Starci u zlatnom kafezu (14)

Elia Čileanka

 

Gospođa Elia potiče iz porodice čileanskih muzičara. Makar tako tvrdi njena kćer Gracia koja se ne može pohvaliti naročitim muzičkim kvalitetima. Debela Eliina kćer okrugle glave je dogurala tek do stidljivog poluglasnog pjevanja u podzemnom prolazu koji od ulice Petite Chêne vodi na glavni lozanski trg Saint-François –pored crnog šešira s krupnim obodom, a u naročito sretnim prilikama učestvuje u zabavljanju malo zahtjevnih pijanih gostiju po hotelskim restoranima ili kafanama. Njen tihi napukli glas toliko zamara slušaoce da su najsretniji kad njeno mučno izvlačenje visokih nota konačno prestane. Za razliku od nje, Eliin stariji sin je požnjeo poveliki uspjeh u Španiji – snimio je već nekoliko diskova. Ona ih često s uživanjem sluša ali se vrlo rijetko sjeti da se s omota smješi njen rođeni sin tako da se uvjek prijatno iznenadi kad joj neko od osoblja to napomene. Ona se ne sjeća ni da ima još jednu kćer i ukupno sedam unuka.

• Imam jednu kćer… zove se Gracia i ona ima troje djece – tvrdi Elia i češka se iza uha naprežući se da se sjeti imena svojih unuka.
• Nije tako. Vi imate sedam unuka ukupno. Zaboravili ste da imate sina u Španiji i kćer u Izraelu i da oni imaju djecu.
• Ti se to šegačiš sa mnom? – pita nesigurnim glasom. Morala bih znati da imam još djece… oni bi me redovno obilazili, vodili me svojim kućama, na koncerte, nije li tako..?…oni bi brinuli o svojoj majci… Ja njih nemam jer da ih imam oni bi bili pored mene.

Elia se dugo premišlja, iz dubine sjećanja izronjavaju iskrzane sličice njene davne prošlosti, utišala se, neobično za nju primirila i, najednom, kao iz presahlog izvora šiknu bujica saznanja – oči joj se zališe radosnim sjajem a usta izviše u osmijeh.

• Sedam unuka, kažeš! – uskliknu. – Istina je to. Sjećam se da sam rodila troje djece ali sam mislila da su dvoje starijih negdje nestali ili umrli dok su još bili mali – pljesnu radosno rukama. – To bi trebalo proslaviti! Sedam unuka! Dobro je imati ih toliko. Kako se zovu?
• Ah, žao mi je Elia, ali ja ne znam kako se oni zovu ni koliki su – odgovori snebivajući se Amina. Pitaću to Graciu kad dođe sljedeći put. Još bolje…-dosjeti se- tražiću od nje da vam sve to zapiše na velikom listu i ostavi u fioci noćnog stočića. Tako nećemo zaboraviti ni jedna ni druga.

Eliine kosti su uništene artrozom, čašice na koljenima su smrskane ali ona i dalje – doktori ne umiju da objasne kako – hoda gurajući TTB naopačke, diže se iz kreveta pridržavajući se za drvene ograde … «aj, aj, aj!» – uzvikuje dok povlači udrvenjene duge noge, «aj, aj, aj!» propinje se na bose rumene prste kao balerina i ide sobom prema kupatilu.

Njen prgavi južnjački karakter što se oslanja na ludost je istjeruje iz kreveta u gluhu noć i diže na ranjave noge. Ona ne može da se dosjeti da se na te upaljene mišiće što obavijaju artrozom razjedene kosti ne može stati ni hodati. U njoj je ugašeno svako razumno poimanje beznadnog stanja u kome se stvarno nalazi i može ga stalno i iznova poricati, dizati se bez pomagala, prevaliti uz jeku i žalopojke dva puna metra dok je neizdrživa patnja ne prikuje na sred sobe, daleko od svakog komada namještaja za koji bi se pridržala, daleko od zida da se prisloni rukom, ne može pokleknuti i sjesti na pod, ne smije pasti, znoji se i uzdiše, ajajajuče žalosno i uporno dozivajući Helene, njenu družbenicu i cimerku, jedini i stalni svoj oslonac.

Helene se budi iz tvrdog hrkavog sna, psuje je, grdi i proklinje, kune se da joj je to poslednji put da zvoni za nju – ludaču što na ramenima nosi praznu glavu, protestno se okreće na drugu stranu i pokriva lice čaršafom.

Njegovateljica, koja na Helenin poziv uvjek trči jer zna o čemu se radi, upada zadihana u sobu, uzrujano vuče fotelju na točkiće i posjeda Eliu u nju.

• Amurosa – šapnu Elia gledajući u njegovateljicu vedrim nasmijanim licem. Provuče prste kroz crnu kosu od nesječenja proklijalih iskrzanih vrhova.
• Ne trebaš mi više – reče kad stade pred lavabo u kupatilu. – Sad možeš ići.

Amina izađe i zatvori vrata za sobom. Zna da ne vrijedi raspravljati sa staricom, da je besmisleno podsjećati je na njenu nemoć, zna da bi je takve rječi samo razjarile i namamile na svađu i viku. Helene koja se pravi da spava bi se pridigla na laktove i osula paljbu grdnji, kuća bi zagrmjela od mase nesuvislih teških riječi, grudni koševi bi se naduhavali snažnim žučnim gnjevom, poremetio bi se rijetki noćni mir, nečiji san, još neko bi možda upao u sobu bez kucanja, isprepadan ili ljutit. Zato Amina strpljivo i mudro stoji iza zatvorenih vrata od kupatila i čeka da Elia otpočne s muklom jekom i dozivanjem, tad može ući unutra, ponuditi pomoć u pravom trenutku, kad je ona traži, kad jedino zna da joj treba – sve što bi probala uraditi prije ili kasnije bilo bi pogrešno i izazvalo još jedan nerješivi nesporazum. Amina je već iskusila puno takvih suvišnih sukoba – svi redom su se završili njenim potpunim porazom – pa poznaje staričin tvrdoglavi karakter odbijanja svega što joj se nudi, baš zato što joj se nudi, zbog načina na koji joj se nešto nudi, pristupa koji ugrožava njen ponos i snažno samostalno hvatanje ukoštac s teškom staračkom sudbinom. Ona ne umije da se zahvalno ponizno smijulji i neće da dozvoli nuždi da je na to natjera. Ona taj trenutak prinude odlaže do beskraja, do nepodnošljivosti, do zaborava. Kad joj ne preostane ni gram fizičke snage ona prihvati pomoć svim srcem, potpuno prepuštena, puna vidnog olakšanja, raznježeno smušeno – usta su joj puna slatkih zahvalnih riječi. Očekuje se da će to njeno stanje potrajati, raduje se varki da se i nesalomiva Elia priklonila normali, prati se uz pohvale i ohrabrenja svaki njen krhki škripavi korak. Što se Elii povrati rumenilo u lice, što se dohvati nekog čvrstog oslonca ili namjesti tijelo u položaj koji prikrije ili malo umanji bol, ona srdito i odlučno govori  pomoćniku da može da ide, da nije ni trebao dolaziti, da sve što joj treba može da obavi sama. Takva je Elia i osoblje ju je takvom prihvatilo. Između njih nije iskopan jaz nerazumijevanja niti se našlo mjesta jalovom sažaljevanju.

Kad bi ih ko čuo kako se svađaju – to čine često, svaki put kad Elia iščeprka prstima lijek protiv bolova koji joj je na prevaru dospio među zube, kad ispljune kapi koje su joj nasute u voćni jogurt ili supu – pogrešno bi zaključio da njihova ratna sjekira visi u zraku i samo joj malo fali da usjajenom oštricom poleti na nečiju glavu. Kakvo slijepo zapažanje! Kakvo neodgovorno traženje istine samo u onome što je dato površnim ljudskim čulima da ih vide i opipaju. Elia uživa kad može svađom odgovoriti na zabrinutost okruženja za svoje zdravlje. Osoblje joj samo svađom može pokazati da se za njene bolove brine iskreno a ne politikanski pritvorno. Kad bi se u njihove odnose umiješala izglačana uljudnost i ljubaznost, jezici kojima bi se jedni drugima narugali bi bili jedino mjerilo tježine osjećanja koja su upravo  razmijenili.

****

Elia čezne za dubokom iskrenom ljubavlju. Sve što bi joj okruženje moglo ponuditi bilo bi za nju polovično – osoblje vrlo rijetko veze s štićenicima kruniše visoko uzdignutim osjećajima, a o istinskoj ljubavi uopšte ne može biti govora – pa je od njenog karaktera za očekivati da to malo milosti i pažnje bez premišljanja baci pod noge. «Ne izmotavaj se sa mnom, ne majmuniši obigravajući praznim riječima oko mog gladnog srca, ne uvijaj se oko moje nesreće vragolasto kao zmija, ne možeš me ni nahraniti niti otrovati, niti mi se na prevaru obisnuti oko vrata» – govore njene pronicljive oči dok mirno sluša tetošenja upućena drugim starcima samo da bi se s lakoćom njima upravljalo. Povremeno se uz zajedljiv osmijeh,  imitiranje nečijih slatkih riječi, palacanjem jezika  «nja, nja, nja…» otpočne rugati, pljuckati , cmoktati, zviždukati, ne zaustavlja se dok ne naljuti osobu kojoj se ruga, dok je ne ugleda kako narogušena, spremna za prepirku korača krupnim koracima prema njoj.

«Nja, nja nja se dovukla» – prišapne Heleni naspram koje već godinama sjedi u sali za ručavanje. «Završeno je njakanje za danas. Možemo mirno jesti».

«Vama, gospođo, ništa nije sveto» – otpočinje duboko uvrijeđena njegovateljica. «Vama je riječ toplina izvjetrila iz sjećanja, toga se vi ne možete sjetiti, priznajte da više ne znate šta je to, priznajte da vi ne znate više kako topla ljudska riječ zvuči…».

«Laž!» – odbrusi Elia i nastavlja s jelom. «Od takve topline se niko nikad nije ugrijao».

«A od čega bi se vi to mogli ugrijati, molim vas lijepo? Da pripalimo i tu vatru, da jednom vidimo na čemu će se to vaše hladno srce omekšati!»

«Laž» – podviknu Elia. «Od toga ne možeš ništa napraviti, ne trudi se uzalud».

Ona i njegovateljice nalaze zajednički jezik u nadovezivanju pjesme «Paloma» na neprestano žalosno «aj, aj, aj». Elia vuklja bolne noge hodnicima i ajajauče a neka od njegovateljica joj umjesto lijeka kojeg bi svakako ispljunula ponudi početak poznate melodije. Starica zna riječi cijele pjesme i glas joj je lijep, nježan i visok, začas se predaje tužnoj melodiji, utapa se u nju, zaboravljajući na bol i tegobnu dužinu hodnika koju prevaljuje kao da se uspinje na najveći planinski vrh. Pjesma nije laž, «Paloma» i «Besame mucho» nisu laž, mogu se izreći bez bojazni da će im stara gospođa osporiti iskrenu ljubav prema muzici i svi redom se koriste tim  pravom – zadiru u njenu jedinu poznatu slabost i nagovaraju je da pjeva. Dok s njome pjevaju ona im vjeruje, dok je slušaju ona im se smiješi, kad odu ona zaboravlja na njihovo postojanje.

Elia ima i svoju kćer Graciu koju danima željno iščekuje i kojoj zaboravlja sve trenutke  duge čežnje u momentu kad se pojavi na vratima. Ima i Helene s kojom može govoriti španski pa se može reći da je njoj prilično dobro u domu ili, makar, da joj je puno bolje nego drugima. Bolovi koji je opsjedaju uminu kad sjedi ili leži mirno, kad prihvati redovno uzimanje lijekova, kad zaboravi na njih. Kako ona nema stvarnu predstavu o svome lošem zdrastvenom stanju, vrijeme bez bolova provodi u radosti i veselom šegačenju s drugim štićenicima.

Tako bi potrajalo još godinama da je nije napala manija umiranja. Nekako početkom njene četvrte godine boravka u domu krenula je sa svunoćnim jadanjem i kuknjavom. Dozivala je Helene, budila je iz najslađeg sna i molila da joj oprosti sve ono što joj je iz nehata mogla nauditi jer će za koji čas umrijeti. Helene je u početku ožalošćeno slušala njene «predsmrtne» poruke i želje, zvala u pomoć, sve u svemu iskreno saučestvovala u toj konačnoj patnji. Kad je shvatila da se radi o najobičnijem deliriju, da o stvarnom Eliinom umiranju ne može biti govora, kad joj je treće noći bdijenja uz žaljenje i obostranu tugu pred umorne nenaspavane oči pukla istina, bijesno se okrenula protiv svoje dugogodišnje prijateljice. Elia za nju otad više nije bila jadnica koja se muči već ludača što je naskroz izgubila glavu i koju, takvu kakva je sad postala, više nema namjeru da trpi. Vikala je na nju da začepi, grdila je i psovala, ali niti je bilo umiranja niti je svoju cimerku uspjela navesti na odustajanjenje od tvrdnje da joj je došao sudnji čas.

Ne bi se smjelo pogrešno suditi o Helene iako može izgledati da se prilično nemilosrdno i cinički ponijela prema svojoj dotad velikoj i jedinoj prijateljici. Ne treba izgubiti iz vida njenu premorenost, stalna noćna buđenja prepadnutom cikom a ni činjenicu da je bila deset godina mlađa od Elie i puno boljeg zdravlja, dakle u poziciji jakog koji odlučuje kako će se ponijeti prema puno slabijem od sebe. Kako se jaki inače mahom bezobzirno ophode prema slabijem nije se pogledalo s negodovanjem na njeno odlučno zahtjevanje da se Elia pod hitno izbaci iz zajedničke sobe. Niko od osoblja nije vidio potrebe da joj uputi jednu gorku riječ protesta zbog njene naglosti. Neki su otišli čak dotle da su pozdravili njenu kategorično raskidanje sa sad već bivšom prijateljicom tvrdeći da bi nastavak tog druženja negativno uticao na Heleninu hroničnu depresiju.

Odluka je, dakle, bezbolno donesena ali je trebalo vremena da se sprovede u djelo. Trebalo je pronaći dostojnu zamjenu, osobu koja će se istinski svidjeti Helene a i koja je spremna na težak korak preseljenja iz jedne sobe u drugu, iz sobe s balkonom i pogledom na jezero u prostoriju bez jednog i bez drugog. Premještanja štićenika iz sobe u sobu, s jednog sprata na drugi, iz gornje kuće u donju ili obrnuto su najdelikatniji problem kojemu se pristupa s puno pažnje. Oni što znaju i koji se drže potvrđenog iskustva da svaka veća promjena kod staraca u domu može prouzrokovati teške šokove, trenutna a i nepovratna zapadanja u depresije, delirije, krupne skokove u potpunu senilnost, da se i ne govori o moždanim i srčanim udarima koji lako i neočekivano nastupaju u danima krupnih dešavanja –ta međuzavisnost nije dovoljno ispitana pa se ne može izričito potvrditi a ni odbaciti, ti što kao Victor pravilno ocijenjuju  po psihu štićenika rizične faktore se s puno premišljanja i nelagode odlučuju na preseljavanja.

Kako Victor, a ne neko od direkcije koji vrlo malo poznaje mentalitet staraca, odlučuje kako i gdje premjestiti Eliu, čitavih deset dana se ništa ne dešava. On se iskreno nada da će Helene popustiti – da će je savladati sažaljenje ili će Elia prekinuti da trubi po svu noć kako umire. Čekanje da se stvari rješe same od sebe je taktika kojoj šef pribjegava svaki put kad ne vidi neko bolje rješenje pa nikome nije čudno što zatiče Helene – u jeku svjetskog prvenstva u fudbalu – dva metra ispred bučnog televizijskog ekrana, dok na jastuke svaljena polupospana Elia nariče.

****

Španski komentator promuklo ali snažno u zaglušujućem napadu ispunjava sav slobodan prostor sobe – čuje se do polovine dugog hodnika jer Helene voli da ostavlja otvorena vrata kad gleda televiziju. Juče je navijala za Tursku, večeras za Brazil, sva se predala slušanju i gledanju polufinalnih fudbalskih mečeva.

• Nemojte trošiti previše osjećaja za tuđe timove – reče Amina koja je ušla u sobu. – Sačuvajte malo navijačkog žara za Španiju.
• Kakva Španija?! – uzviknu Helene. – Oni su izgubili u četvrt finalu.
• Ah, tako! – reče Amina koja nikad ne prati utakmice. – Šteta.
• Nije nikakva šteta. Zaslužili su poraz. Tako su užasno igrali da bi bilo sramota dopustiti im da igraju dalje – Helene je ponosna na svoje poznavanje fudbalske situacije i koristi svaku priliku da o tome priča. Amina joj povremeno postavi po neko pitanje da bi joj učinila po volji iako ne uspijeva da se skoncentriše na slušanje. Prilazi Elii koja se nakašlja. Prisjeti se da je Lili zamolila da provjeri o kakvom se kašlju radi.
• Probajte još jednom da kahnete – zamoli Amina.
• Šta da uradim? – pita Elia začuđeno.
• Zakašljite se kao maloprije. Da čujem bolje.
• Da kašljem? Kako da kašljem?
• Jednostavno se nakašljete. Evo..Ovako – Amina kahnu dva puta.
• Jadna moja – reče Elia kojoj se lice namah rastuži. – Pa vi ste bolesni! Morate se liječiti.

Amina se brzo okrenu i pohita prema kupatilu da da oduška smijehu koji nezadrživo provaljuje iz nje.

• I ona da umre? – šmrkće Helene dok ispija gorki crni čaj. – Ona će sve nas ukopati, kažem ti. Ludi najduže žive.
• Možda ima neki predosjećaj, ko to zna? – reče neuvjerljivo Amina. – Nešto se čudno s njome dešava.
• ..Hm – zaključi Helene i pojača ton na televizoru. Otpočinje drugo poluvrijeme njoj važne fudbalske utakmice.

Helene zvoni u dva sata te iste noći.

• Evo, ona opet umire- reče ljutito. – Čitavih pet minuta se već oprašta s nevidljivim posjetiocima.
• Šta se ti protiviš?! – povika Elia ne dižući glavu s jastuka. – Trebaš razumijeti da je teško kad se umire.
• Oho-ho! – nasmija se Amina. – Sigurno je teško onima što umiru. Ne i vama, Elia! Vi ne umirete!
• Nja, nja, nja – naruga se Elia. –Šta ti to meni pričaš? Dovoljno sam pametna da znam kad umirem.
• Boli li vas nešto? – Amina joj opipa čelo. Nema vrućicu.
• Jezik je boli – dobaci Helene. – Daj joj nešto protiv deranja pa da spavamo već jednom.
• Neću nikakav lijek – reče odlučno Elia. – Ništa me ne boli. Samo umirem.
• Popijte čašu vode – Amina napuni čašu mineralnom vodom «Arkina» i pruži joj. – Voda je najbolji lijek protiv umiranja.
• Ne može se piti kad se umire – gurka šakom čašu – Ništa se ne može raditi kad se umire.
• A može se derati! – javi se Helene ne okrećući glavu prema njima. – Umri kad si navalila…niko ti ne brani…Samo prekini s dernjavom.

Sutradan naveče u biro je, sva u suzama i znoju,  upala Eliina kćer Gracia.

• Je li istina da će moja mama umrijeti? – upitala je i počela jecati. Sonia ju je obavijestila ima više od nedelje dana da joj se mati baš ne osjeća najbolje i zamolila je da dođe što prije može. Kako je Gracia često kokuz pa joj se desi da nema para ni za autobusku kartu stigla je s uobičajenim zakašnjenjem od nekoliko dana.
• Hoće nekad, prilično je stara – reče Sonia smiješeći se.
• Kako to? Sad sam iz njene sobe. Ona mi kaže da je na samrti i da su svi obaviješteni o tome. Samo ja o tome ništa ne znam.
• Ona je to samo sebi uvrzla u glavu, ne brinite.
• Hoćete reći da moja mama ne zna šta govori? – ljutnu se malko uvrijeđena Eliina kćer. – Ona nije luda.
• Ona ni ne umire, gospođo. U to možete biti sigurni – odgovori mirno Sonia. – Nema razloga za paniku.

****

Gracia smušeno sjede za sto. Sluša pažljivo šta joj medicinska sestra govori ali ne uspijeva da shvati. Ona o svojoj majci čuva pogrešnu sliku i brižljivo se trudi da je takvu, sjajnu i nezaprašenu, nepomućenu svime onime što se dogodilo u poslednje četiri godine, predstavi osobi koja se svo to dugo vrijeme bavi i brine o njoj kao da joj je važan član familije. Sonia je  iz Čilea, živi daleko od svoje troje već odrasle djece koji studiraju ili rade u domovini pa se naročito vezala za staru  iz istih korijena istrgnutu osobu. Ona bi imala pravo da se naljuti na Graciu, da joj spočita njene prorijeđene obilaske, dopuštanje da mati bez prave potrebe toliko čezne za njom… Ne, Sonia to ne čini jer shvata Graciu. Zna za njeno teško snalaženje u tuđini, zna dosta toga o dugoj i rupčavoj dionici puta koji je kao strankinja morala preći. Ona to ne čini jer neće da joj uveća ionako težak osjećaj krivice.

Moglo bi se reći da je njena dužnost da kao zdrastveni radnik sve čini kako bi se kod rodbine utišavao a ne raspirivao osjećaj neodgovornog, sebičnog sopstvenog ponašanja. Međutim, Sonia se vrlo rijetko povinuje toj nemiloj dužnosti. Ona vjeruje da je osjećaj krivice kod dobrog dijela članova porodice štićenika toliko slab da bi bila ogromna šteta kad bi se i osoblje, koje se svaki dan sudara s neprobojnim zidom usamljenosti i tuge, dalo na upućivanje čestitki za nemar i skoro potpuni zaborav porodičnih obaveza. Jednom joj je skoro zamjereno zbog prekoračenja ovlasti – telefonirala je mnogim kćerima, snahama i sinovima i zamolila ih da izdvoje pare da se njihovim majkama i očevima kupi nešto novo od odjeće za Božić. Istina, reakcija porodica je bila jako pozitivna. Spremno su poslali pare da se kupi šta treba i Sonia je zasijala od zadovoljstva. Vjerovatno su i oni, dok su na pošti slali čekove, u mislima za korak bili bliži onima koje su zapostavili – možda ih je na trenutak opsjela griža savjesti. Kod nekih je – u dubinu ljudske psihe se ne može doprijeti bušilicom pa da se tačno zna o kakvom se kvaru radi, možda proklijala klica neke buduće još jednom odložene odluke da se takvo ponašanje mora izmijeniti.

Dani je bila zadužena da štićenike, jedno po jedno, vodi u butike i da im izabere i proba odjeću tako da je tih večeri mogla pripovijedati o očaranoj Kokot koja je radosno zaplesala pred kasom u novoj haljini s etiketima – nije dozvolila da joj prodavačica priđe s makazama i odsječe ih, o  Simone koja je glasno lupkala štiklicama po parketu obućarske radnje ne mičući se ispred velikog pravougaonog ogledala, o Rose koja je dohvatila nekog starog gospodina za lakat obrativši mu se sa «Erik! Gdje si to nestao, dragi Eric?», o Madelaine koja ni jednom za čitav sat traženja po butiku i probanja nije isplazila svoj dugi jezik, o ushićenoj baronici koja je bila podigla glavu visoko u zrak kao da hoda  po pred nju postavljenom crvenom tepih-stazom, o Lucie što je izgubljena i smušena tapkala prstima po svojoj lakom učvršćenoj onduliranoj kosi, o njenoj nerazdvojnoj družbenici Natalie koja je užurbana i preplašena šarala očima na sve strane…

Sonia je brizi za starce pristupala na južnjački požrtvovani način. Porodica je, po njenom mišljenju, bila značajan faktor i na njenu čestu pristutnost  i uključenost u svakodnevnicu štićenika se uporno i stalno moralo uticati. Kad se Gracia jednom naglas upitala kako bi bilo da nekad povede majku jednu noć svojoj kući, Sonia se žedno uhvatila za taj prijedlog:

  «Zašto nekad? Zašto ne večeras?» – obradovala se. «Ja ću sve pripremiti».

  «Možda bi bilo bolje da prethodno porazgovaram s njome?» – nećkala se Gracia tražeći način na koji bi se izvukla iz neugodne pozicije u koju je slučajno sebe postavila.

  «Nema potrebe da s njome o tome pričate. Ona će biti oduševljenja». Starica je, naravno, bila presretna ali je to nije spriječilo da ječi i doziva čitavu noć.

  «Može li neko od vas doći kolima po moju mamu?» – pitala je uspaničena kćer noćnu sestru

 iznanađenu telefonskim pozivom u jedan sat iza ponoći. «Ona mora imati užasne bolove kad se ovoliko dere. Milujem joj ruke i čelo, pjevam joj i pričam ali ništa ne pomaže. Najbolje bi bilo da pošaljete nekoga po nju».

  «Ja ne smijem napuštati radno mjesto» – odgovorila je paziteljica. «Dovezite je taksijem».

  «Nemam para za taksi» – rekla je Gracia. «Šta da radim? Ovo se više ne može izdržati».

  «Ponijeli ste, sigurno, plastične čašice s lijekovima. Na poklopcu jedne od njih je upisano veliko slovo R. Jeste li našli?…Odlično. To je rezervna tableta za smirenje. Dajte joj je i izađite iz sobe u kojoj je ona. Sve dok ste s njome ona se neće smiriti».

 Sat kasnije kćer zove da se izvini što je smetala i uznemiravala usred noći. Kaže da joj majka spava i da joj je drago što je bila spriječena da je vrati nazad u dom.

 «Imate dobru taktiku …to izlaženje iz sobe… nisam vjerovala da će upaliti» – glas joj je bio nježan, prepun zahvalnosti. «Možda bih je trebala zadržati cijeli vikend… šta vi o tome mislite?»

 «Divno. Ako budete imali problema samo nazovite. Ne zaboravite poslati jedno od djece po njene tablete… to je važno».

 «Vi sigurno mislite da sam nesposobna i da samo paničim…u pravu ste…ja sam jako nevaljala kći ali ću se popraviti…ona to zaslužuje…nemate pojma koliko je ona učinila za nas, naročito za mene i moju djecu…» – Gracia je počela da plače. Paziteljica je tješila, govorila da ona nije nizašta kriva, pohvalila je za naročitu hrabrost i napomenula da je ona jedina od rodbine štićenika koja se u poslednje dvije godine usudila povesti svoju majku kući čitavu noć.

 «Stvarno?» – upitala je malko umirena Gracia. «Ne kažete mi to samo da bi mi olakšali kajanje?»

 «Nikako» – ustvrdila je paziteljica. «Odgovorno to tvrdim. Vi se puno brinete o njoj. Vi niste dozvolili da vas ona zaboravi, da vas izbriše iz pamćenja. Mnogi drugi se ne sjećaju svoje djece. Ni vaša mama se ne sjeća svoje dvoje preostalo djece. Samo vas se sjeća. Promislite malo. Zašto se baš vas sjeća?»

Elia je, poslije desetodnevnog odugovlačenja, premještena na prvi sprat. Helene je još jednom ustvrdila da je iscijeđena od nespavanja kao sunđer i da više ne može trpjeti i čekati. Da se rješenje mora pod hitno naći. Da će u protivnom poslati svoje sinove u direkciju. Što nikako ne bi želela da učini ali će morati ako bude prinuđena. Već je nastupio taj teški period. Njena cimerka umire makar tri puta svaku noć. Neka joj pokažu nekog zdrave psihe ko bi to mogao trpjeti a da ne pobudali kao i ostali.Oni što su pobudalili su morali biti izloženi nekoj sličnoj napasti jer se ne budali tek tako, bez razloga.

Soba u koju je Elia smještena je bila na suprotnoj strani, odmah naspram lifta, što je bilo jako povoljno za njene bolne noge ali kratkoća puta koji je to prvo veče prešla nije u njoj izazvala protivljenje. Nije pitala zašto su tako brzo stigli kad su je posle večere uveli u novu sobu. Istina, položaj njenog novog kreveta se podudarao s Heleninim u staroj sobi ali niko, sve dok nije došlo vrijeme da je u njega polegnu, na to nije obratio pažnju a i da jeste ništa se nije moglo uraditi. To je bio jedini slobodan krevet u kući. Elia za sve te silne peripetije oko njenog premještaja nije znala. Nije čak znala da više nije u svojoj sobi iako se nova soba donekle razlikovala od stare. Pogled s prozora je bio različit, obuhvatao je zapadni dio jezera, ali Elia ni prije nije gledala kroz prozor pa nije mogla znati da je sad obogaćena za žarka zalaženja sunca koja prije nije mogla pratiti. Da je Eliu iko mogao obavijestiti o premještaju, da je ona mogla shvatiti da se neko drznuo da tako nešto radi bez njenog pristanka, sigurno bi se sudario s odlučnim odbijanjem. Ovako je činilo da je sve u najboljem redu. Ona nije znala i

bilo je za nju dobro što nije mogla znati. Računalo se da neće primijetiti razliku i  da će tako osoblje uštedjeti na vremenu i živcima koje bi uložilo u mučnoj bezizlaznoj raspravi. S Helene se svakako nije naročito dobro slagala u zadnje vrijeme da bi joj ona mogla nedostajati.

• Šta to radite?! – kriknula je kad su je poveli prema krevetu. – Tu spava Helene a ne ja. Vodite me gore.
• Ne možemo – rekla je Lucia. – U onome gore krevetu spava Marilene. Ovo je odsad vaš krevet. Nije Helenin jer je ona na drugom spratu, u sobi na kraju hodnika.
• Ne, ne i ne! – podviknula je Elia. – Vi me ne možete prevariti. Ovo je Helenin krevet i ja u njega samo mrtva mogu leći.

Nije! Jeste! Lezite! Neću leći! Ovo je samo dio prepiranja koje je otpočelo negdje oko sedam sati naveče i potrajalo sve do tri sata ujutru. Vuklo se, guralo i natezalo. Ona je legla – kako ne bi kad su je tri para snažnih ruku na to natjerala – ali se digla što su se vrata za njima zatvorila …tap, tap, tap – odzvanjao je TTB po parketu …aj, aj, aj – zavijao je žalosni izmoreni glas do u duboku noć. Njegovateljice su se vraćale i opet je molile pa primoravale da legne. Ona se dizala i predavala se upornom zveketavom hodanju. Uspavanom kućom je zavijalo njeno plačno uzdisanje – činilo se da neko stalno gudi po jednoj te istoj iskrzanoj struni. Amina je svako malo svraćala u sobu, strpljivo objašnjavala o čemu se radi ali bez uspjeha. «Kako hoćete» – rekla bi i izašla iz sobe. Elia nije znala šta hoće ali je znala šta neće. Neće da legne u tuđ krevet. Ne može da shvati da je to njen krevet. Ako nema gdje da legne onda će hodati. Dok ne spadne od umora.  Oko tri sata Amina ju je zatekla kako sjedi na prozorskom pragu. Nekako se probila između glomazne dizalice, fotelje na točkiće, dvije stolice i stola – sav namještaj je po prolasku vraćala na staro mjesto – zasjela da se malo odmori ali se poslije nije znala probiti nazad i ostala je tako da sjedi, na prozorskom pragu ne širem od petnaest centimetara – više od dva sata je bila tako zarobljena, možda je pritvorila oči, zaspala, to Amina nije znala kad ju je zatekla kako tu sjedi promrzla i drhtava. Sigurno je bilo prošlo više od dva sata otkako je tapkanje bilo zamrlo, otkako iz sobe više nije bilo oglašavanja – u cijeloj kući je carovala tišina pa je Amina zaključila da i ona, nesalomivo tvrdoglava Elia, spava u krevetu iako i dalje vjeruje da je tuđ, još gore –da je Helenin, njene prijateljice s kojom dijeli sobu već puno godina. «Sigurno je umor učinio što ni ja ni Paola ni čitava večernja ekipa nismo mogli» – pomislila je paziteljica više od dva sata ranije i prošla pored utihle sobe ne otvarajući vrata. «Neka spava, jadnica». Kad ju je, poslije, pronašla u mrklom mraku, onako ledenu i lomnu, kad ju je uzela za drhtave ruke da je povede nazad, kroz tijelo joj je prostrujala nelagoda izmiješana s žaljenjem, osjećajem krivice što sama nije smislila neko rješenje, što nije izmijenila mjesta krevetima, makar do jutra, da se starica makar malo naspava. Niko ne bi saznao da se poslužila lukavstvom – mogla je vratiti krevete na utvrđena mjesta koji minut prije nego završi noćnu smjenu.

To sad radi. Tri sata su od noći. Elia drhti i cvokoće dok Amina vuče krevet s debelom Helene, koja u snu škrguće zubima,  po namještajem stiješnjenoj sobi. Nekako ga dovuče do izlaznih vratiju. Zatim s lakoćom odvuče prazni Eliin krevet i zakoči ga na oslobođenom prostoru. Elii nije jasno šta se dešava, glasno se iščuđava kako je to sad onaj isti krevet koji nije bio njen – lijepo je vidjela kako ga njegovateljica vuče pa gura – zauzeo mjesto koje je samo njeno i ničije drugo. «Evo vašeg kreveta. Sad možete leći» – reče njegovateljica.

Naredne noći je Amina bila slobodna tako da jeElia nastavila tapkanje po sobi do u kasnu noć. Kad se premorila legla je u krevet na koji je polagala pravo, skučila se između drvene ograde i glomazne znojave Marilene. Tako je zaspala. Tako uspavanu, lica i udova išaranih dubokim crvenim linijama utisnutim u meso drvenim daščanim pregradama na koje se naslanjala, ju je zatekla Michele. Nije popustila zvučnim nagovaranjima da iz njega izađe. Nije se predala dok nije stigla pomoć iz gornje kuće – dok nije shvatila da svoje proteste ne može poduprijeti snagom mišića.

Četiri dana se gorki nesporazum ispunjen prepirkama, objašnjenjima i svađama vrtio u krug bez izlaza. Četiri puna dana se kroz uzan prostor načetih moždanih vijuga provlačilo i lutalo rješenje jedva rješivog. Zatim se sve utišalo. Elia se skroz utišala. Nije se ni protivila niti iskazivala pristajanje na bilo šta. Bila je ispunjena ćutanjem i ravnodušnošću. Bijelo je gledala u osobe što su je okruživale. Bijelo i zgađeno je gledala u tanjir hrane pred sobom. Nije ličila na sebe. Moglo se pretpostaviti da je nakljukana sredstvima za smirenje, da je stalno kljukanje neurolepticima konačno pokazalo rezultate i oborilo je s nogu. Moglo se dugo nagađati zašto je nastupila tako velika promjena ali se to nije činilo. Nije bilo važno. Bilo je potrebno da se ona navikne na novu sobu i krevet u kome će ubuduće spavati – sve je pokušano da se do toga dođe. Kako je cilj bio postignut osoblje je moglo odahnuti. Zaključeno je da je njeno apatično stanje prolazno i da će iz njega izaći neokrznuta. Ona je previše jaka da bi je neka tamo malodušnost mogla savladati.

Tako je i bilo. Kockice su se poslije nekoliko dana složile. Elii se povratila snaga, stara jadanja i pjevanje. Nije se više bunila što je stavljaju u tuđ krevet. Rugala se –  «nja, nja, nja» – svaki put kad je bilo povoda da se nekome naruga. Bila je nasmijana i vedra. Nije bilo nikakvog valjanog razloga da se moždani udar, čija je bila žrtva nekih mjesec dana kasnije, dovede u vezu s silnom halabukom tegobnog preseljavanja. To je bila već zaboravljena priča. Malo ko se uopšte i prisjetio da upita jeli  taj slučaj mogao pokrenuti lavinu. Zašto bi se zdrastvena ekipa sekirala oko nečega što je već prevaljeno preko glave kad ima da se hvata ukoštac s mnogo ozbiljnijom situacijom?

Zašto bi njeno postepeno gubljenje govora na francuskom – jedva da bi izrekla po koju riječ u toku čitavog dana – bilo posmatrano kao jedna od posljedica preživljenog šoka? Znano je da se, kako stare, ljudi sve dublje vraćaju korijenima, makar u mislima se utapaju u izvore iz kojih su ponikli. Njen francuski jezik – kojim se skoro eksluzivno služila više od pola života, koji je još u Čileu označavao njenu pripadnost visokim krugovima – je iščilio u nekoliko dana i noći. Konstatovano je da ona više ništa ne razumije na tom jeziku i da se ne radi o foliranju i jogunastom odbacivanju tuđega, kako se u početku naglog opadanja njenog znanja mislilo. Šta je drugo preodstalo osoblju nego da se u takvoj situaciji gospođi Elii obraća na španskom jeziku? Portugalci znaju dosta španskih riječi – jezici su slični – ali njihov govor nije zadovoljavao staricu. Samo Sonia je bila u potpunosti prihvaćena jer joj se jedina umjela obratiti  tečnim govorom, jedina je poznavala taj jezik onako kako je starica očekivala. Ta ona je bila ubijeđena da je na svojoj grudi i da nema nikakvog smisla što se oko nje, kao dosadne muhe, vrte stranci. Amininom nabadanju španskih riječi se slatko smijala – savjetovala joj je da se upiše u školu. «Šta će mi španski jezik?» – pitala je njegovateljeca. «Kako to? Zar ne znaš da se bez španskog ne može živjeti?»

Oh, kako je tih noći bila blizu istine! Koliko je samo puta tih pakleno vrućih julskih noći Amina zažalila što ne zna Eliin jezik! Starica je po čitave noći, kao ranjena vučica, zavijala: «Graci, Graci…» a njegovateljica je nije uspijevala umiriti. Bježala je iz njene sobe, iz biroa na prvom spratu da ne sluša to uporno i strašno dozivanje. Starica je tražila svoju kćer ali nije

bilo nikog da joj objasni zašto ona nije pored nje. Gdje je? Zašto ne dolazi? Kako ne čuje vapaje što se do neba čuju? 

• Pozovi danas Graciu – Amina je rekla ujutru Sonji. – Ubijedi je da obavezno dođe.
• To sam uradila prije tri dana, sjećaš li se? I ona me je poslušala i došla. Da ne pretjeram s stalnim pozivanjem?
• Što bi pretjerala? Prenesi joj samo da je majka doziva po čitavu noć. Da noćna sestra ne može više to da podnese i da nije njeno da to podnosi. 

Koji dan poslije Eliu je pokosio moždani  udar – bacio ju je u komu. Ma koliko svima nevjerovatno zvučalo da Ona može biti na samrti – svi znaci su bili tu i nisu se mogli poreći.

«Ko?! Gospođa Elia?!» – odmahnula je Lucia rukom. «Ona nije smrtna»

«Šta?! Ona na umoru?» – začudila se Elisabeth. «U takvo nešto ne mogu povjerovati! Ona je najžilavija osoba koju sam ikad imala prilike da upoznam. Ona će se izvući, budi u to ubijeđena».

Kako je često bilo okruženo starenjem u nedogled, onim rijetkim oblikom starenja što je iskakalo iz svakog logičnog poimanja postojanja neprelaznih granica, kako na tu prirodnu pojavu većina iskusnih radnika nije gledala očima neupućenih običnih ljudi, pojedini su povremeno pribjegavali varci da se neki starci i starice mogu izvući ili da neizbježni kraj sigurno neće uskoro nastupiti, svakako ne pred njihovim očima.

Htjelo se ili ne htjelo to priznati, Elia je stvarno bila na samrti – odsutno nepokretno tijelo se bezglasno opraštalo s životom i trebalo je obavestiti porodicu. Trebaće se neutješna Gracia prigrliti u naručje, valja joj pokazati koliko je i osoblju stalo do njene majke. Koliko su svi ožalošćeni i iznenađeni naglim obrtom situacije. Naći pogodne umirujuće riječi. Zar taj dio, koji je prije dva mjeseca nazvan kriznim periodom – a koji je ranije u papirologiji obelježavan kao Kraj života – nije najjači i najbitniji u čitavoj njihovoj praksi? Zar nije najvažnije tih teških dana pokazati prisebnost, odraditi posao kako treba i biti porodici na usluzi ne žaleći truda? Biti na visini zadatka. Prikriti slabosti i praznine u znanju toplim riječima.

Podržavanje porodice samrtnika je najdelikatniji dio posla s kojim se osoblje često susreće ali i dalje vjeruje da mu nije doraslo. Da se toj obavezi ne može dorasti jer nema dovoljno izričitih pravila koja bi riješila bezbrojne varijacije koje mogu nastupiti prije i pošto neki od štićenika umre. Neko ko ne poznaje cjelokupan životni put samrtnika, njegove mnogobrojne veze i raskide s bićima što ostaju iza njega, snagu ljubavi, ravnodušnosti ili mržnje što se postavila između samrtnika i okruženja, sve one životne biljege što se s vremenom naslažu na duše onih što se rastaju ne može pretendovati da je našao ključ kojim se može poslužiti u svakoj situaciji.

I da je vjerovao kako je sročio sva potrebna pravila za većinu varijacija, teoretičara bi iznenadila situacija koja je nastupila pošto je zaključeno da je gospođa Elia na samrti i porodica o tome obaviještena. Niko, dakle ni najsposobniji teoretičar, ne bi mogao ni u snu pretpostaviti da će se Eliina djeca i unuci svim silama suprotstaviti njenom umiranju, da će tako glatko odbiti ono što je očigledno i učiniti sve što je u ljudskoj moći da spriječe dolazak onoga što niko ko se rodio ne može izbjeći. Rječ smrt, tu strašnu rječ, niko od članova te neobične nesvakidašnje porodice nije upotrijebio nijednom od ukupno sedam dana – vrijeme koje su proveli u borbi za njen život.

Šta je to što je ujedinilo tu bizarnu porodicu i nagnalo je da se okupi oko starice na samrti kad se već godinama tek malo i povremeno viđaju – sin je doletio isto veče iz Španije, kćer je doputovala iz Izraela prvim avionom, sutradan, u pratnji muža i dvoje djece. Koji je razlog da se  negdašnja cjelina koju je život razbacao na sve strane svijeta, u nova podneblja i različite sudbine, koja je po svim poznatim zakonima trebala da se drži tako: rascijepljeno i rasparčano, najednom i izvan svakog iščekivanja ponovo slepljuje u neraskidivo klupko zajednice s istim ciljem. Kad bi se probudila iz dubina kome u kojoj je njena svijest plivala i pogledala oko sebe Elia sigurno ne bi prepoznala ni pola od uplakanih lica što su neprestano, i dan i noć, visila nad njom.

Kao da im nije prvi put da bdiju samrtnika oni su uigrano i složno raspodijelili vremenske periode koje će svako od njih pokrivati tako da ni jedan trenutak starica koju su čuvali nije mogla ostati sama. Njihov boravak pored samrtnice nije bio ogrnut ćutanjem i tihim bolnim suzama. Ona je bez prestanka milovana, njoj se šaptalo i pjevušilo, njoj se pričalo na španskom od jutra do mraka i čitavu tu prvu noć, pred njome se jecalo glasno, bez zaziranja i molilo ju je se da se vrati u život.

Elia se nije budila. Već punih dvanaest sati je moljena i pozivana da se vrati ali je ona nastavljala da putuje samo samrtnicima znanim prostranstvima. Victor je zaključio da je već bila zašla u fazu bez povratka i odlučio o tome iskreno porazgovarati s Graciom. Objasniti joj da bi bilo dobro postaviti pumpu s morfijom i pustiti je da ode. Morfij bi donekle utišao bolove koje vjerovatno ima i olakšao tijelu rastanak s dušom. Taj uobičajeni postupak je stupao na snagu tek pošto je svaka nada u oporavak isključena i Victor, kako nije nimalo sumnjao u svoju prognuzu, ga je detaljno iznio pred uplakanom Graciom. Ona je briznula u plač i bacila mu se u naručje.

• Ne činite to! – zavapila je. – Dajte nam još vremena! Ona će se probuditi. Zašto smo mi svi tu? Da nas čuje, da shvati koliko je volimo i koliko nam je stalo da živi!
• Bez vašeg pristanka mi ništa ne preduzimamo – odgovorio je zbunjeni muškarac. – Mi samo nudimo pomoć – nastavio je nježno.- Možda sam ja pogriješio u procjeni. Svima nama se dešava da pogriješimo, zar ne?

Victoru nije bilo jasno o čemu se radi. Bio je zatečen tolikom zagriženošću i voljom da se spasi od smrti biće koje tako malo ima od života. Takođe ga je iznenadila količina i snaga ljubavi kojom su je najednom ogrnuli –  u četiri protekle godine se mogla nazrijeti tek mrva od tovara što su ga, kao da su tek pronašli skriveno blago, bez stida i zazora, izručili pred svojom majkom na samrti. «Naopakog li svijeta» – pomisli.

• Južnjaci! – reče Amini kad joj preda raport i ustade da izađe iz biroa. – Oni će nastaviti da žive tragično! Otkako su im ubili Aljendea, Čileanci pate i tuguju. Ne umiju da budu sretni kad je za sreću vrijeme, nisu naučili da se raduju kad za radost ima mjesta. Jedino što umiju je da plaču pjevajući.
• Što, zar pjevaju? – upita Amina.
• Donijeli su gitare i violine. Čitav orkestar se nadnio nad glavu jadne Elie.
• Možda im nije trebalo dopustiti sviranje u sobi – reče Amina. – Ipak je to previše. Ona umire.
• Neka sviraju i pjevaju ako im to može donijeti olakšanje. Prilično su tihi a i Marilene smo za noćas prebacili u susjednu sobu. Bez dozvole njenog sina. Tako da noćas mogu da rade šta hoće. Ubiti je ne mogu, pomoći joj ne mogu, nemamo se zbog čega brinuti.

****

Riječ «smrt» se, najčešće, zamjenjuje riječju «odlazak», tako da se bližnjima čini da je umrla osoba otputovala u sretnija podneblja u kojima će i za njih same napraviti povoljno mjesto, hvataju se za tu rječ kao ožednjeli za vrč vode koji im se nudi. Govore o tom putovanju pred nedoraslom djecom kao o idili i zasluženoj sreći što je umrli s pravom dočekao tako da prođe puno vremena prije nego se oni kojima se o smrti pripovijeda na taj način dosjete da se s tog divnog putovanja ne vraća i da uzalud iščekuju basnoslovne darove kojima će biti zatrpani.

Eliina porodica nije htjela da protisne kroz zube ni tu spasonosnu riječ. To «putovanje» se moralo zaustaviti – svako drugo premišljanje o novonastaloj situaciji je bilo suvišno. Sve dok čovjek diše ima nade i oni su se se na to hroptavo teško disanje uhvatili kao za slamku spasa. Milovanje, tiho sviranje na gitari i pjevanje njoj poznatih melodija su bili jedini lijekovi koje je, odsutna i besvjesna, mogla progutati a da se ne uguši. Amina je savjetovala Gracii da joj osvježava mokrim oblogama obraze, čelo i usta i ona se dala na posao. Uporno je mijenjala salvete mada Elia nije gorela u vrućici, šaputala joj na uho nježne plačne riječi i molila je da je ne ostavlja samu u strašnom svijetu. Preostalo dvoje prisutnih su milovali staričine ruke dugim pravilnim zamasima, pjevušili pa poskakivali na svaki trzaj nadražene kože.

«Ona se neda» – tvrdila je Gracia. «Ona osjeća naše prisustvo i uskoro će se probuditi. Trebamo samo nastaviti pokazivanje naše neizmjerne ljubavi. Kad shvati koliko nam je stalo do nje otvoriće oči i radosno nam se nasmiješiti. Ona nas i sad sigurno čuje ali vjeruje kako to samo sanja. Boji se da prekine svu tu silnu ljepotu za kojom je godinama čeznula. Čitava porodica na okupu! Svi oni za koje je mislila da su nestali ili da nikad nisu ni rođeni! Samo još da shvati da to nije tek obični san već stvarnost, da shvati koliko je silno volimo!».

• Zašto ste me zvali, Gracia? – upita Amina koja već nekoliko minuta posmatra neobični prizor.
• Smijemo li joj uštrcnuti malo vode u usta? Bojim se da je žedna.
• Probaćemo. Kap po kap. Kad proguta možemo nastaviti s pojenjem, ali s puno opreza. Da se ne uguši.

Amina štrcnu jednu kap vode u širom otvorena usta ali ne ču ni krkljanje ni gutanje. Usudi se da ubaci u grlo još nekoliko kapi pa, zabrinuta odsustvom svakog znaka prolaska tečnosti kroz jednjak, odloži štrcaljku na noćni stočić.

• Ne ide – reče. – Moramo odustati od pojenja.
• Možemo probati kasnije – zabrza da doda kad vidje kako se Graciino lice bolno grči.
• Čitava je noć pred nama.

Sledeće večeri se Elia probudila. Prije nego se mogla poradovati svečanom dočeku od strane poznatih i nepoznatih lica morala je pobljuvati zelenu žučnu tečnost u ovalnu bijelu zdjelicu što joj je unuka hitro postavila pod bradu. Povraćala je pet puta za nepuni sat a okupljena rodbina je kliktala od radosti.

• Dobar znak ovo povraćanje, zar ne? – upita razveseljena Gracia Aminu koju je po peti put pozvala u sobu.
• Svakako, svakako. Podignite joj malo uzglavlje… ne toliko… pazite da se ne uznemirava…. veliko je za nju to naprezanje … trebaće joj odmora, tišine i sna…
• Ne, ako sad odmah zaspi neće se možda više probuditi – izjavi unuk Roderigo osornim glasom. – Kako da je onda probudimo?

–     Ali više nije isto. Čini mi se da je najgore prošlo.

• Čini vam se? Pih, to što se vama čini meni ništa ne znači. Ona ne smije zaspati dok joj ne objasnimo da naše prisustvo nije sanjala i da smo svo ovo vrijeme bili uz nju, i noć i dan…i još jednu noć i još jedan dan…sad je treća noć kako se sami mi borimo za njen život … i doktori i osoblje su bili digli ruke od nje…zato nas poštedite vašeg besplodnog mišljenja…molim vas…budite dobri i poštedite nas svega toga vašeg nekorisnog medicinskog znanja… ono je izlišno u ovoj situaciji.
• K. – Amina izađe iz sobe. Gracia pohita za njom. Kad je stiže pred liftom baci joj se u naručje.
• Oprostite mome sinu, ne zna šta govori, on je šizofreničar. Takav je od rane mladosti, šta da se radi, nema mu pomoći. Povremeno je naprastan, istina vrlo rijetko…ovo je rijetka situacija, zar ne? Njegovi živci ovo više ne mogu izdržati.
• Pošaljite ga kući da se naspava. Napraviće neku glupost.
• Neka ga, neka se još malo raduje. Ovaj naš uspjeh je koristan za njegovu psihu. Učestvuje u nesvakidašnjem doživljaju. Shvatate li me? Ljutite li se još?

Poslije nekih pola sata opet se začula zvonjava iz Eliine sobe.

• Morate nam pomoći da je povedemo do WC-a – rekla je Gracia.
• Položite je nazad u krevet! – naredila je oštro Amina. Njih troje su bili skoro podigli staricu – noge su joj već dodirivale pod. – Zar ne vidite da će vam pasti? Ona nema ni grama snage u sebi. Tri puna dana nije ništa jela niti pila – govori Amina blažim glasom dok im pomaže da je polegnu.
• To je nečuveno – Rodrigo se uhvati obema rukama za glavu. – Ona i dalje svima nama soli pamet. Baš kao da joj je ona spasila život. Ona to sigurno sebi umišlja. Mama, reci joj da se volja moje nane mora ispoštovati. Kad moja nana ustvrdi da joj se piški i da treba ići u WC, onda je to naredba za sve nas, a i za nju. Zna li Ona da je moja nana «Neko» poseban? Šta Ona uopšte zna o ovoj ovdje svetici što je upravo iskrsla iz mrtvih?
• Ćuti, Rodrigo – reče nježno Gracia. – Mama je preživjela moždani udar i ne smije ustajati. Trebamo uraditi kako nam savjetuje. Prvo mora ojačati, je li tako, gospođo?
• Najbolje se sutra ujutru posavjetujte s doktorom. Vaš sin je u pravu, Gracia, ja malo znam o svemu tome. Jedino sam sigurna da je ne smijete dizati iz kreveta. Tome ću se i nadalje oštro suprostavljati. Ostalo odlučite sami. Vaša je, vi ste je spasili, vi držite sve konce njenog daljneg oporavka u srcima i rukama. Buđenje je prvi, najvažniji korak. Oporavak će možda biti dug i težak. Od vas zavisi koliko će sve to trajati.

Potrajalo je sedam dana. Dio porodice je spavao na kauču i u vrećama za spavanje u sali za konferencije na trećem spratu. Raspored bdijenja, milovanja, pjevanja i sviranja je strogo poštovan. Noću je uz nju ostajao najčešće najstariji Graciin sin Roberto. Bio je tih i ljubazan. Uljudno se zahvaljivao kad bi mu u sobu ponijela dvije kriške hljeba, maslac, džem i flašu vode.

• Nikad vam se ne možemo odužiti što nas trpite ovoliko dana – kaže.
• Bitno je da se ona izvukla. Nama je svima drago što je preživjela. Sve nas je prijatno iznenadila.
• Nikad se ništa ne zna, ni u životu, ni u smrti, zar ne? Ni vi ne znate uvjek šta će biti?
• Samo svevišnji to zna. Nekad usliši naše molbe, nekad ne, po zasluzi, snazi vjere ili nečega drugog. Previše smo mali da u Njegove zakone proniknemo.

–     Nagađamo nadajući se. Taman onoliko koliko nam je dopušteno.

Sedmi dan je Elia počela da jede čvrstu hranu. Dobila je svoju najtežu bitku. Izgledala je zadovoljno i sretno. Cijela porodica na okupu. Nije mogla da ih se dovoljno nagleda. Okretala je glavu sad prema jednom, sad prema drugom i širila usne i obraze u blaženi osmijeh. Nije znala, još se nisu usuđivali da joj to kažu, da se prekosutra razilaze. Jedni će ići u Španiju, drugi u Izrael. Pored nje će ostati Gracia i njena djeca. Istina, ni oni više neće bdijeti pored njenog uzglavlja ali će se truditi da naiđu što češće mogu. Makar vikendom kad je radnih i drugih obaveza manje. Takav je život. Vrijeme je skupo. Mora se utrošiti u mukotrpnom radu. Ona će to opet morati da asimilira. Da opet nestrpljivo čeka, da doziva do u kasnu noć. Moraće iako je njeno psihičko stanje još labilnije nego prije. Poslije obilnih izlijeva ljubavi i pažnje nastupiće sušni period. Kad bi ona, kao drugi ljudi, mogla sebe da napuni sjećanjem i da živi od uspomena do narednog susreta bilo bi joj lakše.

Elia o tegobama koje stoje pred njom ništa ne zna i bolje je što je tako. Pustimo je nek na miru uživa u potpunoj sreći još jedan cijeli dan.

(Svršetak u sljedećem broju)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)