Dosta je bilo igara bez granica

Treba iskoristiti ovo vrijeme štrajka i napokon početi rješavanje problema učitelja i profesora

Štrajk prosvjetara je zadnji legitimni i legalni korak u traženju njihovih prava i u opravdanom zahtjevu da se konačno ispravi višegodišnja nepravda prema tom zvanju, struci i pozivu. Pisala sam puno o tomu godinama. Ne bih sad nabrajala što sve učitelj mora znati raditi, htjeti i moći, da bi bio uspješan, na svom radnom mjestu, u svom radnom vijeku i u svom životu. Ti ljudi stvaraju “Čovjeka”, koji bi se morao bez većih problema i stresova uključiti u normalan život i svojim radom i djelovanjem realizirati sebe, stalno u svemu dobrom, pozitivnom i produktivnom doprinositi užoj i široj društvenoj zajednici, biti sretan i zadovoljan svojim  životom i svojom obitelji, u svojoj Domovini. To bi trebao biti nacionalni prioritet, ispred svih drugih prioriteta. Stručnog, kompletnog, sretnog i zadovoljnog Čovjeka stvaraju stručni, kompletni i zadovoljni ljudi. To su naravno uz roditelje (bake i djedove) učitelji i profesori.

Učitelji i profesori, kao i cijelo područje njihova rada i djelovanja su sukcesivno, generacijski, stihijski, planski i politički zanemarivani, odnosno stavljani na margin društvapo svemu, naročito po evaluaciji njihova rada i prinosa društvu. Njima se prvima snižavala plaća (koeficijenti) u vremenu svakojakih kriza. Navodno zato jer ih najviše ima, te se tu moglo najviše uštedjeti, zanemarivši pritom da se svaka lipa uložena u školstvo i prosvjetni kadar višestruko vraća. To nije nikakva potrošnja već profitabilna “proizvodnja”. Koga briga za to? To nije konkretno, opipljivo, odmah vidljivo i na tomu se ne može zarađivati, kako onaj u direktnom radu, tako ni posrednici, iako bi se o tom moglo govoriti i puno toga neaktivnog i netransparentnog dokazati od sitnog kokošarenja do enormnih zarada, u čemu najmanje manje, odnosno zanemarivo malo sudjeluju direktni “proizvođači”.

Zna se tko prodaje ocjene, na bilo koji način. Zna se tko sklapa ugovore, s bilo kim. Zna se tko napreduje u zvanjima. Onaj tko je podoban i tko je po toj osnovi dobio rado mjesto, naročito upravljačko. To su uglavnom oni koji su zalutali u školu, odnosno u razred, koji pojma nemaju što znači obrazovati i odgajati djecu, a još manje znaju o njihovim potrebama, mogućnostima, htjenjima i potrebama. Još školsko zvono nije niti utihnulo, već su u kafiću ili jure na neki profitabilniji posao, kojim si podižu standard i u kojem se dobro osjećaju, naročito ako agitiraju za neke političke stranke ili političatre. To ide po onoj “ruka ruku mije” ili “tko kome taj tome”. Takvi čim im se uakže prva prilika pobjegnu iz škole, ili u najgorem slučaju postanu ravnatelji škole. Svaka čast izuzecima. Na njima počiva naše školstvo. O ravnatelju sve ovisi kao i o resornom ministru(ci).

Stalnim višegodišnjim guranjem problema u školstvu, školama, odgoju i obrazovanju, te omalovažavanjem učitelja i profesora, njihovim neadekvatnim plaćama, padanjem društvenog standarda cijele profesije, neshvaćanjem njihove uloge u društvu, nepriznavanjem njihove uloge, neprihvaćanjem njihovih opravdanih zahtjeva, dogodilo se što se dogodilo. Time je pripomoglo frontalno uvođenje kurikulne reforme, u sve škole, od početka ove školske godine, što zahtijeva puno veće znanje, spoosobnosti, vještine i angažman svih uključenih u nastale promjene. Učiteljima i profesorima (nastavnicima) se stalno nešto obećavalo. U stvari bacale su im se mrvice sa stola onih koji o tomu odlučuju. Aktualna ministrica svjesna zadaća, uloge, rada i djelovanja ljudi u njezinom resoru, naročito onih u razredu, stala je iza njih i njihovog opravdanog nezadovoljstva. Dosta je bilo obećanja, laganja, obmanjivanja, odgađanja, ispričavanja: nema novaca. “Kako ima za druge?”, pitaju se mnogi danas, ne samo prosvjetari.

Povećanje predsjednika Vlade od 6,12 posto na osnovicu, za sve javne i državne službenike, stvara još veću diskrepanciju. Učitelje i profesore još više podcjenjuje, jer nastaju veće razlike plaća sličnih poslova, naročito gledajući stručnu spremu, složenost poslova i odgovornost. Biti odgovoran za djecu i biti odgovoran za papire nije niti približno jednako, a kamoli isto. Dosad su vlade i vlast igrali na savjest profesora, koja ne će dopustiti neodržavanje nastave. Trajanje ovog dosad najduljeg i najbolje organiziranog štrajka ne znači da je ta savjest nestala. Nikome nije lako, niti nastavnicima, niti djeci, niti roditeljima, niti ministrici Divjak. Toga je većina građana Lijepe naše svjesna i podržava ovaj štrajk. Jednom se treba znati, tko koliko vrijedi, o kome ovisi rast i razvoj društva, gospodarstva, IT sektora, STEM-a, digitalizacije, demokracije, suverenosti, suvremenosti  i boljeg i sretnijeg života u ovoj državi.

U našem novokomponiranom kapitalističkom društvu prevladava mišljenje da čovjek vrijedi onoliko koliko ima vidljivog oko sebe, uglavnom materijalnog, što se iskazuje novcem, moći i funkcijom (položajem). Stanovi, kuće, vile, automobili, brandirana odjeća i obuća, skupe perike, liposukcija, putovanja, ljetovanja i zimovanja po mondenim mjestima, druženje s moćnicima, ručkovi i večere uz škampe i šampanjac…, daje određeni društveni status, benefite i sinekure. U tomu nema nastavnika. Možda tu i tamo poneki od njih igrom slučaja zalutaju u te sfere. Onda još više postane svjestan, kako novaca ima, ali ne za njega, njegove kolege i profesiju.

Dosta je bilo igara bez granica. Dosta je bilo podobnih, “zaslužnih” privilegiranih sinova i kćeri poznatih majki i očeva, naročito onih koji su “drmali” u prošlom sustavu. Vrijeme je da stavimo prave stvari na pravo mjesto. U svakom žitu ima kukolja, tako i u prosvjeti ima onih koji nikakvu plaću ne zaslužuju, dapače, trebalo bi ih otjerati iz tog časnog zvanja.  Tu smo gdje smo. Natrag se više ne može. Najbolje bi bilo da prosvjetari izdrže do kraja, dok se ne ispune njihovi zahtjevi. U tome bismo ih trebali podržati, u što većem broju. Svi mi koji možemo trebali bi otići na slijedeći skup – prosvjed i pokazati našem premijeru, vladi i vlasti, da tako više dalje ne može I ne smije, zbog naše djece, unučadi i praunučadi. Smjenom ministrice Divjak se ne će ništa riješiti. Ona će biti Pedro, kojeg će objesiti, na svoju sramotu. “Sad il’ nikada!” pjeva Miroslav Škoro i obećava nam bolje sutra. Možda bi ga trebali poslušati?

Ankica Benček