Svako dijete ima potrebu da pita
Jedno ne dozvoli
Svako dijete ima potrebu da sanja,
Neka ga zbog tog niko ne proganja.
Dozvolite mu divne snove da sanja,
Obojene plavetnilom sunčanog dana.
Svako dijete ima potrebu da želi,
Da se raduje i veseli.
Pomozi mu da prepozna
šta je za njega dobro, da nastavi to da želi!
Svako dijete ima potrebu da se nada,
Iz stvarnog svijeta da se iskrada,
Da leti visoko i do mjeseca da stigne skokom.
Pusti da sve ide svojim tokom!
Svako dijete ima potrebu da pita,
Za odgovorima neumorno da skita.
Dozvoli mu da pita, tako će znanje steći
I postat će i tvoja dika!
SAMO MU JEDNO NIKAD NE DOZVOLI.
Kad ugleda drugo dijete
Koje teže korača ili teže zbori
Slabije čuje il ne vidi,
ne zna da crta il boji,
Da umisli i kaže: ja sam od njega bolji!
NE!
To mu nikad ne dozvoli.
Uzmi ga u krilo i blago mu zbori:
Sinko, samo onaj ko se ne stidi da
Prihvati i voli drugačijeg od sebe,
može u srcu ruže da bere.
Kada pružiš ruku
Kada pružiš ruku djetetu sa posebnim potrebama
I postaneš mu prijatelj,
I ti postaješ poseban!
U srcu djeteta koje tvoju ruku prima
Ljubavi dovoljno ima.
Krenite skupa,
Jer kad staneš i živiš ne pored,
Već sa njima,
Jednako je stao i živi
čovjek do čovjeka!
Sve nečim počinje
Rijeka izvorom,
Vatra iskrom,
Planina kamenom,
Šuma stablom,
Livada travkom,
Dan suncem,
Sve nečim počinje.
Čovjek zametkom,
Cvijet sjemenom,
Život čežnjom,
Radost osmijehom,
Tuga suzom,
Molitva šutnjom,
Utjeha nadom,
Kraj početkom,
Sve nečim počinje.
Tajne života
Stečenim novcem možeš sebi izgraditi kuću,
Ali ne i dom!
Toplinu doma upalit će samo vatra
Ako je u svom srcu razgoriš.
Moć ti može osigurati položaj,
Ali ti ne može osigurati prijatelje!
Gvozdenom rukom
Možeš otvoriti sva vrata,
Osim vrata srca!
Možeš imati mašinu za hljeb,
Ali se ne možeš preplatiti
Na ukus koji donosi blagoslovljeni zalogaj!
Psa za uzicu vodiš,
I dijete ne želiš da rodiš!
Ne gradi kuću, već dom!
Budi nemoćnik, al okružen prijateljima!
Ne otvaraj gvozdenom rukom,
Već ključem ljubavi!
Blagoslovi zalogaj s rukama u tijestu
I oživi svaki klas pšenice!
Psa ostavi psima,
Pusti da te dijete za rukav cima.
Tako ćeš
možda otkriti neku od tajni života…
Mi, djeca
Mi,
Djeca,
Jesmo razgovor.
Priča široka i duboka,
Treba samo naučiti da je slušaš.
Ona govori o ljubavi, drugarstvu,
Igri, radosti…
Eh,
Kad bi odrasli htjeli
Od nas razgovor da nauče!
Saznali bi šta govori
Naš smijeh,
Šta suza kad se niz obraz skotrlja,
A šta kada pod jorganom strah šuti.
Kad bi ostavili bar na trenutak
pamet svoju
I prisjetili se da su nekad
I oni bili djeca.
Umjesto rasprava i dilema
Probudili bi pjesmu djetinjstva
Koja u njima zaboravljena drijema.
Mi, djeca,
Dijelimo kad imamo,
Al ne tugujemo kao vi kad nemamo!
Kada se posvađamo,
Ne gundurimo i
Jedva čekamo da se pomirimo.
Kada se razbolimo,
Ni na šta ne hulimo i
Žvaku za ponude primamo.
Ah,
Pa vi ste posve zaboravili
Kako to ide!
Mi, djeca,
Ozbiljno se brinemo za vas,
Zato ne želimo
U rastu da vas prestignemo!
Sačekaćemo vas.
Mi, djeca
Jesmo razgovor,
Nenatrunjen izvor svoj.
Pružite usne
i napojte se s njega,
i čut ćete sve što treba!
Mi, djeca,
Djeci u vama
Ovo rekosmo,
Pa neka smo!
(Nastavak slijedi)
