Granica siromaštva se opet podigla. Standard se spustio. Bijeda je nadmašila sjaj
Pelješki most, Schengen, eurozona, su sjaj, dok porušena Banovina, neobnovljen Zagreb, galopirajuća inflacija, energetska, demografska, financijska kriza, nagli porast cijena uvođenjem eura kao platežnog sredstva, su bijeda ove države. Između tih krajnosti postoji puno toga što je u više nijansi sivoga. Ima toga puno što nije niti sjaj niti bijeda, odnosno ovisi o tome kako se na to gleda, tko gleda, gdje gleda i kako gleda.
Vladajući i aktualni premijer su jako ponosno i neizmjerno se diče i hvale postignućima, naročito onima koji nas uvode u europu. Sebi pripisuju sva postignuća i realizaciju po njima strateških ciljeva. To su prvenstveno ulazak u Shengen i uvođenje eura kao platežnog sredstva u Hrvatskoj. To su bili dugoročni ciljevi i projekti. Zasluge za to nema samo ova vlada. U najmanju ruku nije lijepo svojatati te projekte kao svoje.
Pelješki most je projektirao Slovenac, izgradili su ga Kinezi, a većim dijelom je plaćen europskim novcem. Most je naš. Nije HDZ-ov, a još manje Plenkovićev ili Šuičin, koja se naslikavala po mostu u svim mogućim i nemogućim pozama i varijantama.
Most je tu i bit će tu vjekovima. Pitanje je samo hoće li biti nekoga od domaćih da njime prolazi. Postati će turistička atrakcija i simbol naše nesposobnosti. Koliko smo samo puta slavili postavljanje kamena temeljca za taj most? Pred svake izbore, koliko se sjećam. Što će sada otkrivati prije izbora? Čime će se hvaliti i dičiti, te prikupljati glasove birača?
Hoće li to biti izgrađena Banovina? Čisto sumnjam. Do izbora je manje nego što je prošlo od potresa. Ide li se jednakim tempom i bude li u to vrijeme izgrađeno još šest kuća, to ne bude za nikakvu hvalu i kamčenje glasova birača. Biti će to velika sramota i bijeda.
Sramota je i bijeda kad i kako HDZ-ova gradonačelnica poziva ljude na Banovini da ne čekaju da im država obnovi kuće, već da idu u samoobnovu. Kako i čime ? Nema veze, glavno da se o nečemu govori i pravi pametan. Navodno na banovini je veliki problem birokratske prirode. Nisu sređeni vlasnički odnosi. Kaj god! Kako onda pojedinci, donatori, Republika srpska, pojedine udruge i grupe građana, mogu podizati i obnoviti kuće. Zar za su za njih vlasnički odnosi irelevantni?
Sve mi se čini kako se tu igra nekakva ružna i ne fer igra, koju inscenira HDZ i vladajući. Možda su planirali da godina isporuke za obnovu Banovine bude 2024., neposredno pred parlamentarne izbore. Nema veze što već treću godinu ljudi u Petrinji, Glini i drugim manjim mjestima žive i umiru u kontejnerima, bez osnovnih higijenskih i ljudskih uvjeta.
Sve se može kad se hoće, nedavno je rekao premijer. Znači obnoviti Banovinu se ne će. To potvrđuju nekompetentni ljudi koji su zaduženi za tu obnovu. Najavljuje se smjena relativno novog ministra iz tog resora. Nije se čovjek snašao. Navodno sam želi otići. Zašto je uopće i došao. Možda je s te pozicije sredio neke svoje poslove, pa više nema interesa tu biti.
Zar mi zaista nemamo čovjeka, koji bi se stručno uhvatio posla oko obnove Banovine? Zar je to nemoguć posao. Znam, nije to nimalo lako niti jednostavno, ali mora postojati način da se to napravi. Način je pronašla Anka Mrak Taritaš kad je u rekordnom roku obnovila Gunju stradalu u poplavi. Način je pronašao i Radimir Čačić kad je izgradio stotine kilometara cesta i autocesta. Bilo je prigovora kako je to bilo preskupo. Bilo je i svakojakih sumnji u transparentnost tih projekata. Kako bilo da bilo. Gunja i autoceste su u funkciji. To se ne smije smetnuti s uma.
Mogu li ti graditelji svaki sam ili zajedno obnoviti Banovinu? Sigurno mogu. Sposobni su, ali nisu podobni. Po čemu je to Ivan Paladina bio podoban? Sposoban nije kako vidimo.
Nije on jedini nesposoban u vladi Andreja Plenkovića. Takvih je tamo više nego onih drugih, stručnih i sposobnih. Neke je već odavno trebalo smijeniti. Zašto su uopće tu i došli, pita se narod. Međutim, tko šljivi narod. To je amorfna glasačka masa, koja je uglavnom izmanipulirana i usmjerena na domoljubnu i državotvornu stranku oca Domovine – Franje Tuđmana. Odavno to već nije Tuđmanova stranka, po mnogo čemu. O tome bi se moglo mnogo toga pisati i napisati. Stranka je pravomoćno osuđena i kažnjena zbog mita i korupcije. U stranci ima više frakcija, koje se međusobno glođu i bore za prevlast i vlast. Unatoč toga HDZ će opet biti pobjednik na izborima, kad god se ti izbori dogodili, zahvaljujući nedjelotvornoj i razjedinjenoj oporbi, s lijeva, s desna i u sredini.
Oporba bi morala i trebala biti pokretač svih promjena i inicijativa. Nažalost, oporba se uglavnom bavi sama sobom i previranjima u sebi.
Premijer stoga može biti miran. Nitko ga ne može ugroziti. Iako baš ne može što hoće, kako je pokazalo glasovanje u saboru prilikom odluke o obuci ukrajinskih vojnika kod nas, on puno toga može. Pitanje je samo da li hoće i koliko hoće.
On po svaku cijenu hoće smanjiti ovlasti predsjednika države, posebice u području vanjskih poslova i obrane. Za to je potrebno mijenjati ustav, za što nema dovoljno ruku u saboru. Nije stvar u ustavu, već u nemogućnosti funkcioniranja države, zbog svađa, polemika, podmetanja. nadj…vanja i učestalih granatiranja s oba politička brda. To je bijeda današnje politike. To nas sramoti u svijetu. To nas dovodi do nefunkcioniranja države, do određenih blokada i do pitanja državne sigurnosti.
Bijeda ove politike je silno vikanje, graktanje, prozivanje, plašenje i prijetnje zbog naraslih cijena uslijed uvođenja eura. Sada je za to kasno i oni to dobro znaju. Da do toga ne bi došlo trebalo se prije pripremiti, na više sektora, na svim nivoima. Upozoravalo se na to mjesecima. Praksa u drugim državama koje su prije uvele euro, je trebala biti pokazatelj , regulatori i korektor u sprječavanju rasta cijena zbog eura.
Obećavali su nam kako do toga neće doći. Kaj god! Došlo je i to se više ne može zaustaviti.
Platit će to, kao i uvijek svako zlo, ovaj napaćeni narod. Granica siromaštva se opet podigla. Standard se spustio. Bijeda je nadmašila sjaj.
Očigledno je da smo najsiromašniji u eurozoni. Do tog zaključka smo lako sami došli, uspoređujući cijene u eurima u nekim (ne najbogatijim) državama EU-a. Mnogi od nas ne će doživjeti da se podignemo na toj rang listi. Živjet će i umrijeti u siromaštvu i bijedi, nakon 40 i više godina radeći za ovu državu. To nam je donijela demokracija, sloboda, neovisnost i suverenitet u rukama podobnih, uglavnom HDZ-ovih kadrova i njihovih koalicijskih partnera, kojima Hrvatska ništa ne znači, osim krave muzare i mjesta gdje realiziraju svoje ambicije i prioritete.
Kuna je otišla u povijest, u nepovrat. Ostali su za sada zastava, himna i grb. Time se ponosi. Od toga se ne živi.
