Zapisi Milana Stojadinovića o razgovorima s Mussolinijem i Hitlerom
»Njemački interesi na Balkanu jedino su ekonomske prirode, a nikako političke. Odnosno, oni su političke prirode samo utoliko što Njemačka želi konsolidaciju Balkana iz vlastitih, čisto ekonomskih interesa«, rekao je Adolf Hitler u razgovoru s Milanom M. Stojadinovićem, vođeno za Stojadinovićeva posjeta Njemačkoj u siječnju 1938. (Milan M. Stojadinović, Ni rat ni pakt, Otokar Keršovani, Rijeka, 1970., str. 454., reprint originalnog izdanja El Economista, Buenos Aires, 1963., inače Stojadinovićeve izdavačke kuće). Prilikom posjeta Njemačkoj Stojadinović je bio sjajno primljen. Posebne časti mu je ukazao maršal Reicha Hermann Göring kojega Stojadinović drži velikim „jugoslavenskim prijateljem“, pa tako navodi, osim ostaloga, kako je za svadbeno putovanje odabrao Dalmaciju. U nastavku Stojadinović o rezultatima razgovora s Hitlerom piše:
»On mi je dao punu satisfakciju u glavnih pet točaka, koje su me naročito zanimale:
1. njemačka suglasnost o talijansko-jugoslavenskom sporazumu na Jadranu;
2. odlučnost da se pod svaku cijenu spriječi povratak Habsburgovaca na bečko prijestolje;
3. garancija jugoslavenskih granica prema mađarskim teritorijalnim pretenzijama;
4. nepovredivost jugoslavenskih granica u slučaju Anschlussa;
5. ekonomska suradnja kako bi se Jugoslavija ojačala i učvrstila. „Moglo bi se reći kako je on s Hitlerom, prethodno s Mussolinijem, sklopio 'pakt' prije onoga kasnijega, formalnoga pristupanja Trojnom paktu vlade Cvetković-Maček. Tzv. hrvatsko pitanje Stojadinović kao predmet razgovora ne spominje, pa ako se o njemu i razgovaralo, a teško je pretpostaviti da se o njemu nije ni zucnulo, onda se zaključilo nešto što ni 1963. nije bilo za javnost. Hitler je pak značajnim tonom spomenuo njemačku nacionalnu manjinu. „Uostalom, za Jugoslaviju je, u odnosu na Njemačku, najbolja zaštita dobro tretiranje njemačke manjine, koja tamo živi i za koju znam da je lojalna prema jugoslavenskoj državi« (isto, str. 456.).
Nepostojeće tzv. hrvatsko pitanje
Ne treba čuditi što Stojadinović ne spominje Hrvate, njegov glavni politički slogan tijekom političke karijere je „jedan narod, jedna država, jedan kralj“ – oni za njega u toj državi ni ne postoje. Ako su i postojali njihovo pitanje je riješio vanjskopolitički, prethodnim „Paktom“ (Stojadinović ga tako naziva, još i „Beogradski pakt“ o.a.) s Mussolinijem (gore citirana točka prva) 1937. godine. Jedna od točaka „Pakta“ bila je internacija i zatvor za ustaše („ustaši“, Stojadinović). Pavelić u kućni pritvor, ostali u Abesiniju, Libiju, Somaliju, a jedan policijski službenik je dobio pravo kontrole ove točke sporazuma u Rimu, odnosno Italiji. Ovo je Stojadinoviću bilo važno naročito zbog propagandnih razloga, ali zbog slobodnih ruku za pritisak na hrvatske nacionaliste u zemlji, dakako ne samo na „ustaši“, već i na svaki oblik iskazivanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Politika „jednog naroda i jedne države“ mogla se neometano, i od Mussolinija, iako su njemu drugi ciljevi na pameti, nastaviti. Prva točka “Beogradskog pakta“ je bila utvrđivanje granica na moru i na kopnu, ne treba ni spominjati koliko je ona bila suprotna hrvatskim interesima. Jedna govori o „nenapadanju“. Druga opet o povećanju opsega trgovine (Jugoslavija je „držala“ Italiju pod sankcijama Društva naroda zbog napada na Abesiniju). Zanimljivo je kako se Stojadinović Anschlussu, priključenju Austrije Trećem Reichu nije protivio: neodrživa zemlja Austrija, konačna „smrt“ dinastije Habsburg, unutarnjemačko pitanje…
Ne bih u ovom člančiću nastavljao gornju temu, već ću iskoristiti prigodu pa podsjetiti, a nekima bi to mogao biti „prvi glas“, kako je Stojadinović potpuno ignorirao tzv. hrvatsko pitanje – do granice skoro nepostojećega, skoro da nisu ni „pleme“. Bio je čvrsto na pozicijama „jugoslavenstva“, naravno, premazanog srpstvom. Recimo potpuno kao i ondašnji masoni iz Srbije i Hrvatske, da ovoga puta spomenem samo njih. Za njega nije jasno je li bio član neke lože, ali da je bio u predvorju masonstva, bio je. Bio je predsjednik jugoslavenskog Rotary kluba. Hrvatski politički prvaci, najprije Stjepan Radić, a zatim Vladko Maček, za kojega je znao da nema „ni kapi hrvatske krvi“, osim politički i ljudski su mu se jednostavno gadili. Radić i fizički, u istoj delegaciji s njim čak nije želio ići u Pariz na zasjedanje Međunarodne parlamentarne unije a Maček još kao neznalica i „seljačina“.
Milan Stojadinović i Puniša Račić
U vezi Stjepana Radića i njegove sudbine postoji i zanimljiva poveznica sa Stojadinovićem. Uvjeren sam kako je malo poznata pa ću ju zericu „osvijetliti“. Naime, na Stojadinovićevoj izbornoj listi, u crnogorskoj izbornoj jedinici („izborni okrug“) u parlament je izabran i – Puniša Račić! (izbori 1927.) I ne samo da je izabran već mu je u predizbornoj kampanji bio jedan od najvažnijih suradnika, pa i tjelohranitelj. „Za srez andrijevački poslanički kandidat na mojoj listi bio je Puniša Račić. Rodom iz tog kraja, mlad, pun snage, bujan i borben do krajnosti, četnik i industrijalac u isto vreme“ (Isto, str. 242.). Kako ga je lijepo narisao, pravi četnički heroj.
Za vrijeme masakra u beogradskoj skupštini Stojadinović je bio u Parizu, na zasjedanju Međunarodne parlamentarne unije. U delegaciji je trebao biti i Stjepan Radić, ali se Stojadinović njegovom članstvu usprotivio, ucijenio vladu, pa kad je ona pristala uz Stojadinovićevo, mrziteljsko stajalište, HSS na to zasjedanje, iz protesta, nije poslao nikoga. Slučajnost, Radić u parlamentu, Stojadinović daleko, al' tamo je njegov zastupnik Puniša Račić?! Vijest o masakru pročitao je 21. lipnja u novinama u Parizu za jutarnje „kafe“. „Pucao je Puniša Račić, pet ispaljenih metaka, pet pogodaka, od kojih tri smrtonosna“. Trebao je toga dana na zasjedanju Međunarodne parlamentarne unije biti glavni govornik. Govor je i održao, a tek kad se „nekoliko dana docnije“ vratio u Beograd, doznao je detalje masakra. Nema ga skupštini za masakra, a stiže „nekoliko dana docnije“, kad se dim od pucnjave već davno razišao, ali dobro je informiran o događaju, pa čak i o ovome detalju, beznačajnom detalju. „Jedini koji je mirno stajao kraj vrata, promatrajući šta se dešava, bio je narodni poslanik za grad Zagreb dr. Ante Pavelić. On je još iste večeri uzeo voz za Zagreb, a odatle, malo docnije, pravo šefu bugarske terorističke organizacije Vanči Mihajlovu, negde duboko u neprolazne planine bugarske Makedonije“. Vidovito, vidovito.
Stojadinović je poslije organizirao obranu Puniše Račića, a za glavnog u odvjetničkom timu angažirao dr. Vinka Zorca, Slovenca, vlasnika odvjetničkog ureda u Beogradu, sa čim se ovaj složio nakon političkog, a možda i vjerskog blagoslova popa Antona Korošca. Glavni pravac obrane: Puniša Račić je verbalno isprovociran, a Radić i HSS-ovci su inače verbalno „pregrijavali“ političku atmosferu, pa je on branio „srpsku čast“, „nacionalne svetinje“, itd. (Naknadno sam doznao kako je sudski balistički vještak ustanovio kako je Puniša Račić pucao po zidovima parlamenta, pa su žrtve pogođene u „rikošetu“, „odbijancu“, neka vrsta „vatrenog“ bilijara – htio ih je valjda samo zastrašiti, to ne tvrdi Stojadinović.) „Sud je usvojio odbranu okrivljenoga i njegovih pravozastupnika. Odgovornost Puniše Račića svedena je na svoju pravu meru. Osuđen je na 20 godina robije“ (isto, str. 257.). Za takav zločin je inače tadašnjim zakonom „prava mjera“ bila smrtna kazna. O tome kako je Puniša Račić u zatvoru najmanje „robijao“, druga je priča, kao i ona zašto su ga partizani likvidirali čim su ušli u Beograd, najvjerojatnije da „šuti“.
Prokleta je stvar ta kriptopovijest, prikrivena, nepoznata. Evo rekapitulacije ovog slučaja:
1. Na izbornoj listi Milana Stojadinovića, 1927., izabran je i herojski četnik Puniša Račić (Srpska radikalna stranka);
2. Na zasjedanje Međunarodne parlamentarne unije u Pariz, ljeto, lipanj 1928., trebala je ići višestranačka parlamentarna delegacija na čelu s Milanom Stojadinovićem;
3. HSS predlaže i Stjepana Radića kao člana (inače pariškog diplomanta, prvog hrvatskog, uvjetno rečeno politologa);
4. Stojadinović odbija i „vidjeti“ Radića u delegaciji, sa čime se usuglašava vlada (nejasno kako vlada uopće odlučuje o običnoj parlamentarnoj delegaciji?!);
5. Radiću je tako članstvo u delegaciji onemogućeno, pa HSS odbija u njoj uopće sudjelovati:
6. Istodobno traje zasjedanje beogradske skupštine („narodne“), svi su poznatiji HSS-ovci na zasjedanju;
7. Sudjeluje i Puniša Račić i ubija hrvatske zastupnike – nečuveni događaj u suvremenoj europskoj povijesti, zapravo još od Srednjeg vijeka, kad se „parlamentarno“ plemstvo na sličnim zasjedanjima obračunavalo mačevima;
8. Stojadinović je u Parizu, tek sutradan, za jutarnje kavice, iz novina doznaje za događaj;
9. Ne napušta zasjedanje, inače vjerojatno onodobno „mlaćenje prazne slame“, ne žuri u Beograd, već u Parizu ostaje još „nekoliko dana“ (koliko?);
10. Po povratku među glavnim je organizatorima obrane Puniše Račića – smatra kako je Puniša Račić „izazvan“ i masakr je učinio u nekoj vrsti emocionalnog šoka, verbalno uzrokovanog, skoro da ga opravdava, u podtekstu: sami su si, pobijeni, krivi;
11. Zadovoljan je Puniši, „četniku i industrijalcu“ presuđenom „robijom“, iako je za to jedina „mjera“ bila smrtna kazna. A ni ona političke Srbe, pa ni pod egidom „Jugoslavena“ nije više mogla oprati.
Meni je ovdje i više nego previše raznih „slučajnosti“. Dakako, ne tovarim Stojadinoviću zapravo ništa – sam si je on u odnosu na Hrvate toga i previše natovario, ali političku odgovornost svakako. Ključno je pak pitanje: kako je on uopće, nakon što je Puniša bio njegov pulen, igrao u njegovu „timu“, mogao imati političku karijeru u usponu, do premijerskih visina, do Mussolinija, do Hitlera…? A sve preko leđa Hrvata.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više