Hrvatski Fokus
Povijest

AVNOJ paravan zločinačke KP

Ozakonjeno neselektivno etničko čišćenje njemačke manjine

 
 
AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26.-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao "Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti" buduće "nove Jugoslavije" i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ). Naime, "delegate" koji su navodno predstavljali "volju naroda" iz svojih je redova birala KPJ – dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama "odozgo" i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni "proleteri" – komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih "drugova" (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/11/161126005.32_xl.jpg
Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog "delegata" što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali "zbog ratnih okolnosti". Tih je 54 "proletera", dakle, "udarilo temelje nove Jugoslavije" – u svakom slučaju "reprezentativan" uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju! Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu – što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a). Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se "s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP" bili proglašeni "državljanima njemačkog Reicha", pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni "narodnim neprijateljima", oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.
 
Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine. U pozadini svega krio se plan "srbiziranja" krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta. Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom "Agrarne reforme i kolonizacije" i uz geslo "Zemlja seljacima".
 
Na temelju "Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji" što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80 %) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom "prvoborca", pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su "borci" (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani – što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih "boračkih" mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka – što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.
 
U projektu "srbizacije" onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti "srpskim" (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i "kičme Jugoslavije" poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, "srbiziranje" školskih programa i odnarođivanje svih drugih. U velikosrpskim krugovima težnja k hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu. Da su "tijela revolucionarne vlasti" i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.
 
Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom "memorandumu" koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu – "Isterivanje Arnauta"), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj "Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji" u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.
(Vidi: https://www.academia.edu/34883471/ELABORAT_VASE_CUBRILOVICA_O_RJESAVANJU_MANJINSKIH_PROBLEMA_U_JUGOSLAVIJI_IZ_1944_GODINE)
AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja "AP Vojvodine" i kasnijem povlačenju njezinih granica. AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela "revolucionarne vlasti", dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet "narodne volje", partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim "neprijateljima sistema", "kulacima" i "buržoazijom" kao "nositeljima negativnih tendencija".
 
Pod egidom borbe za "bolje sutra", "svijetlu budućnost", "ravnopravnost naroda i narodnosti" i "bratstvo-jedinstvo", KPJ je na samome početku stvaranja "nove Jugoslavije" iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda. I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada. Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska – dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX. stoljeće. U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.
 

Zlatko Pinter

Povezane objave

Carl Joachim Friedrich Ludwig von Arnim u Dubrovniku

hrvatski-fokus

Odredišni menadžment

HF

Blaženi Jakov Zadranin

HF

Navik on živi ki zgine pošteno!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više