Dok su stajali u redu za gubilište Još uvijek stojim pognute glave Ispred bijelog mramornog križa Okružen svijećama koje gore I pitam se: Bože, kako im je bilo? Koje su slike njihove zjenice krile I koje su riječi izgovarale usne, Dok su odlazili na put bez povratka Pognutih glava i zamagljenih pogleda? Bože, kako im je bilo dok su čekali, Dok su stajali u redu za gubilište I slušali obijesni kikot krvnika Što su se naslađivali njihovom mukom? Jesu li ih jako pekle rane, Jesu li bili gladni i umorni, Je l' im bilo hladno, Bože, je l' im bilo hladno? I jesu li u toj studeni osjetili toplinu doma, Vidjeli bjelinu Božićnih snjegova I Tebe kako ležiš na slami U crkvici staroj i trošnoj? Jesu li ih pratile oči najmilijih, Poljane djetinjstva, modra jezera, Planinske vrleti i hladovine šuma, Na tom putu u vječnost? Znam da si ih pohodio Bože U tim posljednjim trenucima. I pozvao k sebi, u kuću Oca svojega, Njih, pravednike i mučenike naše. I jesu li Ti rekli što, kaži mi Bože! Jesu li pitali za nas koji nismo bili s njima, Za nas koji smo ih izdali kao Petar Tebe I zanijekali pred krvnicima da ih znamo? Jesu li pitali za nas, Bože svemogući? Jesu li nam oprostili Bože, Tu tešku i podlu izdaju, To odricanje od njih i sebe, Kao što si Ti oprostio Petru? Zlatko Pinter, studeni 2019.