Što je istina kod Mustafe Krilaša?
Jedan sam od onih što uz bonace sanja didovinski kamenjar rodne mi Busovače. Niz suru plečku Huma kotrlja se bus Busovači. Na usni joj rizik riječi. Mirine i prah vremena. Smrtoprijeti. Vrenje stoljeća u nanosima. Busovača stoji uz zamjeničku odrednicu mene stihopojca.Pratim događanja u mom kraju i oko njega.Tako mi ne promaknu ni promocija knjige o znamenitim Kreševljacima (Od Busovače do Kreševa skoro pa možeš kamenom dobaciti): U sklopu „Svibanjskih dana kulture“, koje tradicionalno organizira kreševskapodružnica „Napretka“, u „Napretkovom“ domu u Kreševu promovirana je knjiga Mile Jukića "Znameniti i zaslužni Kreševljaci od najstarijih vremena do danas".
Znameniti i zaslužni Kreševljaci od najstarijih vremena do danas – O knjizi su govorili deževički župnik don Slaviša Stavnjak te donedavni član Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene i dugogodišnji fojnički gvardijan, fra Mirko Majdandžić, obojica dobri poznavatelji povijesti i sadašnjosti kreševskog kraja. Stavnjak je, uz ostalo, naglasio kako jedna ovakva knjiga može predstavljati poticaj onima koji danas žive i stvaraju u Kreševu, bilo na planu duhovne, bilo na planu materijalne kulture, dok je Majdandžić istaknuo kako je popis znamenitih i značajnih Kreševljaka ujedno i recept za život koji pokazuje da ni materijalno ni duhovno stvaralaštvo ne vrijede jedno bez drugog.
Nazočnim se obratio i kreševski poduzetnik i književnik Anto Stanić, koji je dao ideju o pisanju knjige. On je, uz ostalo, kazao kako je još prije nekoliko desetljeća, družeći se s nekolicinom uglednih Kreševljaka, među kojima je posebno izdvojio prof. dr. Borisa Ćorića, iznio tu ideju. Iako je od ideje do realizacije prošlo mnogo vremena, Stanić je izrazio zadovoljstvo što je knjiga ipak napisana i što je Kreševo među prvima u BiH dobilo jedno takvo izdanje u kojem su objedinjena imena svih onih koji su dali značajan doprinos u razvoju Kreševa kako na duhovnom, tako i na materijalnom planu.
Govoreći o svojoj knjizi, Jukić je naglasio da su neki od onih koji su uvršteni u knjigu, makar su živjeli i prije više od stotinu godina, svojim djelom i danas prisutni u javnom životu ne samo Kreševa, nego i mnogo šireg prostora, poput fra Grge Martića, Dragutina Lermana ili fra Mate Nikolića, no mnogi drugi, čije djelo je također veliko, poput etnologa fra Augustina Kristića, povjesničara fra Ignacija Strukića, pjesnika i političara dr. fra Augustina Čičića, liječnika dr. fra Petra Mareševića ili četvorice biskupa iz Kreševa, nemaju takav tretman, iako ga itekako zaslužuju.
Knjiga je, kazao je, uz ostalo Jukić, bila prigoda da se oni istaknu te da se s njihovim djelom upoznaju i Kreševljaci, a i svi oni koje zanimaju pojedine znanstvene ili umjetničke discipline kojima su se bavili.
U knjizi je detaljno obrađeno 100 Kreševljaka koji su to bili rođenjem ili su u Kreševu radili i stvarali, od biskupa fra Blaža Kovačića (umro 1557.) pa do glazbenika Krunoslava Marića, člana „Zagrebačkih solista“ (rođen 1984.)…
Meni za oko zape jedno ime i prezime: Mustafa Krilaš. Koliko je poznato, samo su tri osobe s prostora bivše Jugoslavije imale čast da se sretnu s velikim Lavom Nikolajevičem Tolstojem u njegovom domu na porodičnom imanju u Jasnoj Poljani. A jedan je bio i naš čovjek, Bosanac i Bošnjak. Stoji u knjizi.
Kada se, poslije više od 5 decenija putovanja po svijetu, 59-godišnji Mustafa Krilaš (1881- ?), rodom iz sela Gunjani nedaleko od Sarajeva, konačno 1940. g. vratio u domovinu BiH, bila je to senzacionalna vijest za sve ondašnje jugoslovenske dnevne novine. Tako je beogradska Politika od 02. 06. 1940. godine prva prenijela Mustafinu izjavu datu njenom sarajevskom dopisniku D. Pilji, a ljubljanski Slovenec od 27. 08. 1940. godine donosi noticuBivši Tolstojev sluga koji govori 14 jezika, vratio se u Jugoslaviju. Tu stoji da je 59-godišnji Mustafa na putovanju proveo 56 godina, da je maternji jezik obnovio u Turskoj među bosanskim muhadžirima, a da se između ostalih govori kineski, japanski, indijski, starogrčki, arapski, turski i perzijski.
Najopširniji izvještaj o povratku ovog nevjerovatnog putnika avanturiste dao je list Jugoslovenska pošta (30. 5. – 3. 6. 1940.), u kojem je budući veliki pjesnik Bosne M. Dizdar u novinarskoj reportaži prenio opširan razgovor s Mustafom.
Zameo ga Zagreb
Najzanimljivije od svega toga jest Mustafin boravak u Jasnoj Poljani (1898.-1901., prema Politici) ili (1901.-1905., prema Jugoslovenskoj pošti) i sjećanja na Tolstoja. Abdulah Sidran, inspiriran izjavom koju je Mustafa dao beogradskoj Politici, napisao je jednu od svojih najljepših pjesama i tako sačuvao od zaborava ovaj nesvakidašnji detalj iz jednog fantastično bogatog i uzbudljivog života. Čudnovato je da se o njegovoj smrti ništa ne zna, gdje je i kada umro, a ni o tome gdje je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata i da li ga je uopće preživio? Ljubljanski Slovenecu svojoj notici kaže da je tada, 27. 08. 1940. godine, boravio u Zagrebu i da tu, umoran od putovanja, namjerava ostati, jer mu Zagreb izuzetno odgovara.
Mustafa nije bio čovjek od pera, nije pisao, ali je sigurno dobro pamtio i dobro govorio. Uspoređujući Mustafinu izjavu danu Politici i Makovu reportažu s putopisom dr. Maksimovića, pažljiv će čitalac zapaziti kako se Tolstoj svakom sugovorniku obraćao na njegovom nivou. On nije Mustafu pitao šta čita već koliko novaca traži za svoj posao. Na rastanku mu on ne poklanja knjigu već mu daje živu riječ kao savjet, koju će ovaj, znao je to i Tolstoj, sigurno upamtiti i ponijeti sa sobom kroz život. Mustafa je tada imao dvadestak godina. Tolstoj je tada u njemu vidio jednog naivnog, ali čestitog i vrijednog mladića na početku životnog puta, i on ga očinski, iskreno savjetuje: „Mustafa, vrijedan si ti mladić… Čovjek ne smije da umre kao strvina. Sve što ima mora ostaviti ljudima. Pronalaske, znanje… Jeste, često iz ljudi pobjegne čovjek. Ali, on ipak mora da dođe, da se povrati natrag. Može svašta da se desi. Mlad si, vidjet ćeš. Ljudi te cijene po spoljašnjosti. Skidaju šešir ako si lijepo obučen. Novac postaje cilj. A novac je prljav. Zbog njega će se ljudi pokvariti. No, ipak jednom biće sve drukčije. Čovjek će zagrliti čovjeka.“
Mustafa tada nije ni znao ko je Tolstoj (isto mu se desilo i s Maksimom Gorkim, kojeg je također upoznao u Jasnoj Poljani). On ga naziva moj starac, poštenjačina i filozof. „A da je i znao njegovo ime“, piše M. Dizdar, „ne bi ipak ništa znao jer nije ništa čitao. Nije imao prilike. Nije učio iz knjiga. Život ga je učio.“
„Nekoliko godina poslije toga“, kazivao je Mustafa M. Dizdaru, „čitao sam novine, ne znam čije su bile. Na slici je bio moj starac. Znao sam od prije da je dobar poštenjačina i filozof, ali da je to baš on, o kome toliko pišu, baš taj veliki Lav Nikolajevič Tolstoj, tek tad sam vidio. I zaplakao, kao malo dijete.“
Istina ili opsjena
Da Politika i Jugoslovenska pošta nisu zabilježile tu njegovu priču, sigurni smo da je niko ne bi mogao izmisliti, pa ni sam Krilaš. Ako je poneko ime i zaboravio ili pogrešno upamtio, nije čudno: preko trideset godina bilo je već prošlo od njegovog boravka u Jasnoj Poljani do njegove izjave koju daje novinarima. Nije isključivo da su i novinari ponešto pogrešno čuli i zapisali, ali su to sve sitnice i nevažne stvari spram same priče i jednog života kome se, vjerovali u to ili ne, moramo diviti. Samo krajnje sitničav i provincijski tijesan čovjek može sumnjati u nešto tako lijepo, vedro i živo…
Makar da nas je i obmanuo ovom pustolovnom pričom o svom životu, učinio je to veoma lijepo, tako lijepo da tu pustolovinu ne bismo mijenjali ni za kakav suhoparni referat, pa taman on bio pročitan i u samoj Jasnoj Poljani. Pa i da je Krilaš bosanski Minhauzen, Sidranov pjesnički genij, njegov suptilni pjesnički nerv učinio je Mustafinu priču trajno i nepobitno istinitom.
Lažljivi Mustafa, ili…
Kopkalo me je i stalno mi se postavljalo to pitanje. Postavljao sam ga i ja mnogima. Najviše u susretima s ruskim književnicima. Bez lažne skromnosti solidno sam ovladao ruskim jezikom. S više strana iz Rusije s njihovih Sveučilišta postavili su toliko upitnika, na moj službeni upit, i naglasili upitnost, istinitost te priče. Doktori znanosti koji se čitav svoj istraživački vijek bave Tolstojem pismeno su mi potvrdili kako prvi put čuju za taj podatak i kako njega, Mustafe Krilaša nema niti u jednome pisanome tragu. Znano je da je Tolstoj pedantno bilježio sve vezano za njega i oko njega, pa je naprosto nemoguće da nema niti jedan pisani trag u njegovoj ostavštini o rečenom Mustafi. O Mustafi sam razgovarao i s prijateljem Žarkom Milenićem koji je pred doktoratom na Moskovskom veleučilištu i dobio od njega odgovor, dobio njegov rad, izlaganje:
Žarko Milenić: MUSTAFA KRILAŠ, „PRIJATELJ“ TOLSTOJEVIH
– Odveo me jedan Belgijanac, rudar, u svoju
domovinu. Potom sam krenuo sam, sve do Odese;
tu me, u jednoj kafani, našao marinski oficir
PjotrMihajlovič, grofov zet, i uzeo u službu.
– Tolstoj je pitao: „Koliku, Mustafa, platu tražiš?!
Stan, hrana i odijelo. Onda se čudio:
„Treba, Mustafa, da imaš novaca. Doći će
uskoro vrijeme kada će novac vladati svijetom.
Ko bude imao više novaca, biće ugledniji, i
više će ga poštovati.“ Deset rubalja mi odredio.
– Isprva mi izgledao čudan. Nosio se seoski,
malo govorio, orao je i kopao, i sam uređivao
svoju sobu. Nikada nije pušio, ali je votke
dosta pio. Noću, dok je pisao, ponekad sam
prilazio ključaonici i virio. Sjedio je za
stolom, pio votku, i pisao, ili dugo gledao
u goli zid. Ujutro je boca bila prazna.
– Često sam mu govorio: Podrežite obrve, grofe,
smetaju vam kod pisanja. Nije htio. Neprestano
ih je gladio, kvasio vodom, a noću, kad nije
imao vode pri ruci, i votkom.
– Životinje? Mnogo je volio. Držao je konje,
krave, ovce, a u kući imao uvijek četiri-pet
mačaka. Govorio mi je: Onaj ko voli životinje,
dobar je čovjek. I jeste, Tolstoj je bio vrlo
dobar čovjek.
– Ne znam. Ja vjerujem u kismet. Vjerujem
u višu silu koja određuje naše puteve. Ja
vjerujem u tu moć, jer ne sumnjam: ona me je,
pedeset godina, i više, vodila na dugom,
izukrštanom putu: Sarajevo, Belgija, Carigrad,
Egipat, Japan, Odesa, Jasna Poljana, Petrograd,
Teheran, Bombaj, Atina…
– Kako smo se rastali? Devetstoprve, išao
Tolstoj na Krim, zdravlje da vrati. Ja, svojim
putem. A on mi veli: Idi, Mustafa, idi, i sretno!
Ali znaj, svako je sutra gore od danas.
