Slikaričino utjelovljenje Marulićeve Judite

Nastja Dadić Radić – Izložba slika i instalacija "Mjesec u škrapi"

Izložba slika i instalacija likovne umjetnice Nastje Dadić Radić pod nazivom „Mjesec u škrapi“, otvorena je u petak, 11. listopada 2019. godine u prostorijama Francuske alijanse u Splitu. Izložbu je otvorio i veoma pregledno obrazložio likovni kritičar Tonči Šitin, koji je ujedno i autor predgovora u katalogu i postava izložbe.

Nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu 1975. život Nastje Dadić Radić vezan je uz pedagoški rad u stručnim školama Splita s različitim likovnim predmetima. Ako se tomu doda zahtjevni aranžersko-scenografski rad, kao i neprekidna izlagačka aktivnost u zemlji i inozemstvu, donekle se mogu razumjeti ne samo kompleksnost i heterogenost stilskih amplituda i slikarskih preobrazbi već i pokušaji lirskih redukcija i sažimanja slike, dolaska do svojeg rukopisa i znakovlja. Među izazovima koji su ocijenjeni kao uspjelo rješenje dekorativne ikonografske invencije prepoznatljive i koherentne simbolike svakako je slikaričino utjelovljenje Marulićeve 'Judite' iz 1994. godine.

Nastja Dadić Radić spada u one slikare kojima se ne žuri, brzina produkcije i izlaska na tržište nisu osobine njezinog rada i karaktera, ona ostaje nosilac autentičnog osobnog rukopisa i dubokog intimnog znakovnog sistema u kojemu se zrcale kvalitete njezina slikarstva: imaginativna poetika koja traži svoj prostor u izmicanju od predmetnog svijeta prema  slojevima lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionizma, zadržavajući dostatnu mjeru svoje slikarske samosvojnosti.

U pluralističkoj klimi nakon povlačenja velikih slikarskih utjecaja, Nastja radoznalo i uporno traži svoja rješenja koja bi bila oslobođena imperativa viđenog, uputila se prema svojim unutarnjim vrijednostima, imaginaciji i osjećajima a ne konkretnim stvarima.  Paul Klee, ne slučajno, upozorava da „umjetnost ne služi ponoviti viđeno, već da se nevidljivo učini vidljivim.“ Stoga u procesu sabiranja brojnih iskustava, onih koja su vezana raznim životnim i drugim okolnostima ali i nezaobilaznim referencijalnim poticajima, Nastja prepoznaje osobne znakove i metafore, traži polja slobode u kojima bi propitala sve svoje egzistencijalne uloge.

Umjetničku zrelost i prepoznatljivu osobnost Nastja je stjecala nenametljivo, izolirana u atelijeru u kući podno Marjana ili otoku Šolti. Dotadašnja evolucija je potisnuta bez osvrtanja i kao da se odjednom otvara intimna priča novog tematskog ciklusa koja je okrenuta univerzalnom govoru apstrakcije.

„Prostor koji se našao pred Nastjom je more koje se utkalo u njezin život kao Arijadnina nit, sve je zanjihano, sve vibrira u ovoj mitskoj arkadiji. I dok su drugi u paklenoj vrućini skakali u more, Nastja kao da je bila obuzeta škrapama, promatra ih odozgo a kristalno more nudi dioptriju ovoj improviziranoj i fantazmagoričnoj sceni koja skriva dubinske prostore. Mirnoća i tiha svečanost prizora privlači i druge škrape koje se međusobno razumiju, njihova ljepota nije ovozemaljska, sve tone, morske alge i svilene niti vlasulja, tamne friži davnih sudara, nepoznati svijet irealne zbilje. One škrape koje su svojim vidljivim gornjim dijelom ostale iznad površine mora svjetlije su a raspored kamena podsjeća na tijelo žene posebno u triptihu i dolasku u Žustovu. Plitke škraparice slikane su tamnijim bojama i doimaju se kao svojevrsna metafizička čvorišta dok su motivi okićenog ježinca i mjeseca u škrapi pravi mali biseri u ogrlici ovog umjetničkog arhipelaga koji je tako osamljen, gotovo dramatičan u samoprijegornoj trpnji. Raspoređujući prostor u svojoj uvali na Šolti, Nastja se zapravo bavi atmosferom i ugođajem, ali ono što se dohvaća okom ili uhom ima smisla samo ako su angažirana sva naša čula i duhovna energija. Tomu pridonosi i staklena instalacija sa zelenim trakovima koje skrivaju tajne morskog raslinja ili borova koji dežuraju na rubu između otoka i mora.

Mogli bismo kroz analizu pojedinačnih elemenata uočiti tehnološku inovaciju, stilski odmak i konceptualni ulog tako da se Nastjin kreativni obrazac pokazuje kao validni trag duhovne, intelektualne i poetske dimenzije njezinog mikrosvijeta. Ma koliko se Radićeva trudila oko svakog likovnog detalja, ona se kao umjetnica najviše realizira duhom slike u kojemu hedonistički kolorizam gradi arhitektoniku prostora, dok se snaga javlja iz dugogodišnjeg likovnog pedagoškog rada s djecom i mlađim umjetnicima.“ (Tonći Šitin)

Izložba se može razgledati do 7. studenog 2019. godine.

Nives Matijević