Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

“Krv mučenika sjeme kršćanstva”

Isilovsko ubojstvo fratara za Bošnjake je obično ubojstvo, a ne ratni zločin

 
 
O strahotama stradanja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, tijekom velikosrpske i velikomuslimanske agresije, nakon njihova tajnog dogovora u Beogradu o diobi tronacionalne beha zajednice, najrječitije govore godišnjice obilježavanja dana progona, likvidacija, konclogora, masovnih smaknuća. Gotovo svaki dan u godini, njih 365, obilježava godišnjicu masovnih stradanja hrvatskog naroda, na nekom beha dijelu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/11/602x338_cmsv2_8855efeb-d304-5920-8bb0-1e0838bbf844-3135044.jpg
Teško je naći dan u godini, u periodu građansko-vjerskog beha sukoba za teritorij, (18. 9. 1991. – 14. 12. 1995.) na koji nije jedan od agresora bilo velikosrpski ili velikomuslimanski izvršio neki zločin na Hrvatima. Čak, danas kada se sjećaju godišnjice tih stradanja, s porukom opraštanja ali ne i zaborava, i kako se nikad više ne bi ponovilo, niti Hrvatima niti bilo kojem narodu u svijetu, čini se da je i malo dana u godini za obilježavanje svih tih stradanja, u kojima su agresori prepolovili hrvatski narod u toj "krčmi pogašenih svjetla".
 
Ono što je u tom kataklizmičkom nacionalno-vjerskom hrvatskom stradanju znakovito je činjenica da je njihova patnja, da su najviše ubijani i progonjeni oko Božića i drugih katoličkih velikih svetkovina. Ubojice i progonitelji nisu znali, jer kršćanofobisti to ne mogu ni znati, da su upravo ti katolički blagdani zbog kojih su ubijani i progonjeni, bili snažni ublaživači svim tegobama i mučenjima, ali i sigurni čuvari trinaeststoljetnog katoličkog korijena u fratarskoj Bosni i Hercegovini. To nam jamči i mučenička smrt fojničkih fratara koje na pragu samostana 1993. godine izmasakriraše pripadnici isilovske muslimanske armije Bosne i Hercegovine. I to je razlog što ovih dana 13. studenog 2019. hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, i na svim dijelovima svijeta gdje je našao privremeno sklonište, s uzdasima i molitvama prisjećaju 26. godišnjice muslimansko-mudžahedinske likvidacije gvardijana Franjevačkog samostana u Fojnici, jednom od najstarijih franjevačkih samostana u fratarskoj Bosni, fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića. Njihovom nedužnom i mučeničkom smrću, koja ima sličnosti sa mnogim turskim ubojstvima bosanskih ujaka tijekom otomanskog, gotovo, polutisućljetnom danku u krvi, potvrdila je onu staru kršćansku izreku „krv mučenika sjeme kršćanstva".
 
Bosna i Hercegovina je kroz cijelu svoju povijest turske genocidno konfesiocidne, urbicidno kulturocidne okupacije zalijevana krvlju mučenika  katoličkih vjernika i njihovih fratara, i stoga, vjerojatno kao ni u jednoj drugoj zemlji svijeta, nije posijano toliko sjemena kršćanstva, i tako duboko. I krv fojničkih fratara, i muslimanski konclogori u kojima su obeščašćivane zarobljene časne sestre i svećenici, sjeme je kršćanstva, te potvrđuju  i jamče opstojnost Hrvata katolika na toj, stoljećima dugoj „bojišnici" agresivnog islama i obrambenog kršćanstva, demokratskog Zapada, režimskog Istoka i radikalnog Orijenta.
 
Za tadašnje Muslimane, a današnje Bošnjake terorističko smaknuće fratara značilo je i veliko zastrašivanje Hrvata katolika koji su više od sedam kontinuiranih stoljeća vezani neraskidivom vezom jedni s drugima. Kad ne bude fratara otići će i njihovi vjernici katolici. To govori i o smišljenom i dobro planiranom muslimanskom cilju genocida i konfesiocida nad Hrvatima katolicima. Muslimanski plan dugo osmišljavan na kraju je ne samo realiziran, već i danas čvrsto branjen od bošnjačkih vlasti. Tri puta pomilovan ratni zločinac, terorista isilovac, ubojica fojničkih fratara, Miralem Čengić od strane planera tog zločina Alije Izetbegovića, i četvrti put od strane Alijinog najbližeg suradnika, suzločinca Ejupa Ganića, nakon čega je pušten na slobodu, čvrst je dokaz da je iza tog, i svih drugi muslimanskih zločina stajao i u njima sudjelovao politički vrh na čelu sa Alijom Izetbegovićem.
 
Za sudionike tog i drugi muslimanskih teških zločina, isilovsko ubojstvo fratara je obično ubojstvo, a ne ratni zločin. Priznati da je  to ratni zločin, što po svim Međunarodnim konvencijama i jest, za bošnjačko čelništvo, ratno i poratno, znači i priznavanje sudjelovanja u njima, a to u konačnici znači, zbog planiranja i brutalnosti izvođenja, da je to genocid i konfesiocid. Samopriznanje Bošnjaka da su rat etničkog i vjerskog čišćenja planirali i isplanirali, u ime cilja opisanog u Islamskoj deklaraciji osuđivanog nacionaliste i radikalnog islamiste Alije Izetbegovića, bio bi kamen temeljac u fundamentu jedne nove, europske, slobodne, demokratske i za sva tri njena naroda dovoljno velike Bosne i Hercegovine. Sve do tada svaki govor o održivosti ovakve beha zajednice koju Bošnjaci pokušavaju graditi na tolikim, još uvijek skrivanim hrvatskim masovnim grobnicama, i barijerama stavljanim na put povratka hrvatskih prognanika i izbjeglica, samo je gubljenje vremena, i sve dublje zakopavanje bosanskohercegovačke prošlosti u šarenilu multinacionalnosti, multireligioznosti i multikulturalnosti. Očito da to i jest cilj bošnjačkog militantnog čelništva, koji u propadanju i nestajanju tog nekadašnjeg beha bogatstva, i njene prepoznatljivosti u svijetu, vidi šansu ispunjenja planiranog cilja, čisti muslimanski entitet, u ime kojeg su ubili i fojničke fratre, i počinili ratne zločine genocida, konfesiocida i kulturocida.
 

Vinko Đotlo

Povezani članci

Sedmi veljače – Dan sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja

HF

Zar tek troje?

HF

Na Rokovo na Ceru

HF

Sarajevo oponaša Beograd

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...