Hrvati su ugroženi u Hrvatskoj! (1)

Napuhavanje "hrvatskog ekstremizma" i prešućivanje srpskog

 

 

TREBAMO LI KONAČNO DONIJETI ZAKON O ZAŠTITI PRAVA VEĆINSKOG NARODA U HRVATSKOJ?

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž. I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi. No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

 

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu. Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

 

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu. Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje. Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu. Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje. I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

 

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

 

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi. Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja: Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

 

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi. To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

 

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog. I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd.).

 

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa 'U ime obitelji' i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

 

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative 'U ime obitelji' bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd.

 

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra. Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz 'Konzuma'“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!? Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

 

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“? Odgovor svi znamo. Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove. Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

 

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

 

ma li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)? Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire 'Novosti' (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!? Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori? Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza. Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

 

(Nastavak slijedi)

 

Zlatko Pinter