Srbijansko zrcalo naopačke

Plenkovićev koalicijski partner Pupovac u Srbiji podržava Milanovića

 

 

Nije na odmet ponekad pogledati opće ovdašnje stanje, i događaje, osobito političke, kulturne… u srbijanskom zrcalu. Sve je okićeno pretpotopnom paučinom koju nitko ne skida. Na njemu kao da je vrijeme stalo tamo negdje u, da ne idem u „dublju“ prošlost, osamdesetim i ranim devedesetim godinama. I još jedna vječno „zamrznuta“ slika, skoro kao podloga svim ostalim – tu su nekakve „vječne ustaše“ kojih još jedino ima na tom paučinom „obraslom“ srbijanskom zrcalu. Sve je to ustvari odurna srbijanska propaganda, najodvratnija u pripremi za agresiju na Hrvatsku i u vrijeme njezinih početaka i trajanja. Tamo je vrijeme stalo, pa ako onaj koji je gledao RTS, TV Novi Sad, ili čitao srbijanske novine osamdesetih i ranih devedesetih ovo sada ne mora ni gledati – sve je isto. Isti vokabular, isti „argumenti“, isti političari, isti mediji, slični tabloidni mediji, značajan broj istih novinara-propagandista…

Predrag Sarapa

 

Vlast u Srbiji danas drži najbolji Šešeljev učenik, Aleksandar Vučić u koaliciji s Ivicom Dačićem, Malim Slobom. Radikali su bili najomiljenija Miloševićeva oporba, oporba koju je on držao na lancu, a po potrebi s njima i koalirao. Srpska napredna stranka (SNS), koji danas navodno ima 700.000 članova, daleko više nego što je SK Srbije imao članova u svojim najboljim vremenima, ustvari drže „umiveni“, prerušeni radikali, četnici – u „pučane“, a Šešelj je danas Vučiću – najdraži oporbenjak. U vlasti je Ivica Dačić, Mali Sloba (SPS), kao koalicijski partner SNS-a, vanjski poslovi i brojni miloševićevci na nižim razinama. Aleksandar Vulin (JUL Mire Marković) ministar je obrane, famozni Palma, Arkanov menadžer i „biznismen“ u vrijeme okupacije i pljačke Podunavlja i dr., te niz pripadnika prethodne vlasti, tzv žutih (tabloidno, „žuti lopovi“) koji sada predano služe Vučiću. U vlasti su i pripadnici kriminalnih skupina posebno iz „glavnog grada“ srbijanskog kriminala, Zemuna, čiji je gradonačelnik u vrijeme najveće moći tzv. zemunskog klana bio – Vojislav Šešelj – veza radikala i kriminala inače opće je poznata.

 

Rubni Srbi i nadalje vladaju Srbijancima

 

Još jedna konstanta se provlači iz Miloševićeva vremena, ona kako „rubni Srbi“ (tako smo ih davno imenovali) kako onda tako i danas  vladaju Šumadincima i Moravcima, odnosno Srbijancima. U Slobino vrijeme samo je Bora Jović bio domaći, danas je slično. Vučić je podrijetlom iz BiH (okolica Bugojna) premijerka Ana Brnabić („ćale“ kako ju nazivaju srbijanski šaljivci) po djedu je podrijetlom iz Hrvatske, a taj je krenuvši s Krka preko Staljingrada ujesen1944. stigao u Srbiju s Crvenom armijom s hrvatskim legionarima koji su po zarobljavanju prešli Rusima. Šešelj je još tu, ni „kancer“ mu ne može ništa, ministar obrane Vulin je također iz BiH, Ivica Dačić je, od 1999. pogotovo, s „ruba“ (Kosovo) još troje ministara u sadašnjoj vladi su rođeni u BiH. Najveći „žuti lopov“ i neformalni šef oporbe, Dragan Đilas, je po ocu Dušanu iz Očigrija kod Drvara (BiH), a majka Jovanka Grbić od Plitvica (Hrvatska). Za njega u obračunima s prethodnicima, „žutim lopovima“, tvrde da je – Hrvat, jer da su Đilasovi podrijetlom iz Istre (!) od kojih su davnih stoljeća jedni otišli u BiH, drugi u Crnu Goru. Tako je, teoretski, moguće da bi taj Đilas bio ujedno i jedini, vjerojatno i posljednji, Hrvat, jer je opće poznato, je l' te kako su Hrvati inače – Srbi. I još je jedna konstanta, konstanta svih konstanti u Srbiji, pa i šire – sve je to „posložila“ još u drugoj polovici osamdesetih „dobra stara Udba“, kao i ovo u nastavku, pa se ta „igra“, uz značajan doprinos stranih silnica i službi, vrti kako kakav perpetuum mobile.

 

Mediji kao i ranih devedesetih

 

Mediji su također u bitnome isti kao i u Miloševićevo vrijeme s tim što su pod još većom kontrolom (Vučić je i kao ministar informiranja za Miloševića pekao zanat), a pokriveni su i skoro svi lokalni, osim u dva tri grada u kojima ne vladaju neoradikali, te još ojačani tabloidima. Svode se na red političke pornografije, red obične (reality) sve garnirano cajkama. Perjanice ove scene su televizije s nacionalnom frekvencijom TV Pink (vlasnik Željko Mitrović, za Miloševića Jul-ovac i zastupnik u parlamentu) i TV Happy. Ona je, za Vučića, nacionalnu frekvenciju dobila na foru – televizije za djecu. Ove dvije televizije imaju skoro istu dopodnevnu emisiju, „Novo jutro“ odnosno „Dobro jutro Srbijo“. U Pinku je glavna zvijezda neki Sarapa, nešto kao novinar, u društvu kolegica plavuša, dok je u Happyja „šef“ stari lisac („prevejani“) Milomir Marić, vrsni propagandist, u društvu kolegica tamnije kose. I to bi mogla biti jedina razlika među emisijama. Njihov česti i najdraži gost je Aleksandar Vučić. Ovi i ostali mediji na domaćoj sceni imaju samo jedan zadatak: kondicioniranje srbijanske javnosti u pravcu potpune vlasti SNS-a, ustvari Vučića, te, na tom tragu obračun sa „žutim lopovima“. Teme su im još Kosovo, srpska republika u BiH, najnovije, situacija u Crnoj Gori u vezi uređenja vlasništva (otetog Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi 1918.) tamošnje „filijale“ SPC-a, a skoro svakodnevno za desert“ i za zamagljivanje neke od ovih, ili unutarnjo-političkih tema-afera tu su Hrvati, preciznije „ustaše“ u koju košaru stane „more“ srbijanske odurne propagande. Za Miloševića dežurni propagandisti bili su (i) Mila Štula, Krste Bijelić i Ratko Dmitrović (u Politici Miroslav Lazanski, on na malo „višem“ nivou) ovdašnje gore „lišće“, pored domaćih „snaga“. Udarna propaganda se emitirala na beogradskom TV dnevniku i tzv. dodatku dnevnika. Jednoga dana sredinom devedesetih, kad se Milošević okrenuo „miru“, sve ih je i još popriličan broj sličnih i gorih i cijelu redakciju novosadske televizije jednostavno potjerao.

 

Mila Štula (umrla prije dvije godine) završila je u Crnoj Gori, Krste Bijelić (također pokojni) se nije snašao, dok je sve preživio Ratko Dmitrović (do konca osamdesetih dopisnik Politike iz Zagreba i opaki sijač mržnje na Hrvatsku i Hrvate još odavde). Taj se odlično snašao u postmiloševićevskom vremenu (bio direktor Večernjih novosti npr., tamo provučićevski čistio kolege novinare) danas uređuje neku svoju nacionalističku televiziju (Ras) i redovito na Pinku i Happyju, a i uokolo po Srbiji, i nadalje radi isti posao – naveliko širi mržnju protiv Hrvatske i Hrvata. „Ružičasti“ i „srećni“ stalni komentatori su i Savo Štrbac, obavještajac i sao-krajinski „ministar“, danas radi isti, udbaški posao u udruženju Veritas. Tu je još i Miodrag Linta (rođen u Karlovcu), zastupnik SNS-a u srbijanskom parlamentu i predsjednik Saveza Srba iz regiona. Gadan četnik šešeljevskog vokabulara i danas. Zamislite kad se u studiju nađu taj Linta, Savo Štrbac, pa uz vodstvo novinara primitivca i neznalice o imalo kompleksnijoj temi Predraga Sarape i jedne plavuše, te udare na Hrvatsku, preciznije „ustaše“. Mržnja se širi i preko one famozne „linije“. Mnoštvo je i domaćih Srbijanaca, koji nas tamo na isti način deru, ma bili i profesori, akademici dopodne, ali i u „ozbiljnijim“ emisijama poput Marićeve Ćirilice.

 

A bogme dolaze i „naši“, štoviše oni su naročito popularni. Trenutačna je zvijezda na tom srbijanskom šovinističkom nebu neki Goran Šarić „teolog i istoričar“ iz Rijeke. Taj, blago rečeno, češe Srbijance po jajima s  temom koju oni „najvole“ –  kako su „najstariji narod“ na Balkanu, a bogme i šire. Ne znam jedino što je s Laponcima, ali kako sam načuo da su Srbijanci izgradili Kineski zid, kako bi spriječili kinesku provalu u Srbiju, mislim kako se i Laponcima, glede podrijetla, crno piše. Šarić hoda po Srbiji, osim po televizijama, i po tribinama toliko učestalo s pričama koje su Srbijancima poznate iz vlastitih „znanstvenih“ izvora da je nekima već postao sumnjiv, kao hrvatski špijun. Tu su još i naši „istoričari“ iz Zagreba i Splita, a i ona Rudanica se nedavno upregla u Vučićevo propagandno kolo do te mjere da se „normalnim“ Srbijancima zgadilo.

 

Srbofilija Milorada Pupovaca i Sarape na Pinku

 

Zašto sam se uopće mučio s oslikavanjem tog prašnjavog i svog u paučinama srbijanskog zrcala? Zbog značaja i značenja (semantike) konteksta, jer u ponedjeljak 23. 12. 2019. kod Sarape na TV Pinku je predsjedničke izbore iz Zagreba komentirao Milorad Pupovac, dakle na televiziji i u emisiji u kojoj se ni grješkom ne može čuti „normalna“ (Zoka), a kamo li lijepa riječ o Hrvatskoj. Nikad, pa ni onda, što bi se reklo. U studiju je bio još i – prijatelj mu – Ratko Dmitrović. Pozvali su Pupovca, a onda je to krenulo približno ovako. Sarapina kolegica pitala je Pupovca: „Kako ocjenjujete proteklu predsjedničku kampanju u Hrvatskoj? Čini se kako je srbofilija bila jedna od glavnih programskih točaka svih jedanaest kandidata“? Pupovac se nasmijao, a Sarapa poluglasno prekorio kolegicu: „Srbofobija kolegice!“ Komentirajući rezultate Pupovac je odgovorio da je u „prvom krugu pobijedio kandidat koji zagovara normalnost, toleranciju i koji zagovara to da je rat završio i da treba graditi mir“. Ovakav komentar Milanovića ujedno je značio kako će on preporučiti da u drugom krugu njegovo „stado“ bira Milanovića, pa me zanima Plenkovićev komentar. Milanović je inače „normalan“ barem zbog dva razloga. Prvi je što ne ide u Kolonu sjećanja u Vukovar jer „u njoj nema nikoga normalnoga“, kako je rekao, te zato što je u mraku tamo svojedobno pokušao pribiti ćirilične ploče. 

 

Dodao je Pupovac i kako „normalna Hrvatska treba graditi mir i odmaknuti se od rata i ranih politika“. Izgovoriti to na TV Pinku, gdje ne prestaje ni Drugi svjetski rat, kamo li Domovinski (tamo „građanski“) u društvu Ratka Dmitrovića, i kontekstu koji smo ovdje ocrtali, zapravo je samo oblik obične ušljive propagande – blago rečeno. Dodao joj je još i kako od 2013., 2014. međuetnički odnosi bilježe nazadak, a ocjenjujući borbu unutar HDZ-a sveo ju na sukob „normalnih“ i „pokret koji Hrvatsku želi uvesti u neku vrstu nacionalističkog vrtloga“. Kod Ratka Dmitrovića osvrnut ćemo se samo na njegovo oduševljenje rezultatima Katarine Peović, a još je pohvalio Daliju Orešković, Darija Juričana, ovdašnjeg plagijatora Preletačevića. Da je Peovićka popularna  među Srbina, a Milanović prvi među „normalnima“, pokazali su i rezultati izbora u općini Borovo (Borovo Selo):

1. Zoran Milanović                      – 63,40 %

2. Katarina Peović                       – 7,80 %

3. Ivan Pernar                            – 7,34 %

4. Kolinda Grabar Kitarović          – 5,82 %

5. Miroslav Škoro                       – 4,89 %

6. Mislav Kolakušić                     – 3,37 %

7. Dalija Orešković                     – 2,21 %

8. Dario Juričan                          – 1,86 %

9. Nedjeljko Babić                      – 0,34 %

10. Dejan Kovač                        – 0,23 %

11. Anto Đapić                           – 0,00 %

Najvažniji je pritom rezultat da etnički Srbi, nažalost, ne izlaze na te izbore (u Borovu ih izašlo 22 %) a da pritom zaokruže predsjednicu države iznimno je rijetka je pojava. Ovdje ću se suzdržati od daljnjih komentara, naročito zbog normalnosti koju bih svakako htio zadržati.

 

Mato Dretvić Filakov