Koga briga što sve manje naših građana, posebice mladih, zna govoriti hrvatski jezik
'Mora da je veliko uživanje biti na vlasti,
kada je se toliki žele dočepati.'
(Voltaire)
Sve ovo što se sad događa u najbrojnijoj državotvornoj stranci nije ništa novo, ništa čudno, ništa dosad neviđeno, ništa neočekivano i nepredvidljivo. Pojedinci su ojačali, osilili se i žele zavladati članstvom strankom i državom. Misle da na to imaju pravo, da su to zaslužili svojim radom, zalaganjem, držanjem lojtri drugima, koji su se penjali i dospjeli do vrha stranke i države. Pri tome isključivo misle na sebe i interesne grupacije oko sebe, koje imaju jednake ili slične interese: steći vlast i moć. Sve ostalo što nam plasiraju u vidu nekakvih svojih programa, s ciljem osiguravanja boljeg života građanima, očuvanja i jačanja suverenosti, državne sigurnosti, nacionalnog bitka, kulture, tradicije… su dobro nam poznate floskule, koje slušamo dvadesetak godina, od kad je nestalo zajedničkog cilja stvaranja, oslobađanja i ustrojavanja samostalne, neovisne, moderne, demokratske države i ostvarenja želje naroda da Hrvatska postane članicom EU-a.
Nakon ostvarenja tih važnih i bitnih ciljeva i preranim odlaskom prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, neke stvari su se brzo mijenjale i stubokom promijenile. Istina, novo vrijeme zahtijevalo je drugačije ljude i drugačije programe. Sve je to jasno, kao što je jasno da su mnogi u toj novoj tranziciji, prvenstveno tražili mjesto za sebe, širili svoj utjecaj, stvarali moć i došli na vlast, obećavajući nam raj na zemlji, zemlju kojom će teći med i mlijeko, gdje će mladi iz svojeg doma mjesečno zarađivati osam tisuća eura. Gdje će svi htjeti živjeti i dolaziti nam sa svih strana svijeta, jer ćemo postati Švicarska. Kaj god! Što će nam Švicarska kraj Hrvatske, koja je bogom dana i za nas odabrana, položajem, prirodnim bogatstvima. Na relativno malo prostora bezbrojne prirodne ljepote, gore, more, rijeke, bilje, planine, kamenje, ravnice, ù šume, potoci, sve relativno čisto, zdravo, “poviješću natrujeno”, od davnina, puno spomenika iz prohujalih stoljeća, umjetnosti svake vrsti, znanih i neznanih junaka u svim područjima rada, djelovanja i života, posebice ratnih heroja i boraca za slobodu i čast Domovine.
Puste priče! Koga briga za to? Koga briga što sve manje naših građana, posebice mladih, zna govoriti hrvatski jezik. O pisanju i čitanju da ne govorim. Komu to treba! Bitno je znati računati i izračunati što nam se u životu najviše isplati, gdje ćemo s najmanje rada i ulaganja brzo napredovati, obogatiti se, postati Netko, dočepati se moći i vlasti, na bilo kojoj razini, a onda “penjanje” do vrha. Očito to je jedino moguće u politici, samo treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, biti nečiji sin ili kći, tko uživa svoje zasluge za narod, posebice ako su to “branitelji” iz München bojne, lokalni šerifi, šefovi raznih udruga, članovi domovinskog SUBNOR-a, samozvani Mesije, arivistički dotepenci, prvi prebjezi iz SKJ ili SKH u HDZ ili SDP, sasvim svejedno. Ti prebjezi su odgajali mlade generacije u svom duhu i na svoj način, što se sad pokazuje. Budući da su stasali u dvije ideološki dijametralno suprotne stranke, kako bi se mogli približiti i zajednički djelovati, ideologija je malo po malo nestajala. Nastajala je i nastala politička pragma kroz borbu za moć, vlast i prevlast. Zna se dobro, gdje je bilo i još uvijek ima najviše članova i kadrova iz prošlog režima. Zna se i tko njima upravlja.
Briga njih za politiku Franje Tuđmana, temeljne ideje, postavke osnivanja, ustrojavanja, uslojavanja, usustavljivanja, postanka i opstanka državotvorne stranke. Odavno se priprema na razne načine ovo do čega je sad došlo. Stranka se neprirodno urušava, djelovanjem više frakcija, koje žele vlast i moć u stranci i državi, pod motom “vratiti dite materi”, štogod to značilo. Svaka čast onima koji se žele žrtvovati i spasiti što se spasiti može, za građane (narod) i državu, jer vidno propadaju, po svim odrednicama, koje ih čine. Međutim, te i takve nije lako i jednostavno prepoznati, pogotovo kad su se već neki od njih, pokazali “šetajući” dvadesetak i više godina, našim političkim prostorom, od lijevih, preko centra do ultra desnih, tražeći svoj put k što većem osobnom postignuću. Osim toga da je njima stalo do HDZ-a, kako govore i temeljnih vrijednosti i ideja koje je dr Tuđman u stranku ugradio, suspregnuli bi svoja ega, ne bi radili rascjep, raskole i frakcije, destabilizirali stranku, odnosno pokret, jer da je to stranka, ustrojena po stranačkim načelima, ne bi svatko mogao kršiti njezin statut, kad mu se prohtije, dodavao anekse, kako mu kad paše i prilagođavao sebi sve te promjene, a onda to ode predaleko, tražio povrat početnim vrijednostima.
Sad je to stvarno otišlo predaleko. Raskol je neminovan. Pobijedit će ona frakcija kojoj se prikloni dr. Škoro, što je lako moguće i svakim danom sve očitije. Ukoliko ta politička trgovina uspije, HDZ kao takav će nestati. Kud će onaj drugi dio ovisi o mnogo čemu, a najviše o podjeli miraza. HDZ, SDP; kao ni bilo koja stranka, ako takva još uopće postoji, ne može biti jednaka ili ista, kakva je bila ranih devedesetih. Za to nema niti potrebe. Država je stvorena, obranjena i ustrojena, kako tako, te funkcionira sukladno programima, a ne potrebama. Država bi trebala zadovoljavati potrebe svojih građana, sa stalnom težnjom za napretkom, boljitkom, poštovanjem i poštivanjem temeljnih ljudskih prava, pravne jednakosti, pravednosti, iskorjenjivanja korupcije, nepotizma, uhljebništva, klijentelizma, autokracije, lažnog domoljublja, obmanjivanja građana, licemjerja, političke trgovine, neprincipijelnog koaliranja, zbog čega dolazi do odljeva mozgova. Mladi bježe u strane zemlje, jer ne žele osnivati obitelji, rađati i odgajati djecu u okružju gdje nitko nikome ništa ne vjeruje, gdje napreduju podobni, gdje se ne cijeni znanje, gdje je bitno čiji si, a ne kakav si, gdje stanove dobivaju oni koji imaju kuće s bazenom, gdje se ne odgovara za krađe, prijevare, nanošenje štete drugome, gdje se diskriminira ljude po različitim osnovama, gdje se s oltara poručuje za koga glasati na izborima, gdje se komunjarama proglašavaju oni koji nikakve veze nemaju s komunizmom, dok prave komunjare zaogrnute domovinskim žele vladati.
Ipak, sve se pomalo mijenja i dolazi na svoje. Težak je to i složen način i put. Mnoge prepreke su na tom putu. Najveće prepreke su zavedeni, lobotomiran, nedovoljno obrazovani građani, koji još uvijek glasaju za Franju i njegove, koje se plaši “crvenih” i vraćanja komunizma. Kojeg komunizma? Ovdje ga nikad nije niti bilo, u pravom smislu same definicije. Sve su to svojevrsne igre, sa živim i mrtvim ljudima. Komu to treba, danas u trećem desetljeću XXI. stoljeća.
Ne smijemo više dopustiti da neodgovorna, pohlepna, “mesijanska” manjina ili nametnuti pojedinci, vodi te igre. Godinama od nas rade budale. Međusobnim prepucavanjem, podmetanjem, preglasavanjem, amandmanima na amandmane, žetončićima, međusobnim prijetnjama, prokazivanjem, brojenjem nekretnina, SMS-ovima, videozapisima, prisluškivanjem, ucjenjivanjem, političkom trgovinom, šalabahterima, apisima i napisima… dobivaju ono što žele, materijalno bogaćenje, vlast i moć, koja se ne zaustavlja već želi na vrh. Vrh je jedan, a njih je puno. Ne može na taj vrh svatko, pogotovo ne onaj kome nedostaje znanje, sposobnosti, vještine, karakter i normalnost. Ne može na taj vrh onaj tko nas stalno vraća u prošlost, kopa po toj prošlosti i traži nešto čime bi druge uništio, a sebe uzdigao. Materijalno bogatstvo, moć i vlast ne čine čovjeka. Treba najprije biti čovjek, a onda svojim zaslugama, znanjem, sposobnostima, djelovanjem, radom, postignućima, poštenjem, istinom, pravdom, dostojanstvom, osobnom vjerodostojnosti, na temeljnim ljudskim vrijednostima i općeprihvaćenim vrjednotama graditi karijeru, u bilo kojem području, naročito u politici, gdje se prvenstveno žrtvuje za opće dobro svih građana, za svoju Domovinu, modernu, demokratsku i suverenu državu Hrvatsku.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više