Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Nema razlike između Hitlerovog fašizma i Staljinovog (Titinog) socijalizma

Poštenje i domoljublje ne postoje; ono se živi. Da je Luka Modrić prosuđivan gospodarskim ili nacionalnim mjerilima nikad ne bi dosegao respekt najboljeg nogometaša svijeta! Nisam siguran je li se nije moglo ili se nije htjelo, onako kako su to poraženi Nijemci onemogućili fašizam bez milosti. Osudili su ratne zločince, Marshallovim planom osposobili su ratom uništeno gospodarstvo, platili su učinjenu štetu okupiranim državama Drugog svjetskog rata i svojim kapitalom ujedinili, uz simbol rušenja zida, podijeljenu Njemačku. Za razliku od Njemačke naši su antifašisti razjedinili Hrvatsku i nikako da ustanove tko je kriv što smo obmanjivani bratstvom i jedinstvom da bi ono završilo srpskom agresijom sjajem petokrake koja je maskirala Karađorđevu kokardu; ona je prikazala svoje lice kad je svoj vojni i politički poraz pretvorila u optužbe suvremene Hrvatske za fašizam.

Objektivno, ustaše nije proizveo Pavelić mjerom kojom ih je „proizvodila“ tajna služba od Austrije pa sve do Australije. U Hrvatskoj ako ima ustaša sasvim sigurno nisu u stanju učiniti ni kakvu ugrozu, a najmanje političku. Ne da nešto nije u redu s našom politikom, nego ništa nije u redu s državom Hrvatskom koja nije u stanju dokazati da je NDH s Pavelićem i ustašama bila ista onakva kakva je bila Srbija s Nedićem i Ljotićem. Bile su to države nastale od Berlina do Moskve ili baš onakva kakve su  nastale na pobjedničkom putu vojske SSSR-a od Moskve do Berlina kao žrtve jednake nemoći protiv fašizma i protiv komunizma.

Hrvati ni nakon obrane od srpske agresije nazvane najglupljim imenom “domovinski rat“ baš kao i suživot umjesto života sa Srbima i ostalim nacionalnim manjinama nisu uspjeli dokazati da ne pripadaju genocidnom narodu dok je srpska politika uspjela, izvan svake pameti i činjenica, dokazati da su četnici bili antifašisti. I što je nama naša borba dala? Dala nam je gomilu medijskih glupana koji, kad im se pruži prilika, pitaju kandidate za izborne funkcije: što mislite o Titu? Podržavate li jednospolne brakove? Ima li smisla Karla Marxa zamijeniti katekizmom? Ni jedan novinar ne će pitati: što bi valjalo učiniti za budućnost države opterećene mitovima kojih je, po glavi stanovnika, bilo uvijek više, nego li novca od gospodarstva. Rat je uvijek, kako vele na ovim prostorima, više pružao od slabo plaćenog rada? Nitko ništa ne suzbija, a sve se udruge bore protiv: alkohola, droge, raka i zdrave pameti uz udruge civilnog društva; ono je neupitni dokaz subverzivnih aktivnosti! Sve što su Nijemci nakon izgubljenog rata obnovili boljševici su, kako volim nazvati sljedbenike Tita, bez volje naroda, razdvojili i osvojeno,  kako bi rekla vulgarna V. Rudan, s.ebali.

Zadnji, koliko toliko, organizirani otpor u prostoru okupirane Jugoslavije Prvog svjetskog rata, označen je srijemskom frontom s koje se Njemačka vojska povukla kad je nestanak strjeljiva pretvorila u pješačko povlačenje kojemu je prethodila duga izbjeglička kolona civila sa zapregama na čijem su kraju bile kvislinške vojske: Kozaka, srpskog Nedića i, da bude zanimljivo, četnika klasično dekoriranih bradama i redenicima strjeljiva. Zbog te činjenice valja postaviti pitanje: kojim motivima, pravom i pozivanjem na antifašističku borbu je Srbija koristila JNA sa zvijezdom petokrakom za srpske nacionalističke interese? Zar da bi obranila raspad Titove Jugoslavije? Nije li ta Jugoslavija osudila Dražu Mihailovića i četnički pokret na strani fašističke Njemačke s kojom se povlačila da bi izbjegla borbu?  Kako se moglo dogoditi da je toj i takvoj Srbiji s neuspjelom agresijom, a posljedično na Hrvatsku, uspjelo rehabilitirati četnički pokret i samog Dražu Mihailovića uz stalno optuživanje suvremene Hrvatske za fašizam i ustaštvo? Kako se moglo dogoditi političko djelovanje notornog Vojislava Šešelja koji je u Den Haagu sud učinio smiješnim da bi u Srbiji osobno svjedočio fašizam bez stida i srama?

Što, k vragu, čini suvremena Hrvatska kad kao članica EU-a nije u stanju u Europskom parlamentu prikazati srpsku neuspjelu agresiju kao čin u kojem je Srbija petokrakom maskirala kokardu što se ni u čemu ne razlikuje od, punim pravom, osuđenog slova U ili jedinog fašističkog simbola u hrvatskoj povijesti. Hrvatski narod nije utjecao na stvaranje Kraljevine SHS, ni na dinastičku Kraljevinu Jugoslaviju, ni na državu NDH pa ni na Titovu Jugoslaviju.

Između Hitlerovog fašizma i Staljinovog socijalizma, što uključuje i Titov socijalizam, ne postoji razlika. U svome djelu Srdžba i vrijeme Peter Sloterdijk piše: „Doista je došlo dotle, da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala, a suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sred­stvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceauşescua, Pol Pota i drugih komunistič­kih vođa dogodila na planetu Pluton.“  

Danom pobjede 9. svibnja 1945. valjalo bi slaviti i zanemariti ružnu prošlost totalitarnih režima bez opravdanja bilo čijih zločina, a u nas počinjenih od ustaša, četnika i partizana i usmjeriti svoje znanje i energiju na budućnost kakvu nam nudi, recimo, Mate Rimac vrlinama svojeg ekološki prihvatljivog i poželjnog automobila budućnosti i osloniti se na darovitu mladež koja osvaja vrijedne medalje s međunarodnih natjecanja u kojima dominiraju znanjem matematike, informatike, govorništva i drugih stvaralačkih vrijednosti bez, otrcanih političkih utjecaja, osvetoljubivih i davno potrošenih fraza bilo čijih ideoloških ili nacionalističkih zabluda u koje, budite sigurni, spada obrazovna reforma kao sudar, da ga nazovemo, Gutenbergove s digitalnom galaksijom uz mnoštvo privatnih interesa što gibaju od tiskanja udžbenika i literature pa sve do nabavke informatičke opreme. Kako se moglo dogoditi da ni pad Berlinskog zida nije utjecao na zidove u glavama onih što brane antifašizam kojeg nitko ne napada da bi antifašisti napadali sve koji su protiv islužene i potrošene Titove Jugoslavije. Više je nego očito da su hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi koji umjesto da se liječe bave se politikom davno zaboravljene, osuđene i potrošene prošlosti. Sramotno je za državu, koja tolerira spomenuti „antifašizam,“ od skupina što bi slavile svoj nacionalni dan antifašističke borbe u ime partizanskog pokreta. Fašizam je kao i komunizam zlo o kojem svjedoče: Dachau u Njemačkoj, Auschwitz u Poljskoj, gulazi u Rusiji, Jasenovac u Hrvatskoj, Banjica u Srbiji i Goli otok u Titovoj Jugoslaviji uz puno toga, kad je Hrvatska u pitanju, na putu istine do Bleiburga.

Država, u interesu napretka, dužna je njegovati vrline gospodarskog, umjetničkog,  znanstvenog, športskog i svakog drugog stvaralačkog rada oslonjena na domet, a ne na nacionalnu, stranačku, vjersku ili na političku  pripadnost. Vrline i sposobnosti najboljih, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, ako se prepoznaju, zacijelo nude socijalni i gospodarski napredak. O toj činjenici svjedoči SAD. To je država koju čine brojne nacije, rase i vjerska određenja, a nikad interes bilo koje nacionalne manjine, vjerske zajednice ili rasne pripadnosti.

Svijet u kojem živimo ima brojne primjere što svjedoče, prije svega, o gospodarskom napretku koji je isključivo ovisio o disciplini reda, rada i odgovornosti, a nikad o ideologiji. Velika Britanija je u svjetskoj povijesti ostavila najviše traga odgojem (drilom) njenih institucija koje su, po uvjerenjima mnogih, bile surove ali istovremeno učinkovite u procesima kojima su svjedočile. Australiju su ostvarili osuđenici iz Velike Britanije kažnjeni robijanjem daleko od domovine kojoj su pripadali. Pobunom u Parramatti slomili su vojni nadzor svojih čuvara i uredili, hej osuđenici, jednu od najnaprednijih država svijeta zahvaljujući odgoju bez ideologije koji nije priznavao „olakšavajuće“ okolnosti, niti se oslanjao na iznevjerene zasluge u provedbi reda, rada i odgovornosti.

Englezi prema Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu nisu imali milosti. Izručili su nesretnike Drugog svjetskog rata, među kojima su mnogi, ni kriv ni dužni, bježeći od komunizma bili prepušteni osvetničkoj partizanskoj inkviziciji. Engleze možemo mrziti, ignorirati ili prezirati tek činjenica je da smo dužni priznati njihov golemi doprinos  stvaranju napretka u državama svijeta u kojem su kao kolonijalni gospodari, na neki način, prestali to biti kad je narod pod njihovim nadzorom prihvatio norme odnosa prema disciplini rada, reda i odgovornosti. 

Neosnovana je i zabrinjavajuća netrpeljivost spram Srba u Hrvatskoj, zato što im Hrvatska izdaje i financira srpske novine, zato što im ističe ploče s ćiriličnim napisima na javnim mjestima  i zato što provodi posebne programe s udžbenicima za srpsku djecu što polaze hrvatske škole. Za stanje, a posebno za financiranje, srpske nacionalne manjine nisu krivi Srbi kao narod već je isključivo kriva hrvatska Vlada i narod koji ju je izabrao! Nisu li nacionalne manjine dužne prikloniti se državi u kojoj ostvaruju sva građanska, a ne nacionalna prava? Očito imamo poremećen, bolje rečeno,  pomiješan smisao ljudskih prava, u ma kojoj djelatnosti, s  nacionalnim pravima. Dobar i korektan član bilo koje države ne prosuđuje se nacionalnom pripadnosti o čemu zorno svjedoči Luka Modrić. Izabran, proglašen i slavljen najboljim igraćem Svjetskog prvenstva u Moskvi neovisno o naciji i državi koju je predstavljao. Da je prosuđivan gospodarskim ili nacionalnim mjerilima nikad ne bi dosegao respekt najboljeg na svijetu! Valja imati na umu  da temeljem nedoličnih ispada bilo koje nacionalne, stranačke ili političke budale uistinu nema smisla stvarati opće zaključke o pojavi fašizma ili nacionalizma.

Međutim, ako bi Hrvatska morala biti zabrinuta onda je to sasvim sigurno zbog antifašista koji djeluju poput ljudi koji golom guzicom napadaju ježa jer Hrvatska nikad nije bila fašistička država i kad bismo imali, bolje rečeno, kad bi se oslonili na izvorne činjenice pokazalo bi se, da sve do obrambenog rata od srpske agresije,  nikad u svojoj povijesti nije imala prigodu odlučivati o svojoj sudbini. Pa i sad kad se obranila od srpske agresije nije u stanju obraniti se od nastavka tog rata kojeg politička, a ne građanska Srbija, vodi „drugim sredstvima.“ Nisu li to polemike o početnim bijelim ili crvenim poljima hrvatskog grba? Nije li to apel, a nikakvi pozdrav, za dom spremni?  Što je to, k vragu, ružno i neprihvatljivo „biti spreman za svoj dom? To apsolutno nema nikakve veze s bilo kojim režimom da bi se označilo političkim ili ideološkim bojama? U svakom je slučaju poštenije boriti se za svoj dom  nego useljavati se u tuđe, iz nekih razloga, napuštene domove kakvih je najviše ostalo od tragično prognanih i u logorima ubijenih Židova! Hrvatska se može osloboditi objeda, laži i provokacija kad njeni građani prestanu vjerovati u poštenje i u domoljublje. Poštenje i domoljublje ne postoje; ono se isključivo živi ili se osuđuje!!!

Željko Mataja