Važno je ocjenjivanje – bez poznavanja uzroka

Za Hrvatsku su osobnosti bitno važnije od nekih koji putuju svijetom

Filozof piše Predsjednici. Zašto ste odlikovali, najveću filozofsku osobnost sadašnjosti na ovim prostorima. U središtu je ekologija o kojoj raspravljaju oni koji slabo poznaju uzroke koji utječu na klimatske promjene a time i prirodu. Zašto zanemarujemo povijesna znanja? Imamo bolji digitalni prevoditelj od onog najpoznatijeg. Možda i zadnji posjet Umjetničkom paviljonu.

Posljednjih dana zbila su se brojna događanja koja zahtijevaju prpošiteljski osvrt.

Izniman uspjeh hrvatskih jezikoslovaca i informatičara

Započnimo s iznimno pozitivnim događajem. Prof. dr. sc. Marko Tadić, dopisni član HAZU-a i član novo osnovanog Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a (predsjednik akademik Ranko Matasović) postigao je sa svojim suradnicima i suradničkim ustanovama svjetsko dostignuće. Prevoditelj hrvatsko- engleski i obrnuto (http://hr.presidencymt.eu/). Po provjerljivim kriterijima, tehnički je bolji od najpoznatijeg svjetskog prevoditelja. No, pojednostavljeno nije imao dobre tehničke podloge. Pozvao se na Strunu. Voditeljica projekta Struna (Stručno nazivlje), sada umirovljena profesorica Maja Bratanić nije uspjela dovršiti projekt u okviru Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Izostalo je stručno provjeravanje pojedinih rješenja za iste strane riječi. Tamo od kraja šezdesetih, imam pitanje. Zapravo, jedno od temeljnih tehničkih pitanja. Što je to xxx čvrstoća? Jedni kažu vlačna čvrstoća. Od njemačkog Zugfestigkeit. Kako se gumena vrpca produljuje rastezanjem. a ne vlačenjem ili vučenjem, uspio sam normirati u dijelu hrvatskih normi, nizu rječnika te udžbenika naziv rastezna čvrstoća. No pogledaje http://struna.ihjj.hr/ engleski naziv tensile strength. Moj je rastezna čvrstoća (strojarstvo). Za jednu definiciju, od navedenih godina (tada sam bio asistent na Materijalima) odmah se padalo na ispitu. Sada to nastavljaju i moji nasljednici. Zašto se nije nastavio rad na Struni. Došlo je u to vrijeme do potpuno nove orijentacije poslovanja u matičnoj kući. U svakom slučaju, prof. M. Tadić i najuži tim zaslužuju veliko priznanje. Tim više, što je naglašeno. Prijevod se mora provjeriti. Pretpostavljam, od stručnjaka za tematsko područje.

Izložbe u Umjetničkom paviljonu

Zašto ću vjerojatno odustati od posjeta izložbama u Umjetničkom paviljonu? Postoje dva razloga. Prvi, jako osobni. Stariji gospodin, a vjerojatno i mnogi drugi, vrlo teško se spuštaju po stubama. Je li bi rukohvat u sredini, toliko nagrdio to povijesno znanje? Ono što će me ipak natjerati da još neko vrijeme dolazim, fantastične su izložbe. Svaka čast Ravnateljici. No, sada već po drugi puta sam se uzrujao zbog tekstova  u predvorju. Prvi puta zbog toga što me je netko nazvao mehaničkim inženjerom. Bilo je to na izložbi genijalca, kipara  A. Caldera. Kako je tim prijevodom i on pogođen, rezultiralo je poveznicom između njega i mene. Obojica smo strojarski inženjeri i obojica smo izučili zanate (u smislu stjecanja vještina). On kod djeda i oca kiparstvo, a ja kod oca alatničarstvo. On je svjetski poznat. No, ni ja se ne mogu tužiti. Samo jedna relativno nova podatkara ima navedenih 60 pročitanih tekstova. Čitatelji, diljem svijeta. No, ne mogu doći do liste čitanih tekstova. Nemam 990 USD. Srećom nije jedina baza podataka koja me prati. Oni zarađuju, a ne znam na kojim tekstovima.

Druga izložba na koju se osvrćem je ona posvećena hrvatskim umjetnicama. Kako su izložene slike i kipovi, po mom shvaćanju, radi se o vizualnoj umjetnosti. Ona zahtijeva poznavanje i zanata (vještina i pravila rada). Time je za mene i ova vrsta umjetnosti, integralni dio kulture. Što me je zasmetalo. Navod da je Zagreb uvijek bio grad kulture i umjetnosti. Možda me opterećuje to što kao sintezolog stalno rangiram. Ako se napiše kulture i umjetnosti to su meni dva ravnopravna pojma, a ne da je jedan, dio drugog. Trebalo je pisati „Zagreb je uvijek bio grad kulture. Tako i njenog dijela, umjetnosti“. To je vrlo skraćeno objašnjenje. Postoje o toj temi najmanje tri vlastita članka. Kako dugo živim, prisjećam se mnogo toga što mnogi misle da je daleka povijest. Zgodan prijelaz u temu zašto trebamo učiti, ne samo opću povijest, već i onu struke.

Naime ovih dana primio sam e-spis u koje se opisuje kako se nekada brzo računalo. Pitao sam jednog prpošitelja, umirovljenog nastavnika matematike. Napisao mi je. Tako smo nekada računali, dok nisu stigli kalkulatori i računala. No to nove generacije ne znaju. Ne samo računati, nego da postoji uopće računanje bez, barem kalkulatora. Tko se od tehničara još sjeća logaritamskog računala. Treba ipak znati povijest struke. A sad na ekologiju.

Zaštita okoliša i suvremeni antropogeni utjecaj na sadašnju klimu

Uvod u ovaj dio teksta je susret sa bivšim studentima. Idem prema Umjetničkom paviljonu i dvojica gospode u srednjim godinama pozdrave me, prof. Čatić. Dva bivša studenta FSB-a s početka devedesetih godina. Porazgovaramo, kad jedan kaže. „Znate sjećam se kada ste nam tumačili zašto banana ima najbolju ambalažu. Koru koja se može upotrijebiti“,

Nedavno sam bio na dobro posjećenoj i po naslovu, zanimljivoj tribini. O klimatskim promjenama. Svi su govorili o posljedicama ljudskog djelovanja na klimu. Nitko o uzrocima.

Već sam svima dosadio, pa i sebi s plastičnim vrećicama. No, što mogu kada su sporne plastične vrećice bolje od svih načinjenih od ostalih materijala za bagove (od engleske riječ bag). Koja znači vreća, vrećica, torba, torbica. Kako se ne zna povijest struke, jedna bivša ministrica i vrlo glasna zastupnica svuda gdje to može biti, postala je bijesna ne samo na vrećice, već na plastiku u cjelini. Zato traži da se iz Sabora i sličnih ustanova ukloni sva plastika. Da se uvede što? Porculansko ili keramičko posuđe? Koje treba pozorno dijeliti i sakupljati. Zatim prati, trošiti detergente i zaposliti još kojeg uhljeba. Ako ih za takve poslove uskoro uopće bude. Ili možda da se ne sam u Sabor, uvedu tako reklamirane papirnate čaše sa slojem polietilena. Za koje nema postrojenja za oporabu u Hrvatskoj. U Velikoj Britaniji samo tri.

Ispričao mi je kolega koji je nedavno posjetio Norvešku da tamo nema deponija. Na određenoj udaljenosti su sortirnice u koje donesete sve što ste sakupili u jednoj vreći. Tamo se odvoj što se može korisno oporabiti, a ostalo se spali. Moj prijatelj, prpošitelj P2, mi je na to rekao. Da, ali u Hrvatskoj ne bi trebali tu vreću nikuda nositi, došao bi domaći kamion koji bi to preuzeo i razvrstao. To patentirano rješenje su kupile brojne zemlje, ali ne i Hrvatska.

A sada na povijest problema. Pisao sam svojedobno za časopis EGE. Ima opisano kako se „zeleni pokret“ razvijao u početku devedesetih. Sada nam je uzor Greta. A strani lanci nam nude kao spas za Hrvatsku rješenja koja moramo platiti, a ekološki su lošija. Bilo bi dobro da jedan hrvatski institut društvenih znanosti u okviru nekog projekta analizira razvoj „zelenih“ od devedesetih do sadašnjosti. Uz uvjet. Suradnici moraju biti i oni koji su uzročnici svega što se događa. A ne da dođemo na skup o klimatskim promjenama, a nema nijednog tehničara (uzrok).

I da zaključim tekst. Jedan hrvatski filozof, kakvih ima mnogo, pisao je kako je mogla Predsjednica odlikovati definitivno najvažniju filozofsku osobnost sadašnjice na ovim prostorima. Kada kažem osobnost, mislim na osobu koja djeluje ne sam kao stručnjak već i kao društveno angažirana osoba koja svojim idejama doprinosi razvoja zvanja. I to tako važnih kao što je filozofija. Zato podupirem odluku odlazeće Predsjednice. Trebalo je to učiniti i prije. Jer ta osobnost to i zaslužuje. Za Hrvatsku su takve osobnosti, bitno važnije od nekih koji putuju svijetom. Od njih ova zemlja nema koristi.

Igor Čatić, profesor emeritus