Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašavaju se posve neovisnom državom prema Ugarskoj i Austriji
Jugoslavensku orijentaciju formalno su zagovarali i mnogi utjecajni srpski političari u Hrvatskoj – posebno Svetozar Pribićević – koji će nakon 1918. podržavati srbijansku dominaciju. Hrvatsko-srpska koalicija došla je 1913. na vlast, ali se morala odreći zahtjeva za reviziju Nagodbe i, osim nekih manjih ustupaka, zahtjeva za ukidanje željezničarske pragmatike.
Od ostalih stranaka treba spomenuti Čistu stranku prava koja se nastoji oslanjati na bečke krugove oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, čiji je program stvaranje velike Austrije. Veći politički utjecaj frankovci su mogli steći tek u neustavnim okolnostima, kao u vrijeme bana Pavla Raucha 1908. godine.
U vrijeme kada je već bila smanjena politička uloga Josipa Franka, a vodstvo stranke preuzima Aleksandar Horvat, dolazi 1910. do spajanja kršćansko-socijalne skupine oko dnevnika Hrvatstvo s „frankovcima“ u Stranku prava koja kao temelj svoga političkog rada ističe program iz 1894., a uživa i skrivenu podršku velikoaustrijskih krugova.
U vrijeme Prvoga svjetskog rata Hrvatski je sabor, u kojem je većinu imala Hrvatsko-srpska koalicija, nastavio s više-manje redovitim zasjedanjem sve do 29. listopada 1918. kada je po žurnoj proceduri usvojen prijedlog S. Pribićevića i drugova, prihvaćen prethodne noći na sjednici Središnjeg odbora Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba – Hrvatski državni sabor temeljem potpunog prava naroda na samoodređenje donosi odluku o raskidanju svih dosadašnjih državnopravnih odnosa i veza između „Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te Kraljevine Ugarske i Carevine Austrije s druge strane“;
Sabor usvojio prijedlog A. Pavelića
Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašavaju se posve neovisnom državom prema Ugarskoj i Austriji; nova država „prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi“. Potom je Sabor usvojio i prijedlog A. Pavelića i drugova te je Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba priznao vrhovnu vlast.
Dalmacija, koja dobiva današnji oblik u protuturskim ratovima od 15. do 18. stoljeća, došla je 1797. nakon propasti Mletačke Republike Mirom u Campoformiju, kao i Istra i Boka kotorska, pod vlast Austrije. Osim kratkotrajne francuske vlasti od početka 1806. do kraja 1813. (od 1809. u sastavu Ilirskih pokrajina), Dalmacija je pod neposrednom vlašću Beča ostala do 1918.
Dubrovačka Republika, koju su Francuzi zauzeli 1806., ukinuta je 1808. i, nakon kratkotrajne francuske vlasti, od 1813. ostala je u sastavu Habsburške Monarhije kao dio Dalmacije.
Beč je bio protiv
Iako su Hrvatski i Ugarski sabor često tražili priključenje Dalmacije Zemljama Ugarske Krune, Beč je odbijao te zahtjeve smatrajući da bi time one previše ojačale. No istovremeno je austrijska vlada ekonomski favorizirala Trst i, do 1859., Veneciju, što je Dalmaciju učinilo najzaostalijom zemljom Monarhije do kraja 19. stoljeća. Ogromnu većinu stanovništva činilo je seljaštvo, uglavnom u kolonatskom odnosu, a zemljoposjednici i činovnici činili su društvenu elitu, koja se u javnosti služila isključivo talijanskim jezikom.
Među talijanaškom inteligencijom, u kojoj je bilo malo etničkih Talijana, prevladavali su slavo-dalmatski regionalizam i inzistiranje na očuvanju političko-administrativne odvojenosti Dalmacije od Banske Hrvatske.
Do 1860-ih godina u Dalmaciji je djelovalo nekoliko istaknutih osoba s hrvatskom i slavenskom orijentacijom, poput Ante Kuzmanića i Stjepana Ivićevića, ali nije postojao organiziran hrvatski politički pokret. U toku revolucije 1848-1849. samo su pojedine općine iz dubrovačkog i bokeljskog područja pozitivno odgovorile na pozive iz Hrvatske za sjedinjenje, dok ih je velika većina ostalih dalmatinskih općina ignorirala ili odbila.
Hrvatski politički pokret – često zvan i „hrvatski narodni preporod u Dalmaciji“ – postupno se stvara početkom 1860-ih godina kada istaknuti narodnjaci – Miho Klaić, Mihovil Pavlinović i drugi – ističu potrebu sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom na temelju povijesnog i narodnog prava.
Talijani za status quo
Talijanaško građanstvo zagovaralo je očuvanje statusa quo, tj. neposrednu vlast Beča nad Dalmacijom i njezinu potpunu odvojenost od Hrvatske. To je bilo u skladu s osnovnom politikom austrijske vlade, koja je smatrala da uređenje državnopravnih odnosa u Monarhiji mora prethoditi rješenju dalmatinskog pitanja.
Oslanjajući se na prevlast talijanaški orijentirane elite Beč je stvorio posebni Dalmatinski sabor i time istaknuo namjeru da trajnije sačuva odvojenost sjeverne i južne Hrvatske. Talijanski je jezik dominirao u javnom životu, čak i u narodnjačkim krugovima, jer je prva generacija narodnjaka bila vještija talijanskom nego hrvatskom jeziku. Na prvim izborima za Dalmatinski sabor 1861. autonomaši su odnijeli premoćnu pobjedu, ali već tada su narodnjaci odnijeli prevagu u seoskim općinama te Dubrovniku i Boki kotorskoj.
Od 1862. narodnjaci ili aneksionisti okupljaju se oko lista Il Nazionale, koji će od 1870-ih godina uglavnom izlaziti na hrvatskom s povremenim talijanskim prilozima. Njihov je osnovni cilj bilo pridruženje Hrvatskoj, ali tako da Dalmacija zadrži svoje posebno unutarnje uređenje, poseban komunalni sustav na otocima i obali te značaj talijanske kulture u javnom životu.
Na izborima za Dalmatinski sabor 1870. Vlada je prestala podupirati autonomaše i osigurala je slobodne izbore bez pritiska birokracije, očekujući da saborska većina prihvati slanje zastupnika u bečko Carevinsko vijeće, a time i novostvoreni dualistički poredak. Zahvaljujući neutralnosti državnih organa narodnjaci su stekli većinu u Dalmatinskom saboru i do 1880-ih godina preuzeli kontrolu nad svim općinama, osim nad Zadrom.
No nisu mogli prevladati dualistički poredak, koji je jamčio odvojenost Dalmacije od Hrvatske i Slavonije.
Nakon 1877. Narodna stranka više ne spominje pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom u adresama Dalmatinskog sabora i drugim službenim aktima. To je bio uvjet da Vlada tolerira narodnjačku pobjedu u Saboru i većini općina. Umjesto sjedinjenja narodnjaci su se morali zadovoljavati „politikom mrvica“, tj. sitnim ustupcima austrijske vlade oko ekonomske modernizacije i postupnog uvođenja hrvatskog jezika u upravne i sudske poslove sve dok dalmatinski zastupnici u Carevinskom vijeću podupiru vladine prijedloge.
Vlada je odbijala uvođenje hrvatskog jezika u unutarnju upravu, gdje je dominirao talijanski, a nastojala je proširiti i upotrebu njemačkog sve do 1912. kada je hrvatski uveden u državne organe, osim vojske.
Iako začetke pravaške misli možemo pratiti od kraja 1860-ih, početak razvoja pravaštva u Dalmaciji veže se uz 1884. godinu, kada je u Zadru pokrenut list Katolička Dalmacija pod vodstvom don Ive Prodana. Kritika oportunizma Narodne stranke, koja je, po sudu pravaša, zanemarila borbu za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, svakako spada među glavne razloge za ovu akciju.
Pravaštvo i Dalmacija
No u Dalmaciji „pravaštvo“ nikada nije značilo izvorni Starčevićev nauk o samostalnoj hrvatskoj državi koja bi s ostalim zemljama Monarhije mogla biti povezana samo osobom vladara, već isticanje hrvatskog državnog prava i državne autonomije ujedinjene Trojedne kraljevine u okviru Monarhije.
Mlađi pravaši – posebno Ante Trumbić i Frano Supilo – od 1890-ih godina uz državno pravo ističu i prirodno pravo, i osim toga jače naglašavaju antidualističku politiku. Godine 1894. pravaške grupacije u Dalmaciji fuzioniraju se u jedinstvenu Stranku prava, koja naginje prema trijalizmu i osuđuje narodnjačku „politiku mrvica“. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pravaši postaju najjača politička organizacija u Dalmaciji, ali njihova praktična politika ne može se bitno razlikovati od politike narodnjaka.
Narodnjaci su 1860-ih i u prvoj polovici 1870-ih godina pretežno isticali slavensku i južnoslavensku orijentaciju. Mihovil Pavlinović već je krajem 1860-ih godina zagovarao jače isticanje hrvatstva i katoličanstva kao osnovnih obilježja Dalmacije, ali hrvatsko-srpska suradnja privremeno se nastavila.
Od kraja 1870-ih godina dolazi do sve izraženijih nacionalnih sukoba Hrvata i Srba i stvaranja zasebne srpske političke stranke.
Tokom 1880-ih i 1890-ih godina srpski i talijanaški političari uglavnom su koalirali prilikom izbora za Dalmatinski sabor, ali nisu mogli ugroziti hrvatsku većinu, čiji je najistaknutiji čovjek ostao Miho Klaić.
Srpski su političari, od kraja 1870-ih godina, tvrdili da je Dalmacija po narodnosti srpska zemlja i suprotstavljali su se, poput autonomaša, njezinu sjedinjenju s Hrvatskom.
Pravaške struje u Dalmaciji krajem 19. stoljeća i kasnije nisu nikada zastupale Starčeviću tezu o hrvatskom karakteru gotovo čitavog južnoslavenskog prostora.
Srbi – „politički Hrvati“
No, poput hrvatskih političara u Banskoj Hrvatskoj, inzistirali su da Srbi u Trojednoj Kraljevini ne mogu biti nacija, tj. nositelji državnosti, već samo hrvatski građani („politički Hrvati“) srpske narodnosti.
Procesi hrvatske nacionalne integracije bili su najteži i najsporiji u Istri. Tu je dominacija talijanskog građanstva i talijanskog jezika bila još izraženija nego u Dalmaciji, jer je u zapadnim kotarevima postojalo brojno talijansko stanovništvo, ne samo u gradićima već i na selu. Tokom 1860-ih godina predvodnik u procesu nacionalne integracije bilo je katoličko svećenstvo na čelu s biskupom Jurjem Dobrilom, koji se dosljedno zalagao za načelo dvojezičnosti – tj. afirmaciju hrvatskog u javnim poslovima – ali bez uspjeha.
Veliku ulogu u širenju hrvatske preporodne svijesti u Istri imao je list Naša sloga, koji je počeo izlaziti 1870. s programom nacionalne ravnopravnosti Hrvata i Talijana i suradnje južnoslavenskih naroda.
Od 1880-ih godina u politički i javni život ulazi nova generacija – predvođena Matkom Mandićem, Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem – koja zagovara sjedinjenje Istre s Hrvatskom i često kritizira dualizam.
No i nova generacija mora računati na potporu Bečke vlade, koja ne ugrožava dominaciju talijanskih liberala u Istri, ali ne podupire otvorenu talijanizaciju. Na istarske Hrvate utječu pravaške ideje, ali, zbog suradnje sa Slovencima, puno se više ističe prirodno pravo i ne govori se o „planinskim Hrvatima“.
(Tomislav Markus)
(Nastavak slijedi)
