Hrvatski Fokus

Država je kriva kad je dozvolila da nacionalne manjine imaju političku ulogu koja nije beznačajna niti je jeftina

 
 
Moćnu Ameriku čine brojne nacije i rase stopljene u državljanstvo (National pot) u kojem je podrijetlo i držanje do njega apsolutno privatni odnos o kojemu država ne brine. Napredne zemlje, članice EU-a, ne brinu i ne financiraju nacionalne manjine koje su se odvojile od svojih većina. Davanje značenja nacionalnim manjinama, a pogotovo onima kojima nije stalo do države u kojoj žive, upitno je kao svrha, a da ne kažemo koliko i njihovo financiranje. Zbog toga nema smisla osuđivati političke lidere nacionalnih manjina što, ni krivi ni dužni, u politici i u Saboru predstavljaju: Milorad Pupovac, Furio Radin ili Veljko Kajtazi.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/10/a_serbia-rally-05142019-1.jpg
Država je kriva kad je dozvolila da nacionalne manjine imaju političku ulogu koja nije beznačajna niti je jeftina. Nedopustivo je da manjinske stranke imaju zajamčen izbor kojim participiraju u vlasti u kojoj, neovisno o nacionalnosti, mogu djelovati kao punoljetni građani ako imaju hrvatsku domovnicu; ona je jamac prava i odgovornosti svakom hrvatskom državljaninu! Takvim građanima nisu potrebni Furio Radin, Milorad Pupovac ili Veljko Kajtazi. Naprotiv! Smetnja su ili prkos demokratskim nastojanjima za koje se, navodno, oni silno zalažu unatoč činjenici da su stvarnoj demokraciji nametnuti od politike koja uništava svako demokratsko uvjerenje i demokratsku praksu.
 
Nema smisla, stvarno nema nikakvog smisla, da se nacionalna manjina svojim pravima upliće u politiku bilo koje države pa se čini logičnim i besmislenim da se i sama, susjedna Srbija, na bilo koji način miješa u politiku neovisne i međunarodno priznate Hrvatske optužbama, a najmanje onima iz vremena Drugog svjetskog rata, s kojima suvremena Hrvatska nema nikakve veze. Srbija može i dužna je osuditi svaki fašistički simbol, ali prvo u svojoj državi da bi imala pravo prigovarati i nasrtati optužbama za ono čemu ne pridaje važnost u svojoj državi. To što je Srbija, recimo, rehabilitirala četnika i fašistu Dražu Mihailovića i što tolerira stranku i osobu Voju Šešelja, ako ne zanima međunarodnu javnost, nema razloga zanimati Hrvatsku sve dok nije u stanju potaknuti ili senzibilizirati međunarodnu političku javnost na reakciju. To je prije svega srpski, a nikad hrvatski problem! Baš zbog toga je neukusno i do zla Boga neprimjereno vrijeđati i osuđivati suvremenu Hrvatsku za zločine počinjene u ratu koje je i sama činila Srbija nakon Prvoga i nakon Drugoga svjetskog rata.  Duga je i tragična povijesna sudbina Hrvatske koja je prvi put nakon Prvog svjetskog rata dobila nacionalni prostor, doduše kao ratna gubitnica, jer je bila u sastavu monarhije. Ta prva Jugoslavija (Versailleska) stvorena je voljom velikih sila pobjednica tako što su Hrvati i Slovenci od strane Srbije pripojeni „na povjerenje“ Kraljevini Srbiji čiji je autoritet dominirao bez volje i utjecaja građana Slovenije i Hrvatske.
 
Politička moć prve Jugoslavije zaustavljena je Drugim svjetskim ratom u kojem su i Srbija i Hrvatska, svaka od njih, pokazale svoje nakazno lice oktroiranim vladama Pavelića i Nedića da bi se pobjedom nad fašizmom pojavila druga, da ju nazovemo, Titova Jugoslavija ustanovljena kao pretpostavka ravnopravnih zajednica republika i pokrajina, a da nitko nije provjeravao „pretpostavku“ u kojoj je Srbija iskustvom prve Jugoslavije, za razliku od svih ostalih država, dominirala znanjem i diplomacijom Kraljevine Jugoslavije čiji su kadrovi kokardu maskirali sjajem zvijezde petokrake; ona je skrivala narav, odgoj i svjetonazor prividom bratstva i jedinstva što je trajao nepunih pedeset godina ili sve dok se pred kraj devedesetih godina prošlog stoljeća nije pojavila srpska politika memoranduma SANU-a koja je pod ozračjem petokrake agresorskim ratom u prostoru između brdovitog Balkana i vrhova sunčanih Alpa pokazala svoje pravo lice i započela raspad Titove Jugoslavije. U tom je raspadu precijenila ulogu i moć JNA koja je čak podržala paravojnu četničku gerilu obilježenu kokardom čiji zločini do današnjih dana nisu sankcionirani niti je materijalna šteta nadoknađena.
 
Hrvatskoj gotovo da ništa ne znači što se uspješno obranila od srpske agresije kad je ona kao poražena i ratom ne oštećena nastavila rat, kako ga je nazvao teoretičar ratovanja Carl von Clausewitz, drugim sredstvima koji su remetilački faktor ostvarivanja političke, gospodarske i nacionalne države. Hrvatska nije uspjela, a ni put se ne nazire, svoju više stoljetnu težnju, pa možemo reći i borbu, pretvoriti, prije svega, u uspješno gospodarstvo, a s njim i u politiku s demografskom slikom koja će bogatstvo njenih resursa koristiti za obiteljsko, nacionalno i, naravno, za dobro države s kojom, što vrijeme više odmiče, sve teže upravljamo. O spomenutom, više od bilo čega svjedoči puno činjenica među kojima valja posebno naglasiti reformu obrazovanja koja je promovirana kao nacionalna budućnost i povjerena stranci koja apsolutno ne raspolaže povjerenjem i znanjem za obećanu, zar budućnost?
 
Reforma obrazovanja se, uz stalne prijepore događanja Drugog svjetskog rata, pretvorila u sudar Gutenbergove s digitalnom galaksijom. To je rat tiskanih udžbenika i literature s očekivanim rezultatima koji nedostaju u suvremenom komuniciranju, neizbježno u vremenima koja traže elektroničku pismenost, bez koje se uskoro ni autom ne će moći suvereno upravljati a kamo li koristiti u državi kakvu imamo. Međutim, cijeli se proces pretvorio u nastojanje pisaca udžbenika kako bi zadržali primat izdavačke djelatnosti i posrednika u nabavljanju informatičke opreme. Niti pisanju udžbenika, niti nabavi informatičke opreme, po svemu sudeći, nemamo osobu koja bi mogla u meritumu arbitrirati. Sve je, doslovce sve, povjereno znanstvenim vijećima koja nisu odmakla od potrošene ideologije sa njenim protivnicima. U tom je sudaru, po ne znamo koji put, zanemaren odgoj koji naše ministarstvo uporno nudi kao nastavni predmet umjesto da je socijalni imperativ svakog nastavnog predmeta kao proces stjecanje discipline reda, rada i odgovornosti; on (odgoj) nedostaje i samom nastavnom kadru u što se možemo uvjeriti, ne samo ponašanjem, nego i odijevanjem nastavnog kadra koji je banalni primjer i uzor kojeg bi slijedili učenici.
 
Drugi primjer je sučeljen prethodnom i, na neki način, prkosi mu dovodeći u pitanje i samu obrazovnu reformu. Riječ je o činjenici da naši učenici u međunarodnim natjecanjima u informatici, matematici, govorništvu i drugim disciplinama osvajaju medalje pa je teško prihvatiti razloge zbog kojih se kao nužnost obrazovnog sustava navodi reforma. Nije li ona samo forma koja svjedoči o obrazovnom sustavu u kojemu nisu krivi programi nego mjerila njihova ovladavanja. Kako se inače može dogoditi da dio, naravno, manji dio učenika ovladava programima koji im pomažu da se uključe u ravnopravnu pa i premoćnu međunarodnu konkurenciju, a veći dio učenika nije u stanju ovladati testovima ispita zrelosti što je pokazalo jedno od zadnjih istraživanja.
 
Hrvatska kakvu danas imamo ne nudi ništa osim jalovih rasprava, pustih obećanja i nadanja naivnih da imamo politiku. Da imamo je kao prostor u kojemu se još uvijek raspravlja o posljedicama Drugog svjetskog rata uz zanemarivanje uzroka koje, prije svih, izostavljaju profesori poput Goldsteina, Jakovine, Klasića, Budaka; oni cijelu problematiku vide u antifašizmu i u socijalističkoj revoluciji koja je druga strana iste kolajne. Kojih je, k vragu, sedam ofenziva ili pukog bježanja partizanskog glavnog štaba stvaralo socijalističku Jugoslaviju. Stvorile su je britanske tajne službe u službi štaba NOB-a!!! Oslobođenje ili najezda partizanskih jedinica pojavila se nakon što je uništen njemački otpor na zadnjoj liniji tzv. srijemske fronte na području Srijemske Mitrovice i Šida. Nakon srijemske fronte Nijemci su se povlačili pješice negdje od Vukovara do zapadnih granica Austrije. Sve ostalo je propaganda AGITPROP-a. Tko god misli da je Zagreb, kako slika prikazuje, osvojen s jahačima na konjima u golemoj je zabludi. Bilo je to puko paradiranje. Tko god misli da se na konjima ratovalo protiv tenkova, zrakoplova i topništva žrtva je propagande. Na konjima se moglo ujahati nakon što su Rusi, Amerikanci i Englezi neprijatelja prisilili na pješačko povlačenje koje su partizani slijedili sve do kapitulacije da bi u Bleiburgu, opet zaslugom Britanaca, masa izbjeglica bila doslovce isporučena na milost i nemilost zločinima bez suda jahačima apokalipse.
 
Naravno da bi valjalo završiti oba svjetska rata i tragedijom svih naroda i nacionalnosti kojima, kako volim reći, na prostoru od brdovitog Balkana do vrhova sunčanih Alpa još od vremena turskih, mađarskih, austrijskih osvajača, te kralja Aleksandra, najduže je trajao Titov socijalizam koji je propao, ali s golemim ostatkom svega što, rekli bi, nismo platili na ćupriji danas plaćamo na mostu.
 

Željko Mataja

Povezane objave

Ni disgrafija ga spasiti ne će

HF

Lažna statistička inflacija

hrvatski-fokus

Zabranjivanjem i omalovažanjem prosvjeda vladajući pokazuju diktatorsko lice

hrvatski-fokus

Politika nije kineziologija

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više