Njemački Turčin ili turski Nijemac

Mesut Özil zalaže se za kineske muslimane, a nije ga briga za sve progonjene milijune obespravljenih u Turskoj

U vremenu vrlo radikalne i razarajuće, ubojite i rušilačke kršćanofobije, koja ima svoje opasne izvore u vjersko nacističko osmanlijskoj suvremenoj ideologiji erdoganizmu, isilovski se napada svaki dio europskog društva i osvaja ga taj diktatorski režim iz Turske, koji je nastavak krvoločnog, genocidno konfesiocidnog osmanizma koji se najbrutalnijim pokazao i dokazao na europskim kršćanskim teritorijem, u Bosni i Hercegovini, i nad njezinim katoličkim vjernicima. Erdoganizam daleko brže osvaja kršćansku Europu i od samog osmanizma, budući da je taj osvajački proces vrlo pomno razrađen u najvišim institucijama turske države, kao nekažnjene nasljednice Osmanlija.

Na vrlo perfidan način ubacili su svoje ideologe, svakog zanimanja i struke, u kršćanske zemlje, pod različitim nazivima, no najviše onih pod imenom gastarbeiteri i današnjim nazivom migranti. Cijele islamske vojske slile su se i slijevaju u tim osvajačko okupatorskim bujicama, i poplavljuju svaki dio kršćanskih zemalja kroz koje prolaze i u koje se slijevaju. Ono što se u tim bujicama pokazuje najopasnijim za, ne samo sadašnjost već daleko više za budućnost, europskog kršćanskog identiteta je crna i strašna činjenica kako je druga i treća turska generacija, rođena u Europi, čak opasnija za kršćane i kršćanstvo i od njihovih roditelja. Djeca suvremenih kršćanofobista rođena u europskim kršćanskim zemljama uvukla su se, kroz razne nevladine udruge, športske, zelene, humane, u sve dijelove europskog društva, i potkopavaju ga do potpunog identitetskog rasula svim snagama stečenim upravo u tim zemljama rođenja.

Najjasniji primjer opasnosti te druge generacije kršćanofobista rođenih u kršćanskim zemljama Europe koje su im pružile ono što u svojim islamskim zemljama ne bi dostigli za nekoliko života, je danas najradikalniji erdoganist, s njemačkim državljanstvom, turskim mentalnim sklopom, osvajačkom politikom prema kršćanima i kršćanstvu, Mesut Özil. Pokazuje se i potvrđuje, vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Sudeći po tom vrlo radikalnom kršćanofobistu, velikom pristalici Erdoğana i ideologiji erdoganizma, u Europi, kao što to potvrđuje i beha slučaj, ni peta ni deseta, ni bilo koja druga muslimanska generacija rođena u europskim kršćanskim zemljama ne će, i ne može, nikada prihvatiti europsku civilizaciju i kulturu, europski mentalni sklop tolerancije i suživota u razlikama. Kao i u Bosni i Hercegovini u kojoj su se rodile desete ili dvadesete generacije Osmanlija i koje ni danas nisu prihvatile europski i bosanskohercegovački kulturni i civilizacijski način života tolerancije i dijaloga u razlikama, tako isto ne će nikada prihvatiti i po njima živjeti niti jedna muslimanska buduća generacija u Europi. A i kako bi današnja, možda i dvadeseta, generacija Osmanlija rođena u Bosni i Hercegovini prihvatila tu zemlju domovinom, sa njenim europskim stečevinama i prepoznatljivostima, kada muslimanski vjerski poglavar u toj zajednici kaže mladima da su njihovi preci Osmanlije, što su i u ratu pjesmama potvrđivali, Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati.

To isto i danas diljem svijeta u kojem igra nogomet, a vodi kršćanofobističnu politiku Erdoğana koji mu je kum na vjenčanju, pjeva samo drugom melodijom i nekadašnji njemački nogometaš, druga generacija Turaka u Njemačkoj. Nakon više javnih potpora Erdoğanu i njegovoj radikalnoj politici ucjenjivanja Europe milijunima islamskih ratnika u migrantskoj osvajačkoj bujici, turski Nijemac koji danas igra u Engleskoj, opet umjesto nogometa igra se politike. I to one ratne, prijeteće, nastojeći biti uzor svim muslimanima u svijetu kao što se Erdoğan nametnuo vođom svih muslimana.

Stao je turski Nijemac na ajatolin način u obranu muslimana, istih onih koji su poubijali sve kršćane u islamskim zemljama spalili i porušili njihove crkve, a ostatak prisilili da prijeđu na islam, isto onako kako su Osmanlije u prisilnoj islamizaciji činile u Bosni i Hercegovini. Umjesto da brani boje kluba za koji igra, ako i može igrati i politikom se baviti, turski Nijemac, bez provjere stvarnog stanja, pokušava ujediniti u jednu vojsku  islamski svijet u obrani islama. Udario Mesut na erdogansko isilovski način po Kini i njezinoj politici prema muslimanima. Kaže Özil "Spaljuju Kur'ane, zatvaraju džamije, ubijaju vjerske učitelje…", i nadalje citira zeta poslanika Muhammeda koji kaže: "Ako ne možete spriječiti progon, govorite o njemu javno".

Govori javno i prijeti taj turski Nijemac o položaju muslimana, ali o daleko brutalnijem spaljivanju biblija, rušenju crkava, ubijanju svećenika i kršćana diljem islamskog svijeta, kao i u njegovoj Turskoj, Özil je zaliveno šutio i šuti, što je znak da podupire taj genocid i konfesiocid, ne samo u muslimanskim zemljama, gdje spada i njegova Turska, već i u Bosni i Hercegovini. Šutio je i šuti kao i njegov kum Erdoğan o osmanlijskim zločinima u Bosni i Hercegovini kada su ubijali bosanske fratre, nabijali ih žive na kolac, potkivali kao konje, na porušenim crkvama gradili i izgradili džamije, koristili pravo prve noći sa kršćankama, prisilno islamizirali u jednom potezu i cijela sela. I za sve te strašne zločine genocida i konfesiocida, za koji je zasigurno čuo i Özil, Turci su još uvijek nekažnjeni.

Čuo je turski Nijemac, ili njemački Turčin, i za muslimanske zločine nad katolicima u Bosni i Hercegovini tijekom muslimansko-mudžahedinske agresije, kao prethodnice 11. rujna 2001. zasigurno da zna za kako su Muslimani silovali i zatvarali u konclogore časne sestre i svećenike, rušili i porušili stotine crkava, metcima izrešetali Bibliju i kip Svetog Frane, gučogorski samostan pretvorili u zapovjedni centar zločinačke muslimanske armije. Za tako radikalne kršćanofobiste erdoganovog osmanizma, muslimanski genocid i konfesiocid nad kršćanima diljem svijeta nije muslimanski zločin. Nije kao što nije po Özilovoj politici ni islamski terorizam u Njemačkoj u kojoj je odrastao, i zbog toga ga nikada nije ni na koji način osudio. I dok je gledao i na sve načine podupirao gradnje džamija po Njemačkoj i Europi, šutio je i šutnjom odobravao rušenje crkava u Turskoj i islamskom svijetu općenito.

Nisu samo Özil i Erdoğan šutili na islamski genocid i konfesiocid nad kršćanima, šutio je i šuti u strahu pred strašnim islamskim terorizmom, gotovo, cijeli krašćanski svijet. No, sve dotle dok islamski i kršćanski svijet šuti o muslimanskim zločinima genocida i konfesiocida nad kršćanima, muslimani diljem svijeta, poput Özila, šutnjom će sudjelovati u njima, i glasno reagirati na svaki položaj muslimana u svijetu, gdje oni ne vladaju vladavinom kako su Osmanlije vladale pola tisućljeća u Bosni i Hercegovini. Özil je pokazao da ni trideseta ili i starija generacija muslimana u Njemačkoj, nikada ne će prihvatiti i živjeti njemačke norme kulture i civilizacije. Nespojivost islamske i europske civilizacije pokazuje se i u Bosni i Hercegovini. Svojim ponašanjima isključivosti to potvrđuju i Bošnjaci, no ne priznaje svjetska zajednica koja svim silama i nedemokratskim načinima, protiv svih konvencija o ljudskim pravima i slobodama, kršćane katolike gura u bošnjačko hrvatsku federalnu zajednicu, koja je svakim danom sve više slična svim islamskim zemljama u kojima su özilisti i erdoğanisti, izetbegovići, komšići, džaferovići, mlaće… iščupali i spalili svaki trag kršćana i kršćanstva.

Vinko Đotlo