Sve je moguće. Favorita nema!

Onomu tko nas i našu državu učini normalnim, treba dodijeliti Nobelovu nagradu za inovativnost i kreativnost

Bilo bi jako dobro, humano, domoljubno, intelektualno, pristojno, moderno, primjereno, odgojno (u svakom smislu), europski, dostojanstveno, dalekovidno, hrabro, samopouzdano, iskreno, istinoljubivo, dosljedno sebi, kad bi predsjednički kandidati polazili od sebe, svojih činjenja i nečinjenja, svojih postignuća, propusta,  stavova, mogućnosti, htijenja, težnji, motivacije, političkog erosa,  znanja, sposobnosti, vještina, spremnosti na služenje i žrtvu, za domovinu i narod, kako bi se živjelo bolje, sretnije, zadovoljnije, bez bojazni, beznađa, depresije, letargije, s mišlju što prije i što daje pobjeći iz ove opustošene, devastirane, “okupirane”, rasprodane, uništene, jadne, bijedne i tužne, nekad ponosne, “obećane” zemlje, najljepše na svijetu, po položaju, prirodnim ljepotama (bogatstvima), s burnom junačkom prošlosti i solidnom budućnosti, koju nije znao ili htio nitko, osim našeg prvog predsjednika dr Tuđmana stvoriti i imati. 

Neki govore i tvrde kako je on htio 200 bogatih obitelji, o kojima bi svi ovisili, koji bi bili generatori boljitka i napretka za sve nas, jer bi punili proračun i bili neka vrsta materijalne sigurnosti. Neki su o tome pisali i branili takvu tezu puno prije Tuđmana. Kako bilo da bilo, tu smo gdje smo, pred izborom novog predsjednika(ce) države, kojeg sudeći po svemu onome, što je od te funkcije napravljeno, posebice u mandatu KGK nam baš i ne treba. Ako nam je potreban, onda s obzirom na njegove ovlasti, od toga ne treba raditi najveći mogući događaj, pompu, cirkus, trošiti novac kojeg ionako nemamo dovoljno, što pokazuje nezadovoljstvo u svim područjima, zvanjima, profesijama, na svim nivoima. Nezadovoljstvo se spontano pretvara u bunt i neposluh Vladi, koja nas uporno uvjerava kako svakim danom sve bolje živimo, kako su mnogi njihovi uspjesi iznadprosječni, kako nas svi u svijetu uvažavaju, kako smo jednakovrijedni međunarodni činitelj…

Zašto nas onda mnogi izbjegavaju? Zašto ne otvaraju ispostave svojih tvrtki, uspostavljaju suradnju, na mnogim poljima, dolaze i natječu su se važne projekte… Zašto? Zato jer smo korumpirani od vrha do dna, Zato jer nam ne vjeruju. Zato što misle da smo mi još jako daleko od Europe i Prve lige, u bilo čemu, unatoč europski orijentiranom, visoko obrazovanom, svestrano sposobnom i komunikacijski i pregovarački vještom predsjedniku Vlade, koji jedva čeka da “zbriše” u društvo sebi ravnih i jednakih, što dalje od balkanske krčme obavijene dimom, u mrkloj magli, iz koje se čuje zveket razbijenih flaša, ružne psovke, cijuk cajki i vrisak uličnih dama, što pjevaju i plešu, pijanim lopovima, “domoljubnim” mogulima, gazdama, gazdama, homo novusima svake vrste, nakupcima, prekupcima, rodijacima i kumovima, što pokradoše našu Domovinu, otjeraše mlade u svijet, gdje će svojim znanjem, zalaganjem i radom prinositi razvoju zemalja, u kojima su se trajno nastanili.

Otišli su uglavnom, zbog korupcije i svih zala koja korupcija generira, produbljuje i širi u cijelom društvu, u svakom području rada i djelovanja, u svim segmentima i porama života. Ovdje više nitko  nikome ne vjeruje, ništa, što je opravdano i vidljivo u svakodnevnoj praksi, od zapošljavanja, napredovanja, pravne nejednakosti, pravosuđa, školstva, vraćanja u prošlost, prekrajanja povijesti, demokracije u povojima, lokalnih šerifa, ministara s prstima u pekmezu, podobnih  umjesto sposobnih, prebrojavanja krvnih zrnaca, vječnih igara “ustaša i partizana”, pitanja gdje si bio '41., '45., '91., '95., i gdje si danas. Tko ti je otac, djed, pradjed, majka, baka, strina, tetka… Tko je gdje koga terorizirao, opljačkao, ubio…? Sve to je bijeg od stvarnosti, od odgovornosti, od istine, skrivanja nesposobnosti, djelovanje po uputama onih koji žele da Hrvatska nestane, sasvim svejedno domaćih ili stranih.

Na tisućljetnoj vjetrometini, sa svih strana, Hrvatska je ostala i opstala, iako je često bila u ropstvu, pred nestankom, pod tiranijom mnogih vladara i uzurpatora. Međutim, najgore od svega je, kad je suverena, samostalna, neovisna i demokratska Hrvatska u svojevrsnom ropstvu, zbog domaćih vladara, izabranih demokratskim putem, od svojih građana, na “festivalu” demokracije. Imamo 11 kandidata za predstojeće predsjedničke izbore 22. prosinca ove godine. Ne možemo reći kako nemamo za koga glasati i tog dana ostati doma. Tada će naš glas, iskoristiti za svojeg kandidata, onaj tko u tome ima prakse, vješt je i ima mnogo alata u ruci, za takvu rabotu. Ne bi im to bilo prvi put. Pri tome su vrlo važni, bitni i upitni nevažeći glasački listići, koji su pri zadnjem takvom glasovanju, bili nebitni i nevažni, a zapravo su trebali dati pravi (validan) omjer onih koji su zaokružili izabranog kandidata i svih onih koji su pristupili izborima. Vrlo je upitno  nužno potrebnih 50 % +1. To kao da nikoga nije brinulo, naročito one koji bi trebali poštovati i štititi Ustav i zakone ove države.

Obilo nam se to o glavu, kao nikada do sada. Sva pusta obećanja, putešestvija, čergarenje, činjenje i nečinjenje, neprimjereno ponašanje, sramoćenje države i nas, izlaženje iz svoje domene ovlasti, miješanje u politiku druge države, svakodnevno mijenjanje bitnih i važnih odluka (stavova), neargumentirano pljuvanje i difamacija rivala, baratanje  neargumentiranim činjenicama, ruganje narodu u koji se zaklinje, nepoznavanje elementarnih znanja (općih i posebnih),  osmijeh bez srca i duše, glumatanje, prenemaganje, estradizacija najvažnije državne funkcije po ustavu, koju je svela na dernek, okljaštrila, osramotila, obezvrijedila, oduzela joj dignitet i dostojanstvo, svela na ruglo i učinila nepotrebnom.

U tim ljudima koji misle da mogu biti predsjednici države, najprije bi trebali prepoznati poštenog čovjeka, čije misli, riječi i djela su usklađeni, koji su svojim životom do sada pokazali i dokazali da znaju, hoće i mogu. Koji tu funkciju ne priželjkuju da bi postali Netko. Oni već sada jesu Netko. To znači da žive od svojeg rada i da su sve što imaju stekli poštenim radom, znanjem i sposobnostima, a ne podobnostima koje odgovaraju njihovom stranačkom opredjeljenju. Dužnost predsjednika države bi svima trebala prvenstveno biti čast i odgovornost, a ne mjesto za materijalno bogaćenje, akcelerirani put do drugih europskih i međunarodnih funkcija, kao i uspon po ljestvici uspješnosti do samog vrha (Sunca). Neki su se očito precijenili. Nisu svjesni svojih mogućnosti, potencijala i doraslosti toj funkciji. Oni koji su ih tu postavili to vrlo dobro znaju, jer se sve odvija po njihovu planu. Njihovi puleni (odabranici) vjerno služe svojeg gospodara.

Za to vrijeme Hrvatska propada gospodarski, duhovno, socijalno, intelektualno i kulturno. U društvu je poremećena piramida temeljnih ljudskih vrijednosti. U državi čije se stanovništvo u oko 90 posto slučajeva izjašnjava kao vjernici, ne poštuje se Deset Božjih zapovijedi, ne bježi od Sedam glavnih grijeha. Dapače! Ti grijesi su postali vrlo učinkoviti i lukrativni. Takvi u isto vrijeme prisustvuju misnim slavljima, primaju pričest, lažu, kradu,  bave se okultizmom, surađuju s gatarama, vračarama, alternativnim doktorima, ekspertima tame i zla. Nekad se nisu znali niti prekrižiti, a sad bi trebali biti primjer drugima u obnašanju vjere.

Tko sam ja da im sudim? Neka rade što žele, u svojoj privatnosti i svom životu. Međutim, ti i takvi ne mogu i ne smiju biti predsjednici države Hrvatske. Za tu državu se stoljećima prolijevala krv, gubili životi, stradavali muškarci, žene i djeca. Ne može se u isto vrijeme biti s braniteljima, i uz branitelje i s rušiteljima, lopovima,  prevarantima, petom kolonom, inkriminiranim tipovima, likovima iz podzemlja i nadzemlja, pozivajući se na Tuđmana  i njegov model opće pomirbe svih građana, radi dobrobiti i boljitka. Ne može se u isto vrijeme biti kurva i svetica. Ne pomaže puno ona biblijska: Neka prvi baci kamen, onaj tko je bez grijeha. Nitko nije bez grijeha, ali ti grijesi nisu jednaki. Postoji tu i nekakva odgovornost, o kojoj nitko ne govori. Morale bi postojati i određene sankcije za namjerne štete, sukobe interesa i neznanje. Nema tu mjesta onoj  misli. “Oprostite im jer ne znaju što čine”. Itekako znaju. Rade u osobnom interesu i za svoje gazde. Judine škude su ispred nas i Hrvatske, u što se zaklinju, s rukom na srcu.

Vrijeme je da se već jednom kaže “popu pop, a bobu bob”. Puno toga se zna i priča o mnogima. Nema sad više mjesta za nikakvo kavalirštinu i gospodsko ponašanje, pogotovo kad se po vama opaljuju rafali iz svih oružja, kad se broje krvna zrnca vaše obitelji, kad se propituje domoljublje, kad mediokritet (IQ<60) aludira na vašu inteligenciju, kad se ruga vašoj profesiji, kad se sumnja u vaš znanstveni stupanj… Kad si u Rimu budi Rimljanin! Nema veze spol, dob i profesija. Uzdići se iznad toga, s obzirom na biračku bazu, koja “počinje tamo gdje asfalt nestaje”, znači raditi na svoju štetu. Ta baza razmišlja i djeluje po onoj: Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži! U tom režimu bez odgovarajućih jogurta privilegirani su bili oni koji sada pljuju po svemu iz tog doba. Imali su strica koji ih je  slao tamo gdje drugi, bolji i pametniji nisu mogli. Takvi i sada imaju mnoge stričeve, patrone, n-teralce, Pigmalione, donatore, obožavatelje… To su ljudi za sva vremena. Takvi nam baš i ne trebaju. Ti se okreću kako vjetar puše. To su “suncokreti”, vrtirepke, beskralježnjaci, tuđe sluge.

Nekako se stvara dojam, kako HDZ želi izgubiti ove predsjedničke izbore. To je jedna druga priča, koja će se početi pričati nakon predsjedničkih izbora. Mnogi vide, pa i oni privrženi autohtoni, vjerni  Tuđmanu i njegovim idejama, da je carica potpuno i apsolutno gola. Nikakva obleka to ne može pokriti i prikriti. Tko god došao od mogućih kandidata, bit će bolji u svemu, od aktualne predsjednice. KGK o korupciji priča. To joj je  glavna mantra, kao i borba (verbalna) protiv korupcije, dok se u isto vrijeme druži privatno i službeno, s magovima i bogovima korupcije. Lova je lova. Na njoj ne piše kakva je i čija je. Tko to na vrijeme spozna, akceleracija i uspon “do neba” mu ne ginu.

Sve je moguće. Favorita nema. Jakih kandidata ima. Originalnih programa nema, osim onog montypaytonvskog “korupcija svima, samo ne njima”. Kod nas više ništa nije normalno. Onaj tko nas i našu državu učini normalnim, dobit će Nobelovu nagradu za inovativnost i kreativnost u nemogućoj misiji.

Ankica Benček