Otišlo sve u “helać”

Bošnjaci čiste sve institucije od Hrvata i Srba

Izdaja kao najsramnija ljudska osobina kojom čovjek spada ispod svakog ljudskog dostojanstva, živjet će trajno u Bosni i Hercegovini, na tom svom plodnom tlu, jer nema više nigdje u svijetu takvog gnojiva za njezin rast kao na toj prokletoj europskoj periferiji. Turski zulumćari su je izmislili, donijeli zajedno s korupcijom i mitom, sa sobom u Europu kao jedino svoje "dobro", i s njima vrbovali i prisiljavali suradnike, izdajice pokorenog naroda, a onda kada bi ih iskoristili u svojoj prljavštini odbacivali su ih na način fizičke likvidacije, uz veoma pogrdne riječi.

Osmanlije su time najviše koristile u polutisućljetnom procesu prisilne islamizacije kada su kršćani primoravani pod zamahnutim mačom Turčina izdati svoju svetu vjeru i prihvatiti islam. Tako je bilo u prošlosti okupacije Osmanlija, tako je, nažalost, i u okupiranoj današnjici od strane njihovih potomaka, i u velikoj mjeri od strane interesnih i samoprodanih svjetskih Juda u osobama visokih predstavnika. I zasigurno da nikada osmanlijski zlikovci ne bi osvojili Bosnu, i po njoj posijali islam, da nije bilo prisilne islamizacije, i da se nije našao vojvoda Radak koji im "šaptom" predade ključeve neosvojivog kraljevskog Bobovca. I Bosna "šaptom pade", a turski kršćanofobisti i genocidisti kao znak hvale odrubiše mu glavu uz riječi "nevaljalče jadni kad nisi odano služio svom kršćanskom narodu, kako ćeš nama Turcima", i odsječena se glava zakotrlja niz Radakovu stijenu. Od tada do danas u izdatoj Bosni ima i Radaka, i Turaka, i kršćana i krašćanofobista, islamskih ubojica i kršćanskih žrtava, i tuđinaca i visoko niski svjetskih predstavnika. I danas u Bosni i Hercegovini ima Radaka u osobama Komšića, Divjaka, fra propalih i odmetnutih "ujaka" i svih onih koji vjerno služe potomcima Osmanlija. Dolazi vrijeme kada i njima "Turci" politički sijeku glave i bacaju ih pod svoje prljave čizme.

Nije trebalo dugo čekati na političke sječe glava suvremenih radaka. Dok su, naime, obavili potomcima Osmanlija Bošnjacima i svjetskoj zajednici, najprljavije poslove što čovjek može uraditi, izdaja, ovaj put ne pod prisilom već pod ponuđenoj im, nesigurnoj i klimavoj stolici, na kojoj je bila gomila naftnih dolara iz islamskih zemalja, krenula je bošnjačka politička likvidacija tih pojedinaca. I danas je to najprezirnija kategorija nebošnjaka, odbačena od onih za koje su u vjerskom beha ratu i poraću radili, i stoga neprihvaćena s pravom niti u svom narodu niti u svjetskoj zajednici.

Etničko čišćenje svih bošnjačkih institucija, političkih, vojnih, kulturnih, književnih, akademskih mete se metlom ispod koje ne smije ostati ni hrvatsko H, ni srpsko S, ni Ostalo O. Započeto još tijekom vjerskog beha rata, traje i dan danas. Ono što još više sramoti te suvremene radake, izopćujući ih, zapravo se samoizopćili, iz dimenzija ljudstva i ljudskosti, je činjenica koju danas sami otkrivaju.

Naime, u vjerskom beha ratu najvjerniji i najodaniji pripadnici muslimanske armije, suvremeni radaci, otkrivaju da je već tijekom tog krvavog sukoba vjera i nacija, kultura i civilizacija, "otišlo sve u helać". U zaslijepljenosti izdaje ili u blještavilu gomila naftnih dolara, šutjeli su na te pojave, te i dalje vjerno služili gospodaru, koji im je tada stavljao pod nos da ideja za koju su vrbovani ode "helać" i da će kraj biti tragičniji od početka. Da oni nisu šutjeli na sve ono što su vidjeli u muslimanskoj armiji kojoj su služili, danas bi Bosna i Hercegovina bila sasvim drugačija, jednako domovina svim svojim narodima, europska, slobodna, konfederalna zajednica Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Danas već odbačeni i u ljudskim i vojničkim dimenzijama poniženi nebošnjački general muslimanske ratne armije, na marginama zemlje i vojske za koju se borio čak i protiv svog naroda, nebošnjake u Bosni i Hercegovini upoznaje sa svojim spoznajama i kaže: "da je sve u BiH otišlo u 'helać' (k vragu), a da se već početkom rata razbila iluzija o građanskoj i multietničkoj BiH". Tek sada kada mu gori pod petama, kada mu možda prigovaraju i najbliži iz obitelji o tome kako je bio na pogrješnoj strani, i kada su i sami na udaru onih za koje se general borio, upoznaje njih, nebošnjake i svjetsku zajednicu da je u Bosni i Hercegovini sve se zakotrljalo nizbrdo kada je na vratima na ulasku u Stožer tzv. Armije BiH kojoj je služio bio ispisan cilj za koji se bori “Kada ulaziš u kancelariju moraš da kažeš selam”. Sada kad je uvidio opasnost koja mu prijeti kao svim izdajicama, i kada hoda pognute glave ne samo pred svojim narodom već i pred bošnjačkim koji mu nije vjerovao ni jučer i ne vjeruje ni danas, kasno otkriva muslimanski cilj. Trebalo je gotovo stotinu tisuća žrtava iz sva tri beha naroda, milijun izbjeglih i prognanih, spaljena i opustošena sela, zločini genocida i konfesiocida, da bi kazao ono što je bio dužan reći odmah kad je pročitao muslimanski cilj na vratima Stožera muslimanske armije.

Bivši general zločinačke muslimanske armije tim današnjim otkrićem, otkriva i sebe kao suodgovornog u muslimanskim zločinima konfesiocida, etničkog i vjerskog čišćenja Hrvata i njihovih prostora kroz koje je prošla vjerska muslimanska vojska koja se, gle čuda kao "multinacionalna" kako se Bošnjaci hvališu, pozdravljala sa arapskim pozdravom kojim se pozdravljaju svi muslimani svijeta. Ako je general zločinačke muslimanske armije, te radikalno vjerske pojave u vojsci, vidio na početku vjerskog beha rata i nije reagirao, postavlja se pitanje, je li na to danas ukazuje samo zbog toga što je osobno u opasnosti, a nije ga u prošlosti islamski radikalizam zabrinjavao samo zato što je bio siguran u njemu. Zar je moguće da se general čiste muslimanske armije bori za multi-kulti vrijednosti? Zasigurno ne, što danas priznaje i vojnik te vojske. No, njegovo ukazivanje na vjerski islamski radikalizam u takozvanoj armiji BiH, danas i dalje brani bošnjačko čelništvo Komšić, Džaferović i Izetbegović, istrošenim oružjem održivosti multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine, koja je već davno otišla u „helać“. Isto ono oružje kojim se i Divjak borio u muslimanskoj armiji, gdje je bio prisiljen kao vojnik vjerskim muslimanskim pozdravom pozdravljati se u redovima armije. A baš taj vjerski muslimanski pozdrav u redovima muslimanske armije odveo je sve u "helać" i armiju, i Divjaka i na kraju cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Vinko Đotlo