Nagrada izdajniku Radi Šerbedžiji

Kusiću, nije Rade obogatio hrvatsku kulturu, on samo dobro živi od hrvatske kulture

Jubilarne 60. državne "Nagrade Vladimir Nazor" koje se dodjeljuju za umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma, dobitnicima je svečano uručila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i predsjednik Odbora Nagrade akademik Zvonko Kusić. Predsjednik Odbora "Nagrade Vladimir Nazor" akademik Zvonko Kusić naglasio je kako Nagrada za životno djelo na području filmske umjetnosti uručena je glumcu Radi Šerbedžiji, koji je, kako je istaknuto, trajno obilježio korpus hrvatske kinematografije. Čime je to Rade Šerbedžija „obilježio vrijeme u kojem je živio i zadužio Hrvatsku" da je zaslužio takvu nagradu? Zar u Hrvatskoj nema  glumaca koji su je zaslužili svojim radom i zalaganjem za Hrvatsku? Naime, 2001 Mali Brijun i tvrđava Minor, IDS-ova vlast s pristankom Ivice Račana, dala je na korištenje kazalištu Ulysis koje je osnovao Rade Šerbedžija. Postavljam pitanje čime je to Rade Šerbedžija zadužio Hrvatsku državu da mu ona daje besplatno na korištenje dio Otočja Brijuni za njegovo kazalište? I to traje evo već 18 godina. MORH – što je posebno bizarno – glumcima daje na korištenje svoj brod i lokalne državne vlasti obilno sve to financiraju.

Rade Šerbedžija i Ljubiša Ristić

Rade Šerbedžija može biti vrstan glumac i umjetnik, ali to ne znači da može imati takve privilegije koje niti jedan hrvatski umjetnik nema! A da još bolje pojasnim kazalište Ulysis ima na raspolaganju bez naknade i brod HRM-a kojim se prevoze glumci, osoblje i gledatelji na Brijune i natrag. I još nešto, da se ne bi mučili tražiti parking za vozila koja ostave u Fažani, općina Fažana im je besplatno ustupila 20 parkirnih mjesta na parkingu bivše tvornice Badel.

Rade Šerbedžija je u jeku agresije na Hrvatsku pobjegao u Beograd, pa u Sloveniju, London i SAD. Nikada se nije izjasnio tko je agresor na Hrvatsku ni tko se branio. U emisiji Tihomira Ladišića na N1 TV u studenom 2016. ni nakon direktnog pitanja nije odgovorio, već je zaprijetio da će napustiti studio ukoliko mu se budu postavljala takva pitanja. "Ne želim govoriti o tome uopće. Ono što radim cijeli život jest da pokušavam činiti ovaj svijet boljim, i to svojim djelima, predstavama, pjesmama koje pišem i pjevam, nastojim doprinijeti pozitivnoj energiji. Jedina budućnost svih ovih naroda je suradnja".  Ne želi o tome govoriti, on je za mir, a što je učinio za taj mir u Hrvatskoj? Pobjegao dok su drugi stvarali taj mir, da nakon povratka u Hrvatsku on mirno može u njemu uživati. Je li to moralno, ljudski i etično?

Ne želi o tome govoriti, a evo i zbog čega. Kada je 1991. došlo do zajedničke agresije države njegovoga matičnog naroda (jer on se izjasnio kao Srbin iz Hrvatske), Republike Srbije i tadašnje JNA pod zapovjedništvom Slobodanu Miloševiću odanih generala i četničkih paravojnih formacija odanih vojvodi Šešelju, te Miloševićevom ideologijom nadahnutog dijela srpske nacionalne manjine u RH,  Šerbedžija je napustio svoju Domovinu Hrvatsku, napustio je i vlastitu djecu i otišao u Srbiju, državu svoga matičnoga naroda i ondje nastavio politički i umjetnički rad. Postao je blizak ekstremističkoj jugonacionalističkoj protuhrvatskoj stranci koja se zvala Jugoslovenska udružena levica (JUL), a kojoj su bili na čelu prof. dr. Mira Marković, supruga Slobodana Miloševića i Radin prijatelj Ljubiša Ristić, srpski kazališni redatelj. Tijekom Domovinskog rata Šerbedžija nije pomagao hrvatskome narodu, nije pomagao svojoj rodnoj zemlji Hrvatskoj. To su gole činjenice.

Ono što građane Vukovara, grada-mučenika boli kada se spomene njegovo ime, jest gorka istina da je snimao film u njihovome gradu, nakon što su ga je razrušili JNA i četničke formacije, ne mareći za mitsku tragediju njegovih branitelja, za tolike svirepo ubijene građane i bolesnike. Da je bio moralan kao čovjek, distanciran kao umjetnik i politički neutralan, na takav sramotan angažman ne bi pristao za nikakav novac. Da se Šerbedžija ponašao politički izbalansirano i dalekovidno, da ne kažem domoljubno, njegovo bi mjesto bilo uz Tomislava Durbešića i Vanju Dracha ili svakako uz Peru Kvrgića i Dragana Despota! No, neoboriva je činjenica, da je on bio na neprijateljskoj strani, da je zastupao Miloševićevu Srbiju u Beču, na  međunarodnom skupu, bečki svjetski kongres PEN-klubova, gdje je odigrao i političku zadaću. U isto vrijeme beogradski kazališni glumac Đokica Milaković, koji je u Srbiji proveo radni vijek, pod stare je dane morao pobjeći u Hrvatsku, a nešto kasnije to je morao i Milan Štrljić, kasnije intendant HNK u Splitu. Slično je prošao i estradni umjetnik Zlatko Pejaković. Neki su ostali u Srbiji, prihvaćajući Miloševićevu politiku, i sada, kao rezultat političkih manipulacija i ruganja rodoljublju, glume u sapunicama HRT-a ili izigravaju humanitarce!

E da je Rade Šerbedžija dobio samo Mali Brijun na korištenje bez naknade, nego je 21. travnja 2011.  glumac Rade Šerbedžija "Odlukom Senata riječkoga Sveučilišta" izabran je na radno mjesto redovitog profesora (glumačke akademije) u trajnom zvanju". Na nezakonitost ovoga imenovanja javno je upozorio Enes Midžić, dekan Akademije dramske umjetnosti i predsjednik Matičnoga odbora za umjetničko područje" na istoj Akademiji u Rijeci. Dekan je "iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je Šerbedžija izabran, te je svoju funkciju predsjednika stavio na raspolaganje". Ostavke dekana nisu česte i ne daju se bez razloga. U Rijeci je, očito, na djelu izigravanje zakona RH. Dekan Midžić je obrazloženje ostavke napisao vrlo oprezno, što ukazuje na političku pozadinu cijele priče. Dakle na novom će poslijediplomskom studiju glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga od ožujka 2011. pokreće Sveučilište u Rijeci predavati zajedno sa svojom suprugom Lenkom Udovički". (www.novilist.hr) Međutim nije Rade bio zadovoljan tretmanom u Rijeci, pa je u veljači ove godine napustio Studij glume i medija u Rijeci, zajedno sa suprugom Lenkom.

"Valja reći da nismo dobili pravu podršku ni od gradske uprave. Iako ne mogu reći da nam je gradonačelnik Vojko Obersnel bio nesklon, ali bilo je očito da nismo na listi njegovih prioriteta. Upućivao nas je na pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara, koji baš i nije imao razumijevanja za naše probleme, a ni pravog interesa da nam pomogne. Njegovi prijedlozi za eventualne prostore gdje bi se mogla odvijati nastava glume – bili su potpuno neadekvatni. Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od župana Zlatka Komadine, koji je zajedno sa suradnicima uspio iz fonda Županije izdvojiti za Studij glume 200.000 kuna godišnje, bez kojih bi on već odavno bio ugašen. Ali ono što je glavno pitanje Studija glume u Rijeci nije moje i Lenkino odustajanje od toga projekta, nego pitanje treba li Rijeci kao gradu profesionalna škola za kazališnu umjetnost " izjavio je Šerbedžija uz tvrdnju da Rijeka mora konačno dobiti pravu kazališnu dvoranu za suvremene predstave. Ističe da od silnog novca koji će se utrošiti na Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini nije predviđeno izdvajanje za jednu suvremenu kazališnu dvoranu, prostor za akademski teatar, kazalište koje će mladi ljudi praviti za mlade. "Sav novac s kojim oni u gradu raspolažu za kazališne aktivnosti odlazi u HNK Ivana pl. Zajca, koje je velika rupa bez dna. A neke mrvice se daju alternativnoj riječkoj sceni i amaterskim udrugama". I tako je Rade Šerbedžija napustio Rijeku, jer nisu njegovoj glumačkoj veličini izgradili novo kazalište!

Ne smeta meni njegovo kazalište ni njegova umjetnost, smeta me što je na Brijunima! Znam da će mnogi njegovi idokopoklonici reći da ne razumijem umjetnika i njegovu umjetnost, razumijem i to veoma dobro, ali ne na Brijunima! Neka si nađe sponzore koji će ga financirati, a ne da mu Hrvatska za koju nije učinio ništa u jeku rata, iz proračuna plaća njegovo bahaćenje na Brijunskom otočju. Ničim nije to zaslužio! Da, rečeno je u jednom intervju, da je na Brijune doveo eminentne umjetnike iz svijeta, da pa što onda, koja je korist od njih? Doveo je i Miru Furlan, koja je isto kao i on napustila Hrvatsku. Tada sam naišla na članak o gostovanju Mire Furlan u predstavi Medeja, koji je u dvotjedniku Zarez napisala Andreja Dragojević. "Umjesto da Grad Zagreb Miri Furlan vrati stan, da je nekadašnja matična kuća HNK vrati na posao, današnja vlast se odlučuje za bezbolniju – kulturnu soluciju. Mira Furlan na ovaj zaobilazni, kompenzatorni način naplaćuju svoje duševne boli, a da na isplatu, ma kolika ona bila, današnji vlastodršci lako pristaju. Njima su Brijuni pak neka vrsta ispovjedaonice, tamo misle da nalaze mjesto za svoj otkup grijeha", piše Andreja Dragojević. Sve postaje jasnije u sljedećim  rečenicama: "Ono što je najgore jest da sve to plaćamo mi, građani Hrvatske. Ne mislimo tu na građane kao porezne obveznike iz čijih se džepova financira Medeja. Tu mislimo na građane Hrvatske koji plaćaju jednu mnogo, mnogo veću cijenu. Onu da i dalje žive u zemlji koja nije prošla potrebnu 'dehadezeizaciju', 'detuđmanizaciju' i 'denacifikaciju', gdje je rasistički rezon ostao nekažnjen i gdje je svaki oblik kriminala samo preseljen u povijest, historiziran u povijesnim čitankama pod egidom “osamostaljenje hrvatske države”".

Iz ovih nekoliko rečenica, koje je napisala Andrea Dragojević, naprosto vrišti yugokomunistička mantra o hrvatskoj državi, koja prije svega nije nikada po njima smjela postojati, a kada je stvorena, onda bi valjda trebala biti po njihovom svjetonazoru, jer eto oni su podnijeli "veliku žrtvu", oni su  se za nju "borili", naravno bijegom! I sada bi po takvima da bi bila njima ugodna za život, Hrvatsku trebalo dehadeizirati, detuđmanizirati i denacificirati? Strašno! Koje si pravo uzimaju! A hrvatske žrtve, poginuli, masakrirani, ranjeni, nestali, razoreni gradovi i sela, to se njih ne tiče, to nije njihova briga? Eto ti i takvi vladaju Hrvatskom, ti i takvi gaze hrvatske žrtve i donose ovakve odluke da se nagrade dodijele onima koji slobodnu Hrvatsku nisu htjeli, koji za tu slobodu nisu ničim doprinijeli! https://bib.irb.hr/datoteka/838441.087.pdf I to će mi neki zamjeriti, ali mi imamo već reputaciju u svijetu, kao samostalna država, pa je Šerbedžija trebao promovirati Hrvatsku u vrijeme dok smo se borili za priznanje neovisnosti! No tada Hrvatska nije bila njegova domovina! A sada nakon svega on je za mir i ljubav među narodima! Po meni licemjerno i beskrupulozno! Jer i Šerbedžiji i njemu sličnima svako hrvatsko obilježje smeta, tada su Hrvati nacionalisti, fašisti, ustaše i koješta još, ali hrvatske kune i hrvatsko otočje Brijuni im ne smetaju, hrvatsko bogatstvo koje oni koriste im ne smeta, ono oni prisvajaju, oni na njega polažu pravo, kao da su se oni za Hrvatsku borili i izborili.

Na žalost, ovakva politička rješenja, ovakvo sprdanje s demokracijom, ovakvo ruganje hrvatskom  narodu, ovakva neuljudnost, ne vode pomirbi, već u nove sukobe. Zbog toga i jesmo zabrinuti i ogorčeni. Sve se vraća, sve se plaća, sve se pamti, bez obzira na političke eskapade ove ili one vladajuće garniture. Na ovim se prostorima sve pamti. E moj narode, koga i što ti sve plaćaš i trpiš? Dokle?

Lili Benčik