Hrvatski Fokus
Religija

Stepinčeva Hrvatska

U blaženikovu mučeništvu sažeta je sva svjedočka i mučenička povijest Hrvata

 
 
U pozadini vidljive povijesti vječni je Božji promisao, Božji plan spasenja i otkupljenja čovjeka i sveukupnog stvaranja. U tom Božjem projektu čovjek, kao slika Božja, ima posebno i neponovljivo poslanje. Jednako tako svaki narod, pa tako i hrvatski, ima posebno poslanje. Na tom tragu možemo iščitati da nam je Bog u presudnim trenutcima ljudske povijesti, na samom kraju drugog tisućljeća darovao slobodu, po kojoj smo postali subjekt međunarodnog poretka. Taj dar, ta milost izmoljena je žrtvama stotina tisuća ljudi tijekom višestoljetne borbe hrvatskoga naroda za slobodnu i neovisnu državu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/02/naslovna_w.jpg
Prije punih 60 godina u vječnost se preselio blaženi kardinal Alojzije Stepinac. U njegovu životu, u njegovu mučeništvu sažeta je sva svjedočka i mučenička povijest Hrvata, svih onih koji su kroz čitavu povijest svoje živote darovali za hrvatsku državu i za katoličku vjeru. Blaženi Alojzije Stepinac, najprije kao pomoćni biskup, a potom kao nadbiskup zagrebački, zatekao je težak položaj Hrvata katolika u kraljevini Jugoslaviji. Zbog takvog je stanja Stepinčev prethodnik nadbiskup Antun Bauer, bio prinuđen otići u Beograd i uručiti kralju Memorandum u kojemu je bio popis oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije. „Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara", navodi nadbiskup Bauer. Sam Alojzije Stepinac o tome je progovorio u svojoj obrani na montiranom komunističkom suđenju 1946. g.: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktično baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi".
U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, nije se ustručavao propovijedati protiv rasnih zakona. Bio je jedini glas u porobljenoj Europi koji je to tako javno govorio i u kojoj je to smio govoriti. Ta, je li se igdje u Europi pod Hitlerovom vlašću čuo glas, kristalno jasan i nedvosmislen, protiv rasnih zakona,  kao što je bio onaj, koji je izrekao nadbiskup Stepinac u propovijed u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942.:
"Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: »Oče naš koji jesi na nebesima!« (Mt 6,9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: »I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!« (Mt 6,12)."
U nastavku jednako napada i komunističku klasnu i nacionalsocijalističku rasnu ideologiju:
"Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje inteligencija jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?"
 
Tijekom čitavog rata nadbiskup Stepinac nije se štedio u zaštiti svih progonjenih, neovisno o njihovoj vjeri, nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti!
U vrijeme komunizma, nije ustuknuo pred užasnim zločinima komunizma, te je već u rujnu 1945. uputio Pastirsko pismo u kojemu je optužio komunističke vlasti zbog masovnih zločina i progona naroda, svećenika i Katoličke crkve.
Posebice je značajno što ni za milimetar nije ustuknuo pred Titovim pritiskom da se Crkva odvoji od Petra, Stijene. Dobro je znao da bi to bio kraj katoličanstva u Hrvata. To su znali i njegovi neprijatelji. Sam Đilas u susretu s Ivanom Meštrovićem je posvjedočio:
"Priznajem vam da je nepravedno osuđen… Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu."
Stepinac se nije dao zastrašiti nikakvim prijetnjama i poniženjima. Svu svoju snagu i pouzdanje temeljio je na dubokom pouzdanju u Boga, baš kao što je i sadržano u njegovu biskupskom geslu: U tebe se Gospodine uzdam!
Duhovna baština, koju nam je mučenički posvjedočio i sačuvao bl. Alojzije Stepinac temelj su opstanka i budućnosti hrvatskoga naroda, pa i hrvatske države.
O nama i samo o nama ovisi hoćemo li sačuvati tu baštinu i prenijeti je budućim naraštajima.
 

Marijan Križić, Veritas

Povezane objave

U posjetu Franjevačkom samostanu u Cerniku

hrvatski-fokus

Obitelj, temeljna zajednica ljubavi i života

HF

SOLUS CATHOLICUS – Što je potrebno ovome svijetu?

HF

Brat Isus Krist

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više