Hrvatski Fokus
Kultura

Slikaričino utjelovljenje Marulićeve Judite

Nastja Dadić Radić – Izložba slika i instalacija "Mjesec u škrapi"

 
 
Izložba slika i instalacija likovne umjetnice Nastje Dadić Radić pod nazivom „Mjesec u škrapi“, otvorena je u petak, 11. listopada 2019. godine u prostorijama Francuske alijanse u Splitu. Izložbu je otvorio i veoma pregledno obrazložio likovni kritičar Tonči Šitin, koji je ujedno i autor predgovora u katalogu i postava izložbe.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/10/Slika29.jpg
Nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu 1975. život Nastje Dadić Radić vezan je uz pedagoški rad u stručnim školama Splita s različitim likovnim predmetima. Ako se tomu doda zahtjevni aranžersko-scenografski rad, kao i neprekidna izlagačka aktivnost u zemlji i inozemstvu, donekle se mogu razumjeti ne samo kompleksnost i heterogenost stilskih amplituda i slikarskih preobrazbi već i pokušaji lirskih redukcija i sažimanja slike, dolaska do svojeg rukopisa i znakovlja. Među izazovima koji su ocijenjeni kao uspjelo rješenje dekorativne ikonografske invencije prepoznatljive i koherentne simbolike svakako je slikaričino utjelovljenje Marulićeve 'Judite' iz 1994. godine.
 
Nastja Dadić Radić spada u one slikare kojima se ne žuri, brzina produkcije i izlaska na tržište nisu osobine njezinog rada i karaktera, ona ostaje nosilac autentičnog osobnog rukopisa i dubokog intimnog znakovnog sistema u kojemu se zrcale kvalitete njezina slikarstva: imaginativna poetika koja traži svoj prostor u izmicanju od predmetnog svijeta prema  slojevima lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionizma, zadržavajući dostatnu mjeru svoje slikarske samosvojnosti.
 
U pluralističkoj klimi nakon povlačenja velikih slikarskih utjecaja, Nastja radoznalo i uporno traži svoja rješenja koja bi bila oslobođena imperativa viđenog, uputila se prema svojim unutarnjim vrijednostima, imaginaciji i osjećajima a ne konkretnim stvarima.  Paul Klee, ne slučajno, upozorava da „umjetnost ne služi ponoviti viđeno, već da se nevidljivo učini vidljivim.“ Stoga u procesu sabiranja brojnih iskustava, onih koja su vezana raznim životnim i drugim okolnostima ali i nezaobilaznim referencijalnim poticajima, Nastja prepoznaje osobne znakove i metafore, traži polja slobode u kojima bi propitala sve svoje egzistencijalne uloge.
Umjetničku zrelost i prepoznatljivu osobnost Nastja je stjecala nenametljivo, izolirana u atelijeru u kući podno Marjana ili otoku Šolti. Dotadašnja evolucija je potisnuta bez osvrtanja i kao da se odjednom otvara intimna priča novog tematskog ciklusa koja je okrenuta univerzalnom govoru apstrakcije.
 
„Prostor koji se našao pred Nastjom je more koje se utkalo u njezin život kao Arijadnina nit, sve je zanjihano, sve vibrira u ovoj mitskoj arkadiji. I dok su drugi u paklenoj vrućini skakali u more, Nastja kao da je bila obuzeta škrapama, promatra ih odozgo a kristalno more nudi dioptriju ovoj improviziranoj i fantazmagoričnoj sceni koja skriva dubinske prostore. Mirnoća i tiha svečanost prizora privlači i druge škrape koje se međusobno razumiju, njihova ljepota nije ovozemaljska, sve tone, morske alge i svilene niti vlasulja, tamne friži davnih sudara, nepoznati svijet irealne zbilje. One škrape koje su svojim vidljivim gornjim dijelom ostale iznad površine mora svjetlije su a raspored kamena podsjeća na tijelo žene posebno u triptihu i dolasku u Žustovu. Plitke škraparice slikane su tamnijim bojama i doimaju se kao svojevrsna metafizička čvorišta dok su motivi okićenog ježinca i mjeseca u škrapi pravi mali biseri u ogrlici ovog umjetničkog arhipelaga koji je tako osamljen, gotovo dramatičan u samoprijegornoj trpnji. Raspoređujući prostor u svojoj uvali na Šolti, Nastja se zapravo bavi atmosferom i ugođajem, ali ono što se dohvaća okom ili uhom ima smisla samo ako su angažirana sva naša čula i duhovna energija. Tomu pridonosi i staklena instalacija sa zelenim trakovima koje skrivaju tajne morskog raslinja ili borova koji dežuraju na rubu između otoka i mora.
 
Mogli bismo kroz analizu pojedinačnih elemenata uočiti tehnološku inovaciju, stilski odmak i konceptualni ulog tako da se Nastjin kreativni obrazac pokazuje kao validni trag duhovne, intelektualne i poetske dimenzije njezinog mikrosvijeta. Ma koliko se Radićeva trudila oko svakog likovnog detalja, ona se kao umjetnica najviše realizira duhom slike u kojemu hedonistički kolorizam gradi arhitektoniku prostora, dok se snaga javlja iz dugogodišnjeg likovnog pedagoškog rada s djecom i mlađim umjetnicima.“ (Tonći Šitin)
Izložba se može razgledati do 7. studenog 2019. godine.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Gruntovčani u Kerempuhu 8. ožujka

HF

Virtualna izložba Nadje Moncheri

HF

Volim boju, onako višeslojnu, plavu…

HF

Sic transit Gloria Mundi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...