Prepisati riječi iz pjesme Ekaterine Velike može samo neznalica i(li) jugonostalgičar
Nagomilalo se toga tijekom prošlog tjedna, mislim medijinog smeća, da ga ni Bandić ne može raskrčiti, pa ni bajni svenazočni politički primitivni (ništa pogrdno, mislim pojednostavljeni) forpermer Juričan sve to ne može pratiti (tko toga plaća?), a di bih onda ja. Tamo se počupali masoni, ondje mason šef DORH-a, o la, la, 'vamo rat u HDZ-u, onamo komemoracija inauguracije na Farmi. Na Grad navalili Mrak Taritaš, Radojka Borić, Tomislav Tomašević (nudim im teflonske tave kao „ubojito“ oružje) za premijera nam se spremaju Maras i Bero, Manolić još vozi, bandiera rossa s petokrakom samo što nije svečano, odozgor, obasjala Rijeku i Kvarner, novi koronavirus je dobio ime, Crnogorce napala SPC noćnim litijama (procesijama) fol, Dodik će da ce „odcepi“, u Njemačkoj gospodarstvo malo, navodno, koči, CDU se razbolio…
I mogao bih tako u nedogled. Nego gdje je ovih dana Veljača, kad će ako ne će u veljači , a nje nema pa nema, kao da me/nas nešto spasilo… U veljači, pa ću taj scenarij "odraditi" u ožujku.
Gaf "himna"
Sad ću o nečemu mnogima minornom ovdje nespomenutom, o himni, o Lijepoj našoj. O tome kako ne bi s njom trebalo, ili, s druge strane, ako se želi postići što se postiglo – kako baš treba, postupiti. Već, skoro, na samom početku Ustava RH, čl. 11. stoji: „Himna je Republike Hrvatske „Lijepa naša domovino“. I malo povijesti: „Himna Socijalističke Republike Hrvatske je 'Lijepa naša domovino'“, članak 8. (Ustav SRH, 1974.). Zatim novije, Zakon o grbu, zastavi i himni te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (1993.) „Napjev s tekstom himne 'Lijepa naša domovino je Svečano…'“ pa slijedio tekst himne u slogovima., čl. 17.
Članak 18. pak kaže: „Himna Republike Hrvatske se izvodi na 1. na početku zasjedanja Sabora Republike Hrvatske; 2. pri službenom dolasku u Republiku Hrvatsku odnosno pri ispraćaju iz Republike Hrvatske šefa države ili ovlaštenog predstavnika međunarodne organizacije; 3. u drugim slučajevima određenim zakonom.
Čl. 19. „Himna Republike Hrvatske može se izvoditi na službenim proslavama, političkim skupovima i drugim svečanim manifestacijama. Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.“
Gaf s himnom na komemoraciji inauguracije vidim ovako: Magarac s Životinjske farme (pantovčačke) mogao bi ju i odnjištati, mogla bi mu se u izvođenju pridružiti i Kolindina kujica ako je još bila tamo, pa paunovi i ostale tamošnji stanovnici. Naravno, sve u crtiću i u produkciji Zagreb filma.
Kako je pak gore navedeno (Ustav, zakon) Josipa Lisac, popularna Lisica, nije himnu ni smjela ni trebala odmijaukati – moj je dojam o toj „umjetnosti“. Što se može, i godine su tu, baka Josipa je već mogla biti u mirovini, možda se malo počelo zaboravljati, mutiti, što bi sve bile olakotne okolnosti, eto pred tužbu koju je netko već podnio. Karikiranje izvođenja himne samo po sebi i nije najvažnije – lako ću Josipu Lisac skinuti s top liste, što sam upravo, na moju žalost i učinio – daleko je značajniji raskol, svađa, čerupanje po mediji i međumrežju koju je ta karikaturalna izvedba uzrokovala, ili mu bila dobar povod. Mnoštvo je raskola u javnosti, crvotoči se društvo sve do obitelji, sluđuje se i pojedinac sam. „Slučaj himna“ pravi je uzorak (etalon za muzej mjera) kako se to čini – moglo bi ga se ubuduće uvijek kad se pojavi novi, a pojavit će se, izvući na svjetlo javnosti i s njim ga mjeriti. Težinu, visinu, volumen, učinkovitost novoga raskola, crvotočine. I dosad je glede himne postojao i postoji jedan raskol, jedni pri njenom intoniranju drže ruku na srcu, dok su drugima (muškarcima) blizu džepova pa uvijek postoji opasnost da poleti unutra i počnu si brojiti testise. Pritom su, zanimljiva psina i varka, oni koji ruku drže na srcu u mediji (KGL himera, komunističko-gender-liberalna) smatrani „seljačinama“, a ovi koji su s rukom dok himna svira bliže jajcima „urbanistima“. U ovom slučaju je isto – onima koji inače himnu ne mogu smisliti, samo su morali šutjeti, sad su oduševljeni njenom karikaturom, oni su ti lisci „progresivci“ imaju filing za lijepo, dok su oni drugi, među koje ću se sam dobrovoljno metnuti zahrdani konzervativci. Pri tome je sam sukob najvažniji – važno je da se buši i crvotoči po Hrvatskoj – sve do zadnje rupe, sve do zadnjeg pojedinca.
Gaf s "kućom za nas"
Pri kraju inauguracijskog govora, tad već kao Predsjednik RH Milanović je poentirao: „Naša Republika treba svakog čovjeka i svaki čovjek u Hrvatskoj mora dobiti priliku da pronađe svoj put i svoje mjesto, da dostojanstveno živi od svog poštenog rada.Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za nas koji smo tu, za generacije koje dolaze, i za one koji će se vratiti svojoj kući. Hvala vam. Živjeli, živjela Republika Hrvatska!“ (navod prema Tportalu). Kad je nekoga ovdašnjeg poznavatelja ovaj odjeljak govora podsjetio na jugorock osamdesetih, točnije na beogradski sastav EKV (Ekaterina Velika) nisam baš povjerovao, nu nakon što sam se podsjetio, uvidio sam kako se u prvim stihovima pjesme EKV-a „Zemlja, kaže; „Ovo je zemlja za nas/ Ovo je zemlja za sve naše ljude/ Ovo je kuća za nas/ Ovo je kuća za svu našu djecu…“,nemalo sam se iznenadio veličini, a čega, ako ne „gafa“ – onako, skoro doslovce prepisano. Dobro, kad je tako zagazit ćemo i mi malo u taj jugorock s konca sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
1. Tadašnji jugorock, naročito poslije Titine smrti, bio je glavna jugoideologija, podržavana od države, Partije, udbe…, moglo bi se reći zadnja slamka spasa.
2. Od osamdesetih državno podržano (Udba) u rock je unijeto ono što joj je dotad uglavnom nedostajalo – droga, heroin, igle, a u tome je bilo i pomoći „sa strane“ – „pripomog'o i Straniša“ (vjerojatno strane službe). Tako se i ondašnji jugorock mogao pohvaliti i ideologijom „rock, sex and drugs“, čime je dodatno poopćen, globaliziran – a Udba je dobila izvor novaca i kriminalaca.
3. I jedno i drugo je vidljivo na primjeru EKV-a – cijeli jedan njegov sastav (mijenjali se članovi) smrtno je stradao od droge, a jedan još sredinom osamdesetih i od AIDS-a (među prvima u Jugi), vjerojatno od igle (Bojan Pečar, Margita Stefanović, Ivica Vdović).
4. Dio rokera uvaljivao je primitivno, neiskreno, propagandno, srebroljubivo jugoslavenstvo (uglavnom završili na strani srbijanske agresije), a dio jednu vrstu iskrenoga, među njima i EKV. Bilo je ujedno i tmurno, tugaljivo, vrsta jugoschmertza (od Weltschmertz) skoro predosjećaj neizbježne, beznadežne propasti.
5. Među tadašnjim rokerima bio je i nemali broj oficirskih sinova, pa još iz tzv. miješanih brakova (nacionalno miješanih iz čega su se gajile (neonacističke u biti) nade (politika, ideologija) u jugo nadčovjeka, novoga čovjeka, novu „mutaciju“ (Nešto kao danas globalna siva rasa).
6. Koliko i koji su tadašnji rokeri bili svjesni svoje uloge u jugorock ideologiji nejasno je, a čak je eto i EKV u početku karijere bio „službeni“ band ORA (omladinskih radnih akcija).
7. EKV je koncem osamdesetih i početkom devedesetih bio najpoznatiji i iskreni borac za mir, primjerice do te mjere da je njegov šef Milan Mladenović (rođen u Zagrebu, otac Srbin, oficir, majka Hrvatica) za dodjele neke nagrade 1991., mislim u beogradskom Sava centru, zatražio od publike minutu šutnje za Dubrovnik. A publika je vikala: „Uhapsite ga!“ Kapa mu dolje.
Gdje je onda problem?
Problem je – u kući. Ovi tužni projugoslaveni nisu razumjeli razliku između kuće – i doma. Jugoslavija jest bila kuća, ali dom svojim „narodima i narodnostima“ nikad nije postala, jer je od kuće do doma dalek i težak put. Kuća je raznih, samo nadstrešnica, drvenih, zidanih, malih i velikih, kuća kao kod Tri praščića, pa sve do javnih kuća. Dok je dom – dom, od obiteljskog do, primjerice vatrogasnog, radničkog, kulturnog…, pa sve do tihog, mirnog. Kuća praznih u Republici je mnoštvo, kuća koje su prestale biti nečiji dom. Ništa od njih dok opet ne postanu domovi. Tko je Milanoviću prodaoschmertz jugoslavenstvo i priču o „našoj kući“, ili se sam „navuk'o“? Što je to bio izlaz za nuždu da ne spomene dom, kojega mislim kako nije ni spomenuo. Bez doma i domovine može se, može i Milanović, zaboraviti i republiku, pišući ju bilo malim bilo velikim slovom.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više