Dva načina rješenja problema granice

Odluka arbitražnog suda odmjerena je i razumna i Slovenci i Hrvati trebali bi moći živjeti s njom

Priča do sada. Do 2009. godine Slovenija nije uspjela riješiti problem granice s Hrvatskom prije nego se ona pridružila EU-u. Glavni element u prijeporu bio je morska granica i teritorijalni kontakt slovenskih voda i otvorenog mora da Slovenija u tom smislu ne bi bila zemlja „u nepovoljnom položaju“. Postignut je kompromis da se odluku o granici prepusti arbitražnom sudu.  Nije se svima u Sloveniji, među njima sam i ja, dopadala ta odluka.

Žiga Turk

Krajem 2014. slovenski se ministar vanjskih poslova Karl Erjavec nediplomatski hvalio kako će odluka biti vrlo dobra za Sloveniju. Hrvatski mediji objavili su 2015. snimljene razgovore koje su o postupku vodili jedna slovenska diplomatkinja i slovenski član suda. Hrvatska, tada već članica EU-a, iskoristila je to kao izgovor za se povlačenje iz sporazuma o arbitraži, povukla je svoga člana arbitražnog suda i odlučila u parlamentu da neće prihvatiti odluku suda. Sud je svejedno odlučio nastaviti s radom i u lipnju 2017. objavio presudu.

Presuda je u redu

Odluka Sloveniji nije dala ono što joj je bio glavni cilj – teritorijalni pristup otvorenom moru. S druge strane, Slovenija je dobila veći dio Piranskoga zaljeva i velikodušno pravo prolaza kroz hrvatske teritorijalne vode do otvorenog mora. Slovenija tako ne može zahtijevati gospodarsku zonu u Jadranskom moru ili praviti probleme ako to Hrvatska odluči učiniti. Na taj je način u obzir uzet glavni strateški cilj Hrvatske. Iako Slovenija nije postigla svoj glavni cilj, vladajuća koalicija rezultate arbitraže predstavlja kao velik uspjeh. Dio toga predstavljanja – za domaće slušateljstvo – jest otvoreno i glasno zahtijevati od Hrvatske da prihvati sporazum.

Svi napori slovenske diplomacije – najnovije na  Strateškom forumu na Bledu – usmjereni su na to da se naše prijatelje (koji su slučajno i hrvatski prijatelji) uvjeri da na Hrvatsku izvrše pritisak da prihvati sporazum. Svaki put kada Slovenija od Hrvatske zatraži da prihvati sporazum i svaki put kad to Hrvatska odbije, učvršćuje se obmana o uspjehu Slovenije, a Hrvatska se dublje zakopa u odbijanje presude. To ne vodi nikud. Što je šteta. Kad se pogleda zemljopis sjevernog Jadrana i slovenske obale, odluka suda odmjerena je i razumna i Slovenci i Hrvati trebali bi moći živjeti s njom.

Dva izlaza

Vidim dva izlaza. Ili da i jedna i druga zemlja prihvate presudu arbitražnog suda ili da se obje slože o nekom drugom prijedlogu za granice. Narativ koji bi Hrvatskoj pomogao da prihvati sporazum spekulativan je, ali  mogao bi biti točan: znamo da je hrvatska obavještajna služba imala pristup telefonskim razgovorima slovenskih diplomata i jednog sudca arbitražnog suda. Prilično je moguće da je imala pristup i drugim komunikacijama i da je saznala prema kojoj presudi je sud 2015. naginjao. Budući da je očekivana odluka bila vrlo loša za Hrvatsku – za razliku od one konačne, Hrvatska se povukla iz arbitraže kako bi spriječila da bude prisiljena prihvatiti neprihvatljivu presudu.

Nakon što se Hrvatska povukla iz arbitraže, sud je vrlo vjerojatno poduzeo dodatne mjere da osigura da nitko ne može tvrditi kako je pogodovao Sloveniji – zemlji koja je na nedopušten način komunicirala s jednim sudcem. Ili da nije bio pošten prema Hrvatskoj – zemlji koja je napustila sud. I sud je promijenio presudu u korist Hrvatske. Ukratko, ironija je u tome da je Hrvatska, zato što je napustila postupak, dobila sporazum s kojim može živjeti, ali ga formalno ne može prihvatiti. Bila je to mudra odluka koja je donijela rezultate. Hrvati bi trebali čestitati sebi, dati odličje tajnoj službi koja je prisluškivala članove suda i nekako prihvatiti presudu. Druga je mogućnost pronaći način da i Slovenija odbaci rezultate arbitraže.

Kad bi Hrvatska Sloveniji ponudila sporazum bolji od onoga koji joj je dao sud, Slovenija ne bi trebala imati problema prihvatiti ga. Taj bi prijedlog mogao uključiti to da neki dijelovi kopnene granice budu praktičniji (da slijede tokove rijeka i ne presijecaju kuće napola), a da istovremeno granica za Sloveniju ne bude gora ni centimetra. Međutim, jednu stvar Slovenija ne bi smjela činiti, a to je ulaziti u bilo kakvu vrstu novih pregovora s Hrvatskom. Ona očito bolje igra takve igre.

Žiga Turk, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, dva puta bio je ministar u slovenskoj vladi, Euractiv, Bruxelles