Izložen nepoznati dio Kljakovićeva opusa

Izložba 'Scenografije Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku' gostuje u Solinu

Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin u suradnji s Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića i Centrom za likovni odgoj grada Zagreba priređuje izložbu 'Scenografija Joze Kljakovića za Dubrovački diptihon i Dubravku' povodom obilježavanja 50. godišnjice smrti ovog velikog solinskog slikara. Kustosica izložbe je Lidija Fištrek, a projekt je ostvaren u suradnji s Memorijalnom zbirkom Joze Kljakovića i Likovnim centrom grada Zagreba.

Ovom izložbom javnosti se želi prezentirati nepoznati dio stvaralačkog opusa ovog izuzetnog umjetnika i intelektualca, te prikazati rezultate provedenoga istraživanja. Poput svojih suvremenika, i Jozo Kljaković se osim u slikarstvu okušao i u postavljanju scenografije, pa se i njegovo ime nalazi na popisu umjetnika koji su radom u ovom području likovnog izražavanja doprinijeli razvoju hrvatske scenografije. Na temelju sačuvanih zapisa, fotografija, libreta i crteža, došlo se do podataka o postavljenim dvjema inscenacijama Joze Kljakovića. Obje inscenacije rađene su za opere Antuna Dobronića, Dubravka i Dubrovački diptihon, nastale dvadesetih godina prošlog stoljeća. 

U Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković nalaze se četiri fotografije originalnih predložaka scenskih prikaza i jedna fotografija skica prijedloga kostima za operu Dubrovački diptihon. S obzirom da zbirka posjeduje vrlo malo zapisa i građe vezane za scenografski opus Joze Kljakovića, za ovu izložbu bilo je potrebno provesti istraživanje. Ono je provedeno u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (Odsjekom za povijest kazališta), Udrugom Antuna Dobronića i Učilištem Profokus, a u istraživanju su korišteni dokumentacija i zapisi koji se nalaze u fundusu zbirke. 

Prva opera Antuna Dobronića, Dubrovački diptihon, nastala je prema književnom predlošku Marina Držića, Noveli od Stanca (prvi put tiskanoj 1551.), a praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 14. veljače 1925. godine, u režiji Borisa Krivečkoga, uz dirigenta Oskara Jozefovića i prema inscenaciji profesora Joze Kljakovića. Opera Dubrovački diptihon bila je na repertoaru od 24. veljače do svibnja 1925. godine.

Antun Dobronić je za svoju prvu operu sam napravio libreto prema proslavljenim književnim predlošcima. Stara dubrovačka književnost idućih je godina nastavila inspirirati Dobronića pa tako već 1922. piše scensku glazbu za tekst pastirske igre Dubravka, čiji je autor najveći hrvatski barokni pjesnik 17. stoljeća, Ivan Gundulić. Tekst Dobronićeva libreta naglasio je glorifikaciju Dubrovačke Republike i temeljnu simboliku Dubravke. „Prema režijskoj osnovi Branka Gavelle i Antuna Dobronića u rukopisu operne partiture nalaze se opaske koje imaju za svrhu da u tekstu spajaju nepovezane scene u smislu sažimanja i scenske dramatizacije scene“ (Mihanović-Salopek, 1995:52). Obje Kljakovićeve inscenacije vezane su uz Dubrovnik i dubrovački pejzaž. U inscenaciji za Dubrovački diptihon, Kljaković je fotografskom preciznošću prikazao Palaču Sponza u Dubrovniku, što je uvelike dočaralo atmosferu Dubrovnika na sceni. Crtačka vještina Joze Kljakovića, te lakoća kojom je do najsitnijih detalja točno prenio arhitekturu Dubrovnika izazvala je ovacije na premijeri i pohvale u ondašnjem tisku. Kritike za scenografiju Joze Kljakovića objavljene su nakon premijere pod naslovom: „Dobronićev 'Dubrovački diptihon' održan 24. ožujka 1925., a u kojemu se hvali inscenacija prof. Joze Kljakovića kao vrlo otmjena i u stilu, a režija g. Krivečkoga mogla je još neke nedostatke popraviti.“

Za drugi dio svog glazbenog diptihona Dobronić je odabrao razigranu i obijesnu scenu Poklada, rađenu prema Noveli od Stanca – Grotesque. U ovoj operi, osim scenografije, Kljaković se okušao i u dizajnu skica za kostime maškara. Idejnim rješenjima koja prikazuju renesansne kostime za likove kapetana, doktora, harlekina i muzičara, Kljaković je pokazao temeljitost i odlično poznavanje kako  povijesti tako i odijevanja. Inscenacija Joze Kljakovića vezana za Dubrovnik i dubrovački pejzaž njemu kao rođenom Dalmatincu nije predstavljala nikakav problem u kreiranju majstorski postavljenih prikaza Dubrovnika i dubrave koja ga okružuje. Pretpostavljalo se da će Kljaković, poznajući atmosferu naše obale i njezinih gradova, uspjeti bolje do drugih umjetnika tog vremena, prikazati Dubrovnik u razdoblju dubrovačke kulturne i ekonomske prevlasti. Makete koje je Kljaković oslikao za Dubravku prikazuju igru svodova dubrovačke arhitekture, slikane u crvenkasto-smeđem tonalitetu, s kontrastnim plohama plave i zeleno-srebrne boje. Za obje inscenacije Joze Kljakovića sačuvane su skice i otkrivaju slikara koji je jednostavnim sredstvima i spretnim načinom promjene dekora uspio prikazati sredinu i atmosferu Dubrovnika.

Jozo Kljaković hrvatski je slikar rođen u Solinu 1889. godine. Pučku školu je završio u Solinu, a Realnu gimnaziju u Splitu, u gradu u kojem je učio slikarski zanat u atelijeru Emanuela Vidovića. Slikarsko školovanje nastavlja u Zagrebu kod Franje Pavačića, a potom odlazi na studij Likovne akademije u Pragu (kod Vlaha Bukovca, 1908.). Njegova prva skupna izložba održana je u Zagrebu 1910. godine s grupom Medulić, a zatim je 1911. godine u Rimu na Međunarodnoj izložbi izlagao zajedno s Meštrovićem. Nakon Praga odlazi na Istituto delle belle arti u Rimu, te kod Ferdinanda Hodlera u Ženevi provodi tri godine (od 1917.), a potom nastavlja studij fresko slikarstva kod Marcela Lenoira na Académie Ranson u Parizu 1920. godine.

U razdoblju koje je proveo u Zagrebu, načinio je dva značajna ciklusa u fresko tehnici – ciklus sakralnih tema za Crkvu sv. Marka i ciklus profane tematike za interijer Slavonske banke. Ciklus u Dobroti je rađen u tehnici ulja na platnu, kao i rad u Trgovačko-obrtničkoj komori. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921. – 1943.), gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Godine 1941., za vrijeme vladavine Nezavisne države Hrvatske, Kljaković je završio u zatvoru, u kojem jedno vrijeme provodi s Ivanom Meštrovićem, a zatim je smješten u kućni pritvor. Godine 1943. odlazi u političku emigraciju u Rim, a 1947. godine odlazi u Buenos Aires. U Rim se vraća 1956. godine te radi poznate mozaike na zgradi Zavoda sv. Jeronima, u Papinskom hrvatskom zavodu koji je u tom izbjegličkom razdoblju bio njegov dom. U svojem književnom djelu Krvavi val zapisao je: „…velik broj Hrvata u ratu je izgubio sve, ne samo dom nego i domovinu…“. U Zagreb se vraća 1968. godine, a godinu kasnije umire.

Tijekom svojeg umjetničkog stvaralaštva stvorio je veliki broj djela u tehnici ulja. Izlagao je u brojnim svjetskim gradovima, uglavnom na skupnim, ali i na samostalnim izložbama, između ostalog u Londonu, Liverpoolu, Glasgowu, Manchesteru, Parizu, Lyonu, Genevi , Philadelphiji, New Yorku, Barceloni, Berlinu, Beču i Buenos Airesu. Kljakovićevi motivi su religijski, povijesni i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih ličnosti. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom, ilustriranjem knjiga i scenografijom. U emigraciji je također pisao suvremenu prozu (djela U suvremenom kaosu, Buenos Aires 1952. i Krvavi val, Rim, 1961.). Svoju kuću i djela 1969. g. darovao je gradu Zagrebu.

Nives Matijević