Tolstoj citira Etiennea de la Boetiea
Lav Nikolajevič Tolstoj u djelu “Krug čitanja) citira “Dobrovoljno ropstvo” Etiennea de la Boetiea (1530.-1563.). Esej je navodno napisao sa 16 godina, što je teško vjerovati.
“Liječnici savjetuju da se ne treba baviti neizlječivim ranama i ja se bojim da postupam glupo jer želim davati savjete narodu koji je davno izgubio svaku moć shvaćanja…”
“Nesumnjivo je ponajprije to da bismo kad bismo živjeli po pravilima i odredbama koje nam je priroda dala…i pokoravali se razumu ne bismo pristali da budemo ičiji robovi.”
Umuje dalje da nam je dobra priroda mati dala moć govora i želju za udruživanjem da bismo jedan drugome bili prijatelji, štoviše braća, te da nitko ne može biti sretan u ropstvu i nepodnošljivom poniženju jer smo rođeni slobodni.
“Čudno je da je jedino čovjek toliko izmijenio svoju narav da je, iako rođen da bi živio slobodno, izgubio čak i sjećanje na slobodu i želju da je vrati.”
“Postoje tri vrste tirana (mislim na loše gospodare): jedni vladaju po izboru naroda, drugi – po sili oružja, treći po nasljedstvu… Čudno je da su upravo vladari koji vladaju po izboru naroda poročniji i okrutniji od ostalih tirana.”
“No kad bi se rodili posve novi ljudi koji ne bi bili naviknuti ni na pokoravanje, ni na slobodu… i kada bismo im predložili sa odaberu : da budu pokoreni ili da žive slobodno, što bi izabrali? Nije teško pogoditi da bi se radije pokorili jednom razumu nego služili jednom čovjeku. Ali samo u slučaju kad ne bi sličili na Izraelce koji su bez prisile i bez nužde sami stvorili tiranina. Nikad ne čitam povijest tog naroda, a da ne osjetim nezadovoljstvo koje me dovodi do toga da postanem nehuman i da se radujem nesreći koju su Izraelci sami sebi nanijeli. Što se tiče ostalih ljudi…da bi ih se pokorilo, nužno je ili ih prisiliti ili ih prevariti. Začuđujuće je kako narod istoga trenutka kada biva pokoren zaboravlja slobodu, i teško mu je probuditi se kako bi ju mogao vratiti.” Već slijedeći naraštaj služi bez žaljenja i dobrovoljno čini ono na što ej njegove pretke trebalo prisiljavati.”
“U svim državama i u svakom podneblju ropstvo se drži odvratnim, a sloboda ugodnom. Zato valja žaliti one koji su se rodili sa jarmom za vratom. Ali treba im i oprostiti, jer nikada nisu vidjeli ni sjenu slobode, i zato ne mogu primijetiti sve zlo ropstva, jer nitko ne žali za onim što nije imao.”
Uzrok ropstva vidi u navici. No među takvim pokornim ljudima nailazi i an one koji osjećaju i razumiju sramotnost jarma i žele ga zbaciti. Njih uspoređuje sa Odisejem, “posjedujući moć jasnog shvaćanja i oštroumnost, ne zadovoljavaju se poput neuke mase onim što im je pod nogama.Oni imaju glavu na ramenima – glavu odgojenu izobrazbom i znanošću. Kad bi sloboda potpuno nestala, kad bi je ljudi zauvijek izgubili, oni bi je ipak osjećali u svojoj duši i ljubili ju, jer im je ropstvo oduvijek bilo odvratno, ma kako lijepo bilo zamaskirano. (slijedi povijesna laž, a vjerojatno i oprez da lokalni vladar ne osjeti žalac kritike) Turski sultan je to znao. Znao je da knjige i škole najviše bude u ljudima samosvijest i mržnju prema tiraniji. Govore da su za njegove vladavine postojali samo znanstvenici koji su njemu bili nužni.” Ljudi se ne mogu oduprijeti “jer pri potpunoj odsutnosti slobode govora, pa čak i mišljenja, oni se ne mogu međusobno poznavati.(tj. pouzdati i povezivati, op., T.T.)
“Stoga je glavni uzrok zbog kojeg ljudi dobrovoljno robuju taj što se oni rađaju i odgajaju u tom položaju. Iz toga uzroka proizlazi drugi, tj. pod vlašću tirana ljudi postaju plašljivi i malodušni. Tiranin je svjestan da njegova vlast nije trajna i zato nastoji da pod njegovom vlašću nema nijednog dostojanstvenog čovjeka.”
Navodi primjer kako je perzijski vladar Kir zauzeo Lidiju u Maloj Aziji. “Kada su mu javili da su se Lidijci pobunili, uskoro ih je ponovo pokorio, ali nije želio razoriti prelijepi grad i u njemu držati stalnu vojsku, pa je smislio drugi način: sagradio je mjesta za zabavu, krčme, javne kuće, kazališta, i donio naredbu da se svi stanovnici Lidije njima služe.
To se pokazalo toliko djelotvornim da više nije morao ratovati sa njima. Ti su nesretni ljudi bili zaokupljeni smišljanjem novih igara, a Rimljani su od njih preuzeli riječ kojom i danas označavamo gubljenje vremena: ludi – igre.”
“Tirani ne priznaju otvoreno da žele navesti na razvrat svoje podanike, ali ono što je Kir primijenio u stvarnosti čine svi, jer je značajka običnog stanovništva u gradovima da sumnja u one koji ga ljube, a vjeruje onima koji ga varaju.”
“Mislim da nema ptice koaj bi se lakše ulovila na mamac, ili ribe koja bi se lakše ulovila na udicu, od naroda koji dospijevaju u ropstvo zbog najmanjeg perca” kojega mu zamažu pred ustima. Navodi prekrasan primjer rimskih careva koji su više stradavali od svojih stražara, no što su ih ovi očuvali. Uvijek je najuži krug oko tiranina od pet do šest ljudi. Sudrugovi caru u laskanju, okrutnostima, pljački, tih šest ljudi ima šest stotina podložnika prema kojima se ponašaju kao car prema njima. Ovih šest stotina ima šest tisuća koji upravljaju financijama i provincijama, daljim lancima su milijuni ljudi povezani sa tiraninom, jasno uz sve manju korist kako je položaj u piramidi niži. Tako veli Boetie.
Eto, tako se sjećam našega maratonca Veljka Rogošića koji je preplivao pola Europe i svijeta. O psihičkoj i fizičkoj konstituciji maratonaca neću sad pisati, samo promislite čovjeka koji u tri dana neprestanog plivanja prijeđe 220 km, tj. udaljenost Dubrovnik – Split, ili Dubrovnik – Bari. Hodati bez prestanka po lijepom danu teško je, nekmoli plivati u uzburkanom moru. Prošao je i Veljko kao 66 godina star čovjek i nakon virusne upale mozga strašan put od Sicilije do Tunisa, gdje ima i velikih bijelih pasa! Jednom prigodom maratoncima su ponudili organizatori u SAD -u veliki novac za dionicu koja je poznata po velikom broju morskih pasa.(to je bilo unazad pedesetak godina) Većina je pristala, Veljko je nakon premišljanja i noćne nesanice odbio. Taj maraton je bio strašan, plivači su iskasapljeni. Stvar je vjere u sustav, vjere u znanost, možda i nekoga sitnoga mita, možda i podložnosti autoritetima ili povođenjem za masom.
A možda najviše i medijima koji nas vode poput zombija, poput mjesečara, poput lude djece. Puno je toga u igri, pa i pravo na drugačije mišljenje, pravo na slobodu savjesti i govora, pravo na različitost. Ružne i tvrde polemike nas podsjećaju na strašne tridesete XX. stoljeća, ma koliko se trudili istinu premazati lakom liberalne demokracije. Liberalizam koji postaje monizam i propisuje vječne istine nije liberalizam, on je liberalni fašizam! Vjera i znanost imaju dodirnih točaka, ali vjera u znanost je drveno željezo, vatrena voda, stari mladić, oksimoron!
(Nastavak slijedi)
