Desetljećima velikosrpska promidžba veliča partizansko-komunističku nevinost, usput i četničku
POVODOM GOVORA DEJANA JOVIĆA U BANSKOMU GRABOVCU NA BANOVINI IZMEĐU GLINE I PETRINJE
"Mi lažemo da bismo obmanuli sebe,
da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti,
lažemo iz stida,
da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu,
lažemo zbog poštenja.
Lažemo zbog slobode.
Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno"
(Dobrica Ćosić)
UVOD
Na žalobnom sjećanju (komemoraciji) žrtava u Banskom Grabovcu 1941., 7. kolovoza 2019., prof.dr.sc. Dejan Jović, jedan od prvaka Srba u Hrvatskoj, održao je govor, koji nije ništa drugo nego ponavljanje srbokomunističkih 'istina' od 1945. do danas (https://www.dnevno.hr/vijesti/dejan-jovic-evo-zasto-je-ustastvo-gore-od-nacizma-i-fasizma-ustase-i-partizani-nisu-isto-niti-ce-ikada-biti-1347558/). Gotovo da se ne bi trebalo osvrtati i odgovarati, ali zbog mnogih neobaviještenih i neupućenih građana, potrebno je razotkriti njegove namjere i odvojiti neistine od istine.
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić
Prije svega začuđuje način i razina na kojoj sveučilišni profesor i bivši savjetnik jednoga bivšeg Predsjednika države, iznosi svoje razmišljanje. I neupućeni bi zasigurno prepoznali crno-bijelu promidžbu, kao u najboljim danima Agitpropa, u kojemu su jedni anđeli a drugi crni (ne smeđi ili sivi) vragovi, iskonski zločinci, koji izviru iz nacionalizma. Nakon takve naljepnice i potvore, sve je bilo dopušteno tijekom II. svjetskoga rata, 1945. i nadalje, a djelomično i danas! Desetljećima velikosrpska promidžba veliča partizansko-komunističku nevinost, usput i četničku (čije zločine stalno prešućuju), s jedne, i hrvatsku nacionalističku, ‘fašističku’, ustašku zlotvornost s druge strane. Tako je u svijetu velikosrpska promidžba zarazila javnost da su ustaše bile gore i od talijanskih fašista i njemačkih nacista. Vidimo da Jović i danas nastavlja tu potvoru raščovječenja (dehumaniziranja) neistomišljenika. Ondašnja mržnja u, inače 'tolerantnih' 'antifašista', bila je priprema za narodozator (genocid) nad hrvatskim narodom u II. i nakon II. svjetskog rata. 'Artiljerijska priprema' za uništenje Hrvata, gdje je god to moguće, bila je već tijekom II. svjetskog rata. Tako postoji veliki broj članaka u ratnoj Borbi, koji na najpodlije načine označavaju neprijatelja, pa ću navesti samo jedan nakaradni primjer: ‘U čast Pavelićeva imendana, zaklano 1000 djece’ (Borba, br. 27., 21. studenog 1942., str. 3.).
O pravoj se povijesnoj istini nikada nije raspravljalo, jer se nije smjelo raspravljati, jer nije bilo dopušteno, a nekmoli je znanstveno proučavati. Temelj znanstvenoga u istraživanju povijesti jesu i jasenovačke pismohrane iz II. svjetskog rata, koje je odnijela Srbija i ne želi ih vratiti Hrvatskoj. Zato mogu i danas govoriti o milijunu ubijenih Srba ili koliko god oni žele.
Prema popisu stanovnika iz 1931., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon 'genocida NDH nad pravoslavcima', popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca je bilo 7.783.046 ili gotovo milijun više nego 1931.! Broju katolika trebalo bi odbiti gotovo sve stanovništvo Istre, koje je katoličko, jer 1931. god. ono nije brojeno, a 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom! (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva).
Od 1945. do danas, brojevi se žrtava na pobjedničkoj strani povećavaju, opovrgavajući u određenim razdobljima sami sebe, pa se opet bez ikakvih dokaza povećavaju. Pri tom, sve što pobjednici čine je neupitna 'istina'. Tako je od 1945. gotovo do naših dana. U svim priopćavalima, novinari, većinom bivši suradnici jugoslavenskih tajnih služba, i dalje zagovaraju komunističku i jugovelikosrpsku 'istinu', koja je i danas aktualna. Svi oni koji iznose čiglednu istinu, utemeljenu na vjerodostojnim dokazima, proglašavaju se fašistima, kleronacionalistima itd. Najblaža naljepnica, koju iznosi i Jović, je 'revizionizam'.
Novinar Tihomir Dujmovićje na poticaj pokojnoga novinara Josipa Grbelje i njegove knjige Uništeni naraštaj – tragična sudbina novinara NDH, raščlanio i napisao knjigu 'Hrvatske novinarske tragedije 1945.-95'. U knjizi donosi točne podatke s imenima i prezimenima svih novinara koji su pisali i stvarali za vrijeme NDH. Progon koji su oni doživjeli nakon 1945., nije zabilježen u povijesti svjetskoga novinarstva. Komunistička vlast je nakon rata ubila 38 hrvatskih novinara, 101 novinaru je doživotno zabranjeno pisanje, 131 novinar je pobjegao izvan zemlje (među njima i Vinko Nikolić), a 45 ih je pod pritiskom promijenilo zanimanje. Dakle od 330 novinara samo je dvadesetsedmorici dopušteno baviti se novinarstvom. Na znanje hrvatskim istraživačkim novinarima: u Hrvatskoj je 1945. ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno! (https://verbum.hr/knjige/hrvatske-novinarske-tragedije-1945-1995-7066; http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/id/30612/Tihomir-Dujmovic-Titoizam-je-smaknuo-stotine-hrvatskih-novinara).
|