Rehabilitacija proroka jugoslavenske propasti

Zbog izjave u Saboru 1861. o pogubnosti jugoslavizma po hrvatski narod, Haulik je istisnut iz standardne (jugoslavenske) hrvatske povjesnice

Ivan Biondić: Kardinal Haulik – Prorok jugoslavenske propasti, drugo dopunjeno izdanje, nakladnik Kraljevska akademija Zagreb – Hrvatska, sunakladnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori, Basel, Švicarska –  Zagreb, 2019.

Prof. dr. sc. Ivan Biondić objavio je drugo dopunjeno izdanje knjige posvećene liku i djelu kardinala Jurja Haulika (1778. – 1869.), podrijetlom Slovaka, zagrebačkog biskupa, hrvatskoga domoljuba i borca za svekolika hrvatska prava u Habsburškoj monarhiji, kao i čovjeka koji je upozoravao i na brojne druge ugroze koje prijete hrvatskom narodu. Tako je 1861. godine proročki izjavio: Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah. To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje prava svojine, zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu. Bilo bi to poguba naroda. Te 1861. godine Haulik je maestralno upozorio na nekoliko bitnih činjenica koje će sudbinski zaokupljati život hrvatskoga naroda: pogubnost jugoslavenstva za hrvatske interese i njegove propasti; sudbinu hrvatskoga i drugih naroda koja će ovisiti o interesima velikih sila i komunizam kao opću prijetnju svim slobodoljubivim narodima.

Nadbiskup i kardinal Juraj Haulik rođen je u Trnavi 20. travnja 1788. Zagrebačkim biskupom imenovan je u svibnju 1837. U svom pastirskom nastupu pred vjernicima i svećenicima, među inim rekao je: Vas molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji domovinu vašu smatra svojom domovinom. Godine 1856. papa Pijo IX. imenovao ga je kardinalom. Brojne su zasluge Haulika za hrvatski narod i Katoličku Crkvu u Hrvata o kojima piše autor ove vrijedne monografije. Spomenimo samo neke: uzdignuće  Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju i uspostavu hrvatsko-slavonske crkvene metropolije, uspostavio je književno i izdavačko društvo sv. Jeronima za promicanje pučke prosvjete, jedan je od suosnivača MH, za javnost je otvorio Metropolitansku knjižnicu, uredio je park Maksimir, suprotstavljao se ugarskom hegemonizmu, podupirao je i financijski pomagao knjižnice, glazbena društva, novine i časopise, kulturne ustanove, izgradnju Hrvatskog glazbenog zavoda, Narodni muzej, podupirao zaklade za siromašne, a novčano je pomagao i brojnim hrvatskim gradovima. Ovo je tek mali isječak iz djela ovog velikana Crkve u Hrvata, hrvatskoga domoljuba i duboko utkanog u razvoj ondašnjeg hrvatskog društva – gospodarskog, znanstvenog, kulturnog, političkog.

Prof. Biondić prihvatio se zadaće, rekli bi oživljavanja velikog Haulikova djela, suočen sa poznatim našim hrvatskim zaboravom vrijednih ljudi i njihovih djela. Upravo njegova knjiga ponovno vraća sjaj i svijetlo nad tim čovjekom i njegovim djelom. Biondić ukazuje na Haulikova znanstvena djela kao i na literaturu te autore koji su o njemu pisali, a podsjeća nas da je početak oživljavanje djela Haulika vezan uz krug povjesničara oko Družbe „Braće Hrvatskoga Zmaja“. Autor spominje stavove nekolicine njih – A. Szabo: Haulik je djelovao u prilog hrvatske državotvorne politike i bio mecena hrvatske kulture i znanosti, a također i jedan od najdjelatnijih ljudi toga vremena. Dragutin Pavličević: Naspram maksimalističke (Starčević, Kvaternik) i minimalističke (Strossmayer, Rački), Haulik je pripadao optimalističkoj političkoj opciji (I. Mažuranić, A. Vranitzany, I. Kukuljević i dr.), što je kanila postići izravnu nagodbu s Austrijom, a ne Ugarskom. Juraj Kolarić: Iako podrijetlom Slovak, prihvativši Hrvatsku kao svoju domovinu, Haulik je ostavio duboki trag u hrvatskoj povijesti 19. stoljeća. Uz crkveno, djelujući na političkom, društveno-gospodarskom i kulturno-prosvjetnom području, Haulik polaže temelje moderne Hrvatske.

Haulikov magnum crimen?!

Biondić se nakon temeljitog suočavanja s djelom Jurja Haulika pita? U čemu je, zapravo , Haulikov magnum crimen? Između maksimalističke (pravaške ideje samostalne i neovisne Hrvatske) i minimalističke (nagodbenjaštvo i kasnije ujedinjavanje u jugoslavensku zajednicu) što je 1860-ih izabrala onodobna politika, Haulik je zagovaratelj optimalističke opcije (koja želi maksimalnu autonomiju unutar Habsburške Monarhije). S tim u svezi, proročki upozorivši na nacionalnom Saboru (1861.) na tragične „pogube naroda“: jugoslavizam (koji se „bez prolijevanja čovječje krvi i drugim mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, neće moći dogoditi) i komunizam (koji „nije drugo nego nijekanje prava svojine“, odnosno poguba za politički, društveni i ljudski život. To su prema Biondiću glavni razlozi da je Haulik bio istisnut iz standardne (jugoslavenske) hrvatske povjesnice.

Biondić nadalje kritički promatra minimalističku političku opciju koju su zastupali Strossmayer i Rački, vidjevši u njoj veliku opasnost, obzirom na različite antihrvatske političke opcije koje su se na nju lijepile. Da kažemo do dana današnjega. Tako je u nekim ondašnjim, a nama i bliskim vremenima, ovaj dvojac bio predstavljen kao nezaobilaznim temeljima jugoslavenstva. U tom bi smislu trebalo više inzistirati na priznanju zabluda,(poput ove  Račkoga: Žuđeno jedinstvo svij Jugoslovjenah, a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah, pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija, kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj– Zagreb, 1860.)  kako Strossamyera tako i Račkoga, napose iz njihovih pisama u kojima su svjedočili o srpskoj prijetvornosti i zalaganju za, prije svega, vlastite srpske, a ne neke imaginarne interese jugoslavenskih naroda, o kojima su populistički zborili.  Nešto slično što će kasnije 1928.g. , po povratku iz Beograda, kada su prešli Zemun, izjavio teško – na smrt ranjeni, Stjepan Radić: Nikad više s Beogradom!

Hrvatska povjesničarka A. Szabo suočena sa dugotrajnim zanemarivanjem Haulikova djela, napose što se i kada se o njemu pisalo to je bilo uglavnom negativno, primjerice kao čovjeku (nazadnjačkih) usmjerenja, protivniku narodnog preporoda, odanom politici bečkog dvora i apsolutizma, upozorava, da se pri tome zabacivala izvorna povijesna građa koja o njegovu djelu govori posve drugačije.  

Biondić otvorio brojna pitanja hrvatske politike u 19. stoljeću

Svojom knjigom o Hauliku Biondić nije razgrnuo i opovrgnuo samo  laži o zagrebačkom nadbiskupu i velikom čovjeku hrvatske kulture i politike Juraju Hauliku, nego i otvorio brojna pitanja hrvatske politike u 19. stoljeću s posljedicama na 20. stoljeće: jugoslavenstvo, srpstvo, ilirizam, pravaštvo, nauk i politiku braće Radić i HSS-a, komunističku ideologiju, panslavenstvo i dr., sve ono što će do dana današnjega pratiti hrvatsku političku misao i tegobne političke sudbine političkih aktera i hrvatskoga naroda u zadnja dva stoljeća. Iz Biondićeve knjige možemo puno toga naučiti, razumjeti brojne nedoumice, povijesne laži i iskrivljavanja istina, političke i ine manipulacije s djelom Jurja Haulika. Možemo i trebamo usvajati načela i činjenice istinite povijesti i na njima učiti, djelovati i prenositi ih. Jer, kako se kaže narodu koji ne poštuje svoje istine i ne živi u skladu s njima, pripast će zabit zaborava i ponavljanja življenja u laži i tragičnoj sudbini.

Biondić je uz teme vezane uz središnju ličnost knjige dao i vrlo vrijedne priloge od kojih valja izdvojiti: Hrvatsko jezikoslovlje pred zrcalom istine, O duhovnim temeljima Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, povijesnim odnosima Haulika i Mažuranića, a u pogovoru mr.sc. Emila Čića: Masonski značaj prikrivenog jugoslavenstva i rasnog kulturocida. S mišljenjem Emila Čića zaključujemo i naš prikaz Biondićeve knjige: Međutim, neovisno o mogućem kaptolsko-zrinjevačkom otkupu grijeha propusta (mea culpa maxima), nakon znanstveno-historiografske, Biondić odlučno zagovara javnu rehabilitaciju kardinala Haulika, njegov povratak u povijesno pamćenje hrvatskog naroda (Haulik redivius), a oživljavanje Haulika bilo bi najbolji znak da prestanemo biti predmet slavo-srpskih eksperimenata, kako je  te davne 1867. godine na to  upozoravao Ante Starčević.

Mijo Ivurek