Upravo održana Konferencija pod nazivom „Domovinska sigurnost i upravljanje u krizama“, na kojoj su uvodne govore održali ministar koji vodi MORH, i ministar koji vodi MUP, samo je još jedan dokaz o nevjerojatnoj sposobnosti politike u skretanju pozornosti javnosti sa odista važnih tema za naše građane i našu državu, na teme koje su zapravo prikriveno zastrašivanje javnosti s opasnostima koje nam tobože prijete.
Nevjerojatno koliko je značaja pridavano sposobnosti suočavanja s raznoraznim prijetnjama i izradi strategije za razvoj i unaprjeđenje domovinske sigurnosti i upravljanju krizama, što je opravdano ako su te opasnosti realne. Ali je također nevjerojatno koliko se malo pozornosti i značaja pridaje strategijama razvoja gospodarstva, obrazovanja, i domovinske suverenosti, što ću ilustrirati s nekoliko primjera:
– Činjenica je da Hrvatska nema suvislu i egzaktnu strategiju razvoja gospodarstva, što je i jedan od uzroka nedostatnih ulaganja u proizvodni sektor, nedovoljnog broja zaposlenih u realnom sektoru i odlaska radno sposobnih djelatnika iz Hrvatske. Očito je iz nastupa političara i medijskog tretmana, da se u nedostatku neke smišljene, suvisle i egzaktne politike gospodarskog razvoja, politika uglavnom i svakodnevno bavi „uspjesima“ u turizmu, brojem turista, brojem noćenja i potrebama razvoja turističkih kapaciteta. Nije upitno da je turizam nešto što treba podržavati, ali objektivno od turizma se ne može očekivati da doprinese nekom ozbiljnom realnom gospodarskom rastu i otvaranju većeg broja kvalitetnih radnih mjesta. Otvoreno i grubo rečeno turizam generira uglavnom samo veći broj radnih mjesta za kuhare, konobare, sobarice, čistačice i pomoćno osoblje, što sigurno nije ono što bi trebao biti cilj ozbiljne politike, a kamoli politike koja se „zaklinje“ u to da Hrvatska treba postati „zemlja znanja“. Za ovakav tip razvoja se nekada govorilo, dakako pežorativno, da je to put k „bečkom konjušarstvu Hrvata!“.
– Činjenica je da Hrvatskoj trenutačno i srednjoročno ne prijeti nikakva opasnost izvana, osim dužničkog ropstva i posljedica sluganske politike hrvatske „elite“, a iznutra je činjenica da su Hrvatima najveća opasnost oni sami, jer nikako da počnu razmišljati svojom glavom, pa ponovno na izborima glasuju za one koji ih desetljećima varaju neispunjenjem predizbornih obećanja, odustajanjem od hrvatske suverenosti i toleriranjem, dapače, čak podržavanjem korupcije i pljačke na račun državnog proračuna i podržavanjem sustava prema kojem zakon nije isti za sve građane Hrvatske!
– Činjenica je da su politici i medijima puna usta „uspjeha“ u turizmu, da državna televizija svakodnevno donosi vijesti iz kulture, ali da ni politika ni mediji ne posvećuju niti djelić toliko pažnje vijestima iz gospodarstva, ne odlaze svojim kamerama u obilazak objekata realnog gospodarstva, osim u prigodama kada ih se pozove na 'presijecanje' vrpce na nekom objektu u čijoj realizaciji nisu imali nikakvih zasluga. U tom pogledu je veoma „poučan“ slučaj poduzeća Rimac Automobili, na koju politika nije obraćala nikakvu pozornost, kad im je možda trebala neka pomoć, ali sada kada se za nju interesiraju velike svjetske kompanije, predsjednik Vlade pompozno najavljuje posjet u tu tvrtku?!
– Činjenica je da su strateški odista važne institucije/tvrtke kao što su Imunološki Zavod, Brodarski Institut i škverovi, svjesno i uporno uništavani, sa ciljem pribavljanja imovinske koriste tko zna kakvih sve skrivenih „igrača“, ali da za to nitko nije niti pozvan na odgovornost, a kamoli da odgovara za to, mada su nanesene milijardske štete hrvatskom gospodarstvu. U isto vrijeme vladajuća politika „koncentrirala“ se na zabranu uporabe izričaja ZDS, što je čak i razumljivo, budući da vlast ne obnaša nitko iz redova onih koji su bili spremni i u to ime odista obranili našu domovinu Hrvatsku, dok su oni negdje u raznim tuđinama čekali da se rat završi i oni dođu u poziciju da vladaju i „perušaju“ Hrvatsku gdje stignu!
– Činjenica je, da je MEĐUNARODNA KONFERENCIJA „DOMOVINSKA SIGURNOST I UPRAVLJANJE U KRIZAMA“, organizirana isključivo u cilju skretanja pozornosti javnosti s ozbiljnih problema koja muče hrvatsko društvo i hrvatske građane, kao što su doslovno bježanje iz Hrvatske radnosposobnih Hrvata, ubrzano raslojavanje u Hrvatskoj na mali broj 'besramno' bogatih, i veliki broj onih koji žive na granici siromaštva, demografska katastrofa, potpuno izgubljena državna suverenost, i kancerozno raširena korupcija i „čerupanje“ državnog proračuna. Ono što je u svemu tome tragikomično, je činjenica da je naslov konferencije možda čak adekvatan, jer je domovina odista u opasnosti i krizi, ali ne radi onoga o čemu se govorilo na spomenutoj konferenciji, već radi gore navedenih činjenica, o kojima se nije govorilo!
Quo vadis Hrvatska? – pitaju se Hrvati iz Irske, Njemačke, SAD-a, Australije, Francuske, Švedske, Argentine… i svugdje gdje nas ima, i pitaju zašto o tomu ne organiziramo konferencije?!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više