Bugojanska akcija bio je pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin probalkanskih jugokomunista i njihovih gospodara, a u djelo su je proveli njihovi agenti iz Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva
Najviše ih brine Vegarova trojka, koja je danas, u po bijela dana, prešla granicu, i koju bi noćas poslije ponoći, 22. Vl. 1972. trebali sresti na desnoj strani, više raskršća, na samom ulasku u selo Muta – u Sloveniji. Ali svatko šuti i nitko nikome o tome ništa ne govori. Ambroz Andrić (brat Adolfa Andrića, moja opaska. Otporaš.) sa strahom pomisli: ako su udarili na miliciju ili pali živi u ruke, što će se dogoditi? Pogleda kriomice Vlasinovića, svoga brata (Adolfa) i Bešlića i primijeti da i njih mori ista briga.
Poznaju, doduše, odavno i dobro svu trojicu – Pavu Vegara, Lovrića i Horvata. Dobri su. Radije bi deset puta glavu dali nego izdali. Ali kad muke utuže, ljudi se mienjaju. Koliki su upravo u takovim trenucima izbrbljali i ono što nikad nisu ni sanjali. Rijetki su Javori i Lisaki. (Stipe Javor kao Ustaša podlegao je u velikim mukama u Beogradu, ali nikada nije niti jedne riječi ništa izdao. Eriku Lisak zagrebačka Udba je ruke polomila i tako ga polomljenih ruku doveli pred sud i sjedio je tik uz kardinala Alojziju Stepinac, ali nikada ništa nije odao niti što izdao. Potražite knjigu: “SUDJENJE LISAKU, STEPINCU, SALICU, I DRUZINI, USTASKO-KRIZARSKIM ZLOCINCIMA I NJIHOVIM POMAGACIMA” ZAGREB 1946, Javni tužilac Jakov Blažević, taj isti koji je 1989. godine uz Šimu Balena pristupi među prvima u HDZ i bio rame uz rame dra. Franje Tuđmana, moja opaska. Otporaš.)
– Govorio sam ja vama – daj te im radio stanicu, a vi, pametnjakovići, u jedan glas “Ne”!.. Plašili ste se da ih tako ne otkriju. A sad, šta sad? Govno. Ne znam jesu li živi ili mrtvi, a kamoli jesu li stigli tamo, na ono, kako se zove, mjesto. Još nas može stići sudba Kavranove grupe! (To jedna skupina Hrvata od 98 ludo zaljubljenih u Hrvatsku koji su se u grupama 1947-48 ubacivali u tadašnju jugoslaviji s ciljem da se pridruže već postojećim grupama hrvatske vojske koja se je borila protiv Ozne i JNA. Izdajom svi su bili pohvaćani, u Zagrebu sudjeni i više od polovice njih osuđeni na smrt vješanjem i strieljanjem, moja opaska. Otporaš)
– Slušaj Bakula – ne mlati praznu slamu! – ljutito povika Glavaš na njega, iznanađen njegovim prenaglim riječima.
Iz dubine šume ponovno do njih doluta nenaravan krik. Opet čuše šum kao da netko polagano koraca. Buntić doleti sa straže i planu: – Što vičete – Bog vas u šumu okrenija! Ta niste na proslavi nego pred granicom. Mislite li vi da ona kurvetina (Udba) spava, a?”
– Ma kakva Udba, zaboga! veli Vill Eršek. – Upravo zato što ništa ne zna, ona o sebi širi famu kako je svemoćna. Vraga zna. Ubiti iz potaje, ili slomiti rebra. Te su metode stare kao biblija!
Pa ipak njih opsjeda jedno pitanje, na koje nitko nije dao uvjerljiv odgovor. Na kraju krajeva – taj šum i taj lavež nisu pali s nebesa. I to baš večeras – prije polaska. Sinoć i preksinoć nitko ništa nije sumnjivo zapazio. Ni čuo.
– Najbolje bi bilo, ljudi, odložiti prijelaz za sutra – procijedi uz podsmjeh Vejsil Keškić. Andrića to zagolica (On je bio zapovjednik cijele operacije, moja opaska, Otporaš.) Osjeća: svi su protiv odlaganja, pa i sam Keškić, koji je hotimice spomenuo odgadjanje prijelaza, kako bi još više podjario njihovu nestrpljivost.
Adolf Andrić nije namjerno rekao ni riječi, iako je glava grupe. Htio je čuti druge. Kad bi uostalom svi bili protiv prijelaza noćas, on to ne bi mogao prihvatiti. Znao je da bi to stavilo u neizvjesnost pa i u opasnost trojku, koja je dragovoljno otišla i koja ih noćas čeka.
– Što mislite, momci! Ostati ili ići?
Iako jednoglasnost nije bila u pitanju, Adolf Andrić odahnu i kao da mu pade neka težina sa srca kad su svi potvrdili.
– U redu – onda idemo! – reče mirno i istog časa svi su se počeli grliti. Viktor Kocijančić zaplače od radosti kao dijete (Ustaše su za vrijeme borbi pjevali: Smrt me gleda ja se na nju smijem, moja opaska.) Adolf im ponovno daje upute što činiti ukoliko nagaze na graničare ili na zasjedu. Određuje i bojni zov “Vran” (ovdje se misli na Vran Planinu, moja opaska.) – kao znak raspoznavanja. Uglavljeno je i zborno mjesto, u slučaju da dođe do razbijanja ili gubljenja. Ma da mu nije ugodno, ipak osjeća da im mora posebno naglasiti to: nitko ne smije živ pasti u neprijateljske ruke.
Planina oživi od zveketa oružja i vojničkih koraka. Pod nogama pucketaju suhe grane. Ispred kolone idu kao zaštitnica Vidak Buntić-Roćko i Ilija Glavaš-Alija. Polagano kao dvije sjenke.
Slijedi: Na drugoj strani granice.
Bugojanska grupa
Marko Mudronja nikada nije bio prijatelj Bugojanskoj grupi. I Mudronja je izdajnik i dezerter Bugojanske grupe. Mudronja, Frane Peričić i Jure Marić prema planu vodstva Bratstva, trebali su predvoditi grupu u akciju. Mudronja i Peričić dezertirali su grupu na austrijsko-jugoslovenskoj granici. Mudronja sa izgovorom da je bolestan, a Peričić sa izgovorim da je star za takve akcije. Jure Marić nikada nije došao. Po naredbu Peričića, mladi članovi Bugojanske grupe, putem glasanja između njih izabrali su vođe grupe.
Mudronja a niti Vukušić ne spominju, da je jedan dio oružja i municije za Bugojance nabavio Mudronja u Belgiji. U feljtonu Bože Vukušića “Rat prije rata” Mudronja izjavljuje da su Bugojanci imali zatrovano oružje. Na podao način on potvrđiva propagandu vlasti bivše Jugoslavije. Ja ne isključujem mogućnost, da su Bugojancima podmetnuti otrovani metci. Štoviše kada je Mudronja otišao da se pridruži Bugojancima u Austriju, on je njegovu putnu torbu ostavio u mome i Ambrozovom stanu. Drugi dan poslije odlaska moga supruga Ambroza Andrića u akciju, francuska policija je pretresla moj i Ambrozov stan. U torbi Mudronje, našli su punu šaku otrovanih metaka.
Razlog pretresu moga i Ambrozovog stana, bila je bomba postavljena na biciklo moga i Ambrozovog tada sedmogodišnjeg sina. Iduću noć poslije Ambrozovog odlaska u akciju, na biciklo moga i Ambrozovog sina postavljena je tempirana bomba, koja je trebala eksplodirati idući dan u podne. U to vrijeme naš sin je dolazio iz škole. No, nešto se dogodilo i bomba je eksplodirala u 4 sata ujutro. Mene je probudio komšija. Kada sam sišla u podrum zgrade policija je već bila u podrumu i oko zgrade. U 7 sati ujutro došli su i pretresli moj i Ambrozov stan. Pri pretresu u torbi Marka Mudronje, policija je našla pregršt zatrovanih metaka. O ovim metcima, ja sam pisao u prošlosti.
Iako ja nisam bila osumnjičena ni za što, čim sam djecu odpremila u školu policija me je uhapsila i pritvorila. Za vrijeme ispitivanja policajci nisu niti jednom spomenuli bombu. Drugi dan policijcima se pridružio jugoslovenski Konzul iz Štrasbourga. Ni on me nije ništa pitao o bombi. Onda, su policajci, konzul i ja odvezeni nazad u moj i Ambrozov stan. Dok sam ja vezana stajala, Konzul i policija još jednom su pretresli stan. Uzeli su mnogo obiteljskih slika, i drugih važnih stvari. Nikada mi nije ništa vraćeno.
Nema sumnje, Bratstvo je imalo udjela u postavljanju tempirane bombe na biciklo. Te večeri kod mene je iznenada došla žena Adolfa Andrića. (Dakle, žena Adolfa Andrića je ZAVA, mislim da se tako kaže za žene dvaju braće. Ružica Andrić je vrlo poznata po svojoj kontraverzi prema Akciji Fenix 72. mo. Otporaš.) Na njezino traženje ostala je prenoćiti kod mene. Za nju je dokazano bez ikakve sumnje da je radila za srpsku Udbu i da je tajno surađivala sa vodstvom Bratstva. Štrasbourške novine u jednom članku, napisale su za nju da je došla u Štrasbourg po poslu. Dvije su mogućnosti: 1. Možda je ona donijela bombu sa sobom i po noći je postavila na biciklo. 2. Ili se ona po noći digla, uzela moje ključeve, otvorila vrata zgrade i otključala podrum počiniocima ovoga zločina.
Bože Vukušić nigdje u njegovom feljtonu ne spominje da je bomba postavljena na biciklo sedmogodišnjeg sina Ambroza Andrića, niti da sam ja bila pritvorena. O toj bombi Vukušić piše: kada je bomba eksplodirala Ambroz Andrić bio je u Njemačkoj i on se nije više vraćao. To je gola laž. O toj bombi govorio je i bivši jugoslovenski Konsul Marijan Kraljević King, u polemici o Bugojanskoj grupi, koja se vodila na HRT na programu “Latinica” Ni Kraljević nije rekao istinu. Njegova priča davala je dojam da su Bugojanci odgovorni za bombu.
Vukušić piše, Peričić bio uhapšen u Štrasbourge. To je Vukušićeva prazna priča. Peričić nije bio hapšen. Ti policajci koji su mene pritvorili, bili su zaštitnici Udbaša. Njihova mržnja prema Hrvatima izbijala je iz svake njihove riječi i njihovog brutalnog ponašanja.
Kao što sam već izjavila, izjavljujem još jednom. Vukušić je postavljen da izbriše zločine Bratstva i drugih zločina jugoslovenskih komunista. To znamo svi, znamo da je pokušao izbrisati najveću tragediju u povijesti hrvatskog naroda, pokolj na Bleiburgu i križnim putovima. S knjigom “Rata prije rata” i filmom o Bugojanskoj grupi, Vukušić hoće uvjeriti hrvatski javnost, u dobro isplanirane laži probalkanskih jugoslovenskih komunista. On radi po principu, ponavljaj laž, i laž će biti prihvaćena kao istina. Vukušić i sav taj probalkanski vučji čopor mogu za uvijek ponavljati njihove laži. Ali što oni ne mogu, oni nemogu pobjeći od njihovih strašnih zločina. To su njihovi zločini, učinili su ih svjesno i dobrovoljno za judine zlatnike i interese onih sila koje također imaju odgovornost za pokolj Hrvata poslije Drugog svjetskog rata. Bugojanska akcija bio je pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin probalkanskih jugokomunista i njihovih gospodara, a u djelo su je proveli njihovi agenti iz Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva.
(Svršetak)
Ružica Andrić, http://hakave.org/index.php?
