Drhti moja Istra cijela Stali gore na Učku oni divovi tvoji pokazuju mišice, kao da ih se netko boji ponosno se isprsili gorski gorostasi nisu baš lijepi, ali snaga ih krasi žustro se natječu, tko ima jaču dušu njihovi obrazi – nabrekli mjehovi pušu pobjednika čeka bačva dobra vina koji prvi stigne k meni do Medulina na čelu suncem spržene bore kamene obrve guste skrivaju munje vatrene već od treptaja njihovih trepavica zatrese se i drhti moja Istra cijela fijuk fijuče preko njive, grada i sela mrkim pogledom dignu valove silne, obijesno jure dalje dolinom Mirne, prstićima ubiru po nebu kišne oblake smiješak njihov odaje namjere opake igraju se tako s njima sve do zore odjednom ih zgrabe i bace u more i eto ih k meni, po ramenu me tapšu lukavo se smiju, rukama mašu i kažu: – “Čuj Stari, može malo šale?” Lopovi! – ukradoše mi kapu s glave! Mijo Arapović