Bugarsko razdoblje obitelji Pejačević (5)

Od 1715. oo 1716. godine barun Pejačević bio je vice-gubernator Bačke

 

 

Godine 1707. Đuro II. Pejačević je dobio posebnu zahvalnost od mladog cara Josipa I. (koji je vladao od 1705. do 1711.) za to što je prije pet godina (1702.), u vrlo važnom trenutku uspio naći u Sedmigradskom kraju, Vlahiji i Moldaviji i kupiti o vlastitom novcu 100 bojnih konja za potrebe carske vojskе tijekom rata za španjolsku sukcesiju. Novac za te konje i dio plaće ravnatelja pošte u Baji, unatoč nekoliko carskih naloga, nije stigao najmanje do 1721., a vjerojatno ni nikada nakon toga. Nema informacija o tome posle navedene godine.^[60] Tu su i drugi takvi slučajevi kada obitelj kupuje hranu ili marvu za carsku vojsku, a zatim godinama ne može povratiti uloženi u te poslove novac, a u većini slučajeva sredstva nisu nikad vraćena.

Nakon 1703. Đuro II. Pejačević i njegova obitelj su napustili Baju i doselili se u Čatalju. Razlog za to su pobunjeničke akcije mađarskog grofa Ferenca Rakoczya protiv Habsburške Monarhije, koje su započele u 1703. i trajale sve do 1711. Pejačevićevi posjedi su opustošeni, kuća mu je spaljena, jer on odbija da se pridruži pobunjenicima i ostaje vjeran caru. Međutim, istog se ponašanja drži i njegovih dvoje braće – Marko i Ivan. U 1703.  Đuro II. Pejačević, koji je između 1697. i 1702. izgubio prvu suprugu, po drugi put se oženio Dominikom Marinović (u Čiprovcima poznatom kao Neda), čiji roditelji su također izbjeglice iz Čiprovaca i žive u Osijeku. Negdje se u isto vrijeme ženi i njegov sin iz prvog braka – Matija, rođen 1680., umro 1732. U Čatalji su Pejačevići vlasnici poštanske zgrade i dobra koje njoj pripada te jednog bunara koji je poznat pod nazivom "Poštanski bunar". Uskoro, ponovno zbog progona Rakoczya, obitelj napušta Čatalju i nastannjuje se u Petrovaradinu. Đuro, međutim,  napušta poštansku službu.

 

Zbog čestih premještanja, zbog gubitka nekretnina, Đuro Pejačević se obratio molbom caru Josipu I. (5. svibnja 1705. – 1711.), koji je stao na čelo habsburške države nakon smrti Leopolda  I. da mu se izda kompenzacijsko pismo. On je stvarno dobio  dva takva pisma (od 24. lipnja 1707. i 23. studenoga 1708.). Darovana  prava i privilegije u drugom dokumentu odnose se kako na njega, tako i na njegove dvoje mlađe braće, Ivana i Marka.^[61] Najstariji brat Nikola nije spomenut – to je definitivan dokaz da je oko jeseni 1708. on već umro. Pisma nisu sačuvana, ostala je samo djelomična informacija o njihovom sadržaju.

Veze G. Pejačevića s carskim dvorom nisu prekinute ni u 1708. U to vrijeme on nije više bio ravnatelj pošte, ali zbog dobrog poznavanja balkanskih područja i puteva, zbog znanja stranih jezika, opet su mu povjerili vazan zadatak. Tijekom harajuće kuge, on je neprimjećen prošao kroz "guste redove turskih položaja" i zaobilazeći, dugim i teškim planinskim putovima, našao se u Istanbulu. Predao je austrijskom opunomoćenom ministru paket s važnim porukama i narudžbama.^[62]

Postoje dokumenti prema kojima 5. kolovoza 1712. Đuro II. Pejačević dobiva na ime svog drugog sina iz prvog braka – Carla Josipa dobro Čatalja. Dokument je oblikovan kao palatinska donacija u ime grofa Paula Esterhazya. Istodobno je Đuro kupio od Emmericha Ostrochatskoga imanje Gornju Roglaticu te zemljište Donje Roglatice uzeo pod zakupom.^[63] U 1715. mađarske porezne vlasti oduzimaju imovinu Pejačevićevih u Čatalji i Gornjoj Roglatici, jer im donaciju i vlasništvo nad zemljištem nije potvrdio mađarski parlament. Tridesetak godina kasnije imovinska prava obitelji još uvijek nisu vraćena, sudeći po predstavkama i tužbama od strane Josepha Carla.

 

Nakon 1716. Georgi Pejačević preduzima korake pred carskim i kraljevskim Državnim vojnim vijećem države da bude imenovan za savjetnika i tajnika za orijentalne jezike, a njegov jedva dvanaestogodišnji sin iz braka s Dominikom Marinović (to je Đuro III. Adalbert) da bude primljen za pisara u austrijskom poljskom uredu. Nema dokaza jesu li ti zahtjevi udovoljeni. Sljedeće godine Georgi je sa sinom Matijom (iz prvog braka) i nećakom Antonom Pejačevićem postigao dodgovor s Petrom Čerićem i Matthewom Stegnerom zajednički da isporučuju vučnu marvu austrijskoj vojsci.^[64] Prema J. Pfeifferu radise o oko 1.500 mađarskih volova u vrijednosti od 43.875 forinti po svakog. Ne postoje jasni dokazi je li ugovor izvršen. Tijekom 1716. Dominika i barun Đuro Pejačević po svoj prilici stalno žive u Petrovaradinu ili više vremena tamo provode jer postoje dokazi da su kupili kuću. Što više, u matičnom registru je sačuvano nekoliko slučajeva kad su Đuro II. Pejačević sam ili sa suprugom Dominikom bili venčani ili kršteni kumovi. To je u ono doba posebna čast. Osim toga, mnogi  Bugari, koji  žive tamo, žele biti u rodbinskim odnosima s takvom istaknutom obitelji ili barem da steknu njeno pokroviteljstvo.

 

Zasigurno se zna da je 1715./1716. godine barun Pejačević vice-gubernator Bačke. Nema podataka koliko je dugo vršio tu dužnost niti čime se bavio posljedne četiri godine svog života (između 1721. i 1725.). Nije jasno gdje je živjeo u to vrijeme. Najvjerojatnije u Baču, ali prema nekim  autorima u Baji.

Na dan 10. srpnja 1712. car Karl VI. je dodijelio Pejačeviću personalnu diplomu. U dokumentu se prvo nabrajaju zasluge nadbiskupa Petra Parčevića, misije koje je izvršavao po nalogu prethodnih austrijskih careva, pohvalnice koje je dobivao, izričito je spomenuto da Đuro Pejačević potječe iz obitelji Parčevića i Kneževića, da je Petar Parčević njegov stric i da je odlikovani "dostojan potomak svojih predaka po dijelu i zaslugama".
 

Ne može se propustiti da je konstatirano "na temelju vjerodostojnih dokaza i autentičnih dokumenata" da Đuro Pejačević "pripada starom plemstvu Bugarske", da su njegovi predci zauzimali niz javnih dužnosti i izvršavali diplomatske misije, da su od "najstarjih dana nosili titule baruna", da su izvršavali zadatke austrijskog dvora i služili "svom kršćanstvu". Sve ove zasluge daju za pravo caru Karlu VI. da dodijeli povlasticu Đuri Pejačeviću da nosi titulu "slobodanog  baruna".

 

Nesumnjivo, od bitnog je značaja u tim isticanjima navođenje Đurinih zasluga za carsku vojsku i carski dvor. To je službena potvrda o sudjelovanju u ratnim akcijama pod vodstvom generala Veteranija i markgrofa Ludoviga Badena; u bitkama kod Niša i Vidina, u bici kod Beograda i sl;. u misijama tijekom borbi kod Zente na rijeci Tisi (1697) i u Istanbulu (1708.); u slučaju opskbre carske vojske konjima u 1702. i sl. I još nešto značajno ima u tom dokumentu – potvrđuje se familija: "Prezivajte se svi fon Pejačevići, svi tvoji i njihovi nasljednici i potomci, pri čemu izričito vas uključujemo i upisujemo u stalež stvarnih i neospornih baruna spomenutih naših kraljevina Ugarske i Bugarske."^[65]

Diploma je izdana 10. srpnja 1712. u dvorcu Presburgu (Bratislava) u prisustvu 35 visokih uzvanika, od kojih su neki osobno znali darovanog Đure Pejačevića. Svi su oni potpisali dokument, navodeći da nemaju prigovora i pretenzije prema njemu. Njihovim potpisima se potvrđuje i istinitost konstatacija u diplomi u odnosu na zasluge Đure Pejačevića prema austrijskoj vojsci i državi.

 

Diplomu je službeno objavila 12. kolovoza 1712. Zajednička skupština Landtaga u Bratislavi u prisutnosti visokih dužnosnika i staleža. Čitanje teksta je obavio savjetnik Johann Fiata, bilježnik Njegovog Veličanstva Cara. Nema prigovora. Godinu dana kasnije, 2. srpnja 1713., dokument je javno pročitan i pred Zajedničkom skupštinom odbora Bačke županije. Čin je potvrdio Johann Skvorich, sudski bilježnik u Bačkoj županiji. Đuro Pejačević je umro 18. ožujka 1725, a pokopan je u franjevačkom samostanu u Baču. Dvije godine kasnije, u 1727., njegov sin Nikola Leopold (iz drugog braka) postavlja u samostansoj crkvi spomen-ploču ocu, koja je izrađena od bijelog i crvenog mramora, s barunskim grbom u gornjen dijelu ploče.

 

Literatura

 

^[60]  НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, л. 21.-24.; str. 29.-30.

^[61]  НБКМ-БИА,София, арх. кол. 43, str. 21.-22.

^[62]  Пак там, с.22, л.30.

^[63] Rumaerdocumentation 1745-1945. Mittelpunkt der deutshenBewegung in Syrmien, Slavonien und Kroatien. Band I., Stuttgart 1990., str. 99.; Lučevnjak, Silvija (bilj. 46.), str. 122.

[64]  НБКМ-БИА, София, арх. кол.43, а.е. 2, str. 24.

[65]  НБКМ-БИА, София,  арх. колекция 43, а.е. 2, str. 25.

 

(Svršetak)

 

Jordanka Geševa, http://www.uaos.unios.hr/artos/index.php/hr/medunarodna-rubrika/gesheva-y-bugarsko-razdoblje-obitelji-pejacevic