Gdje smo i kamo dalje?

Možemo naprijed, samo moramo biti kreaivniji, strožiji, pošteniji, moralniji…

O pitanju Agrokora, koji predstavlja još jednu "nagaznu minu"  hrvatskoj državi i rast nepovjerenju građana u istu, ne ću opširno, jer sam već pisao o tom fenomenu. Zapravo je pitanje koliko domaće robe plasira koncern, koliko pomaže voćaru, stočaru i rataru, te koje bi regije bile pogođene propašću giganta (istočna Slavonija npr.). Ako će država pokriti troškove neka ona gazduje, ako će gazdovati Rus ili Amer neka to ne bude na trošak naših poreznih obveznika, i neka se obveže čuvati radna mjesta (ionako potplaćena) Dobro, znamo da to ne će biti tako!

Gazda je imao veće oči od želuca, htio je tržište Slovenije i Srbije – ali to je i problem kapitalizma; kada ti banke dašću za vratom ti možeš samo širenjem i rastom iznad 6 posto riješiti porez i gubitke. Investicijska "narkomanija", kao kad morski pas jede svoj želudac (supstanciju), što preporuča čikaška škola Miltona Friedmana, međutim kakav ljudski "pejzaž" ostavlja takva politika. Posljedica takvog rasta je vidliva u Španjolskoj, slom turističke industrije i s njom povezane građevinske (uz negativne navike stanovništva) dovodi do pobune regija i raspada centralne države. I superbogati, Belgija i Francuska, te Britanija mogu očekivati isti scenarij.

Zanimljivo je i biološko opadanje Zapada koji je prisiljen uvoziti radnu snagu koja se ne će asimilirati, veće će tenzije s domaćima rasti. Čovjeku je teško sagledati stanje hladne glave, ali naša privatizacija nije nikakav izuzetak; Istočna Europa je postala lovište sa slobodnim odstrjelom za zapadne kompanije (usto smo imali vrlo surovi rat); nikad Zapad nije razmatrao poništenje privatizacije, ali je inzistirao na pravima LGBT zajednice i sređivanju katastra, te porezu na zemljišta i nekretnine, daljnjoj privatizaciji i štednji.

U situaciji kada se Indija, Kina, Malezija itd. uključuju u globalnu ekonomiju s jeftinom radnom snagom europska tekstilna industrija, metalska, brodograđevna, kemijska nema šanse – a visoka tehnologija Zapada joj je nedostupna. Hrvatska ima više hendikepa; geopolitički položaj, ideološka podijeljenost, monokultura turizma, zapuštena poljoprivreda (ipak maslinarstvo u uzletu!), staračka populacija i nestajanje sela i manjih gradova, iseljavanje mladog i stručnog kadra, pretjerana centralizacija i administracija, loš natalitet, nedostatak obrtnika, banke, hoteli i poduzeća u rukama stranaca… Gledajući indeks naše zaduženosti (oko 100 posto) zaključujem da je niži nego na Zapadu, EU-u (oko 300 %), a pogotovo SAD –u (oko 1000 % do 1500 %!!!) ili Japanu (2000 %), ali Japan duguje sam sebi, a SAD je ogromna ekonomska i vojna sila kojoj duguje pola svijeta.

Podsjetimo da savezna država Portoriko ima dug od 70 milijardi dolara, te da 40 posto stanovnika SAD-a nema zdravstvenu zaštitu. Argentina, Grčka, Meksiko, južna Italija su vrlo slični nama, a valjda nitko nema iluzija da su političari Berlusconi (Mamić ne na kvadrat već na entu potenciju), Macron i Sarkozy poštenjačine. Ukrajinu ne ćemo ni analizirati, njena slijepa poslušnost Zapadu dovela je do ekonomske i geopolitičke katastrofe. Pozitivni primjeri su Mađarska gdje Viktor Orbán vodi računa o interesima svoje države, te Rusija koja je svojim tajkunima naredila da plate porez na imovinu – ali Rusija to može jer je velesila.

Njemačka i Japan su 1945. bili tužna ruševina, danas su ekonomski giganti u svjetskim razmjerima. Još 1907. Njemački proračun je iznosio 8,4 milijarde maraka, velike Rusije 5,6 milijardi, Britanije (Engleska, Irska, Škotska, Wales) 4,19 milijardi. Njemačka bez kolonija, sa poljoprivredom koja je slaba! Znači sve je u čovjeku, u radu! U kreaivnosti, redu, stezi, moralu, povjerenju, poštenju!!! Naravno engleske kolonije su donosile dobit, Indija je imala proračun od 1,4 milijarde, od čega je 23 posto išlo na kolonijalnu vojsku. Zanimljivo je napomenuti da je velika Kina te 1907. godine imala svega 339 milijuna maraka proračuna.

Teo Trostmann