne pojavljuje se Nikola, već Andrija (Andraš) i Matija se ne spominje kao Parčijin sin. Kod Ivana Balte[8] dva su Parčijina sina – Nikola i Matija, pri čemu Matija nastavlja generaciju. Razlike su samo kod Parčijinih sinova – jesu li dvojica ili trojica i tko od njih ima nasljednika.
Nakon brojnih istraživanja, utvrdila sam odakle potječe nesporazum – od Juliana Pejačevića. Obiteljsko je stablo kod njega[9] veoma nejasno, pisano nečitkim rukopisom i kaže da Parčija ima dva sina. Ime prvog sina se ne može dobro pročitati – možda Andrja, ali to može biti i Matija. Drugi se jasno vidi da je Nikola. I tu postoji nešto što dovodi do zbrke u povijesnici. U sljedećoj generaciji (Parčijini unuci) postoji samo jedan nasljednik čije je ime Petar. On je naveden kao sin Nikole I., ali i kao sin njegova brata (ime nečitko) – strijelicama su obojica označena. Možda je to razlog zbog kojeg neki autori[10] pretpostavljaju da je Petar Nikolin sin, a drugi da je Andrijin. Ova dihotomija upućuje na to da se sam Julian grof Pejačević kolebao kada je pisao. Odavdje pa nadalje svi se autori slažu i određuju red sljedećih potomaka ovako: Petar – Nikola II. – Gyoni itd. Ja prihvaćam da Nikola ima potomstvo, jer se govori o Nikoli I., koji je imao unuka Nikolu II., a onda će se početkom XVI. stoljeća, još tri ili četiri puta ime Nikola ponoviti. Ako su sljedeće generacije bile od Matije, barem bi jedan unuk trebao u ranom razdoblju nositi njegovo ime, kao što je to bila uobičajena praksa u ono vrijeme. Ime Matija, međutim, pojavljuje se, čini se, puno kasnije, tek u XVI. stoljeću.
Dakle, Nikola I. Parčević je imao sina – Petra, koji je, vjeruje se, sa Sracimirovim sinom Konstantinom pobjegao u Srbiju kod despota Stefana Lazarevića. Moglo bi se pretpostaviti da je to pouzdana informacija, jer je utvrđeno da je prilikom osvajanja Vidina Ivan Sracimir bio zarobljen od Turaka, ali je njegov sin uspio pobjeći. Konstantin se sklonio kod bliskih velikaša. Tijekom nekoliko godina žestokih dinastijskih svađa za osmansko prijestolje, vidinski prijestonasljednik Konstantin pokušava iskoristiti situaciju i povratiti neovisnost svoje carevine. To je ostvareno tek nakon smrti sultana Bayezida u 1402.[11] U ovoj situaciji je savršeno prihvatljivа tvrdnja da se u 1403./04. Petar, zajedno s vidinskim Konstantinom, bosanskim kraljem Stjepanom Ostojom i vlaškim vojvodom Starim Mirchom pridružio kampanji balkanskih vladara protiv Turaka. Ratovanje se vodilo na širokom frontu, kako na srpskom teritoriju, tako i na području današnje sjeverozapadne Bugarske te do Dobrudže,[12] tj. obuhvaćena su i obiteljska imanja Nikole I. Parčevića i njegovog sina Petra.
Literatura
1. Balta, Ivan „Vlastelinska porodica Pejačević s posebnim osvrtom na njezinu genealogiju i heraldiku.“ U: Anali zavoda jugoslavavenske akademije, knjiga 4., Osijek 1985.
2. Божилов, ИванФамилията на Аcеневци (1186-1460). Генеалогия и просопография. Второ фототипно издание, София 1994.
3. Божилов, Иван; Васил, Гюзелев История на България в три тома. Т.I. История на Средновековна България. VII-XIV в., София 1999.
4. „Българският народ под османско владичество (от ХV до началото на ХVІІІ в.)“.B:История на България, Том четвърти, 1983.
5. Cuvaj od Carevdara, Antun pl. Porodica Jellachicha; njezino prosvjetno i dobrotvorno djelovanje. Biblioteka znamenitih Hrvata, svezak IV., Zagreb 1913.
6. Списаревска, Йоана; Димитров, Божидар, Колев, Панто България и българската история в архивите на Ватикана и Ватиканската апостолическа библиотека. ХV-ХVІІІ. София, док. № 5, № 6, № 13., 1988.
7. Дерменджиев, Христо „Родът Кнежевич – Парчевич и чипровските фамилии Парчевич, Пеячевич, Книжевич и Томагионович”. В: Чипровци 1688-1988. София 1989.
8. Димитров, Божидар Петър Богдан Бакшев – български политик и историк от ХVІІ. София
9. Дуйчев, Иван Чипровец и възстанието през 1688 година. София 1938.
10. Дуйчев, Иван Софийската католическа архиепископия през ХVІІ. Изучаване и документи. София1939.
11. Dujčev, Ivаn „Bosanski franjevci u Bugarskoj do Ćiprovačkog ustanka“U: Franjevački vjesnik, 1939.
12. Fajfrić, Željko Kotromanići. http://www.rastko.rs/istorija/zfajfric-kotromanici.html
(Nastavak slijedi)
