Rječnik pojmova Miroslava Krleže (3)

Smeta mu hrvatstvo fra Filipa Grabovca i drugih svjesnih Hrvata

 

 

ELEZOVIĆ, GLIGORIJE

Po oportunitetu, ne bi ga trebalo brisati, pošto je jedan od glasnijih protivnika E.J. u okviru SAN. Orijentalista. 

Spomenik fra Filipu Grabovcu

 

ENGLESKO–JUŽNOSLOVENSKI ODNOSI (politički odnosi u XIX i XX v.)

XII/4–9.

Kad se već govori o tim stvarima, trebalo bi biti konkretan. Poslije dramatskih događaja u okviru majskog prevrata 1903, Engleska ne prekida diplomatske odnose — iz legitimističkih razloga, t.j. »zbog ubijstva kralja Aleksandra Obrenovića«, nego iz diplomatskih motiva.

Boravak Milovana Milovanovića (vrlo utjecajni srbijanski mason, op., T.T) u Londonu. Kako dolazi do iznenadnog engleskog razumijevanja za srpsko pitanje? To je uvod u spremanje konflagracije 1914, to je već uovertura velikom svjetskom ratu.

 

FELDMAN, MIROSLAV

II. I, 6–7.

»Lirika mu je nostalgična ispovijest dobroćudnog humaniste«.

Sasvim zagonetno. Humanist i to još dobroćudan!

 

FORTIS, ALBERTO

Za razgovor s Ujevićem.

Trebalo bi nešto reći o Prosper Meriméeovoj »La Guzla«. 1827 teatar Klare Gazul kao anagram Guzle, prvi je pokušaj unošenja jednog novog pojma u evropsku literaturu koji se zove couleur local. Bez obzira što će o tome biti govora kod Meriméea, nema nikakve sumnje da je upravo lektira Fortisovog »Viaggio in Dalmazia«, dala poticaj Meriméeu za njegove mistifikacije i za njegovu ličnost Hijacinta Magljanovića. Objavio je to čovjek u Strasbourgu 1827 — mislim, a stvar je važna. Isto tako trebalo bi spomenuti i repliku Giovanni Lovricha na Fortisovu knjigu. Ta je replika za nas važna. To je prvi pokušaj da se kako–tako sociološki objasni pojava hajdučije kod nas na primjeru Stanislava Sočivice. Merimée inspirirao se na Fortisu za čitavu svoju literarnu koncepciju, koja će kasnije uroditi formulom klasičnog realizma.

 

FOTEZ

Za scenu je preradio Dunda Maroja, Plakira i još neke Držićeve stvari. Za uspjeh Dunda Maroja na sceni, zaslužan je uglavnom Fotez. Nema razloga to prećutati. Osim toga montirao je i Brezovačkog (Tamburinovića) i mnoge druge stvari. Piše i režira. Da se dopuni.

 

FRANK, JOSIP

Leži nam ovaj rukopis u redakciji već nekoliko godina, a sada, kad treba u štampu, nemamo gotovo ništa u ruci. Sama skica Josipa Horvata nije takva te se ne bi mogla upotrebiti kao podloga. Dobar je citat iz Šenoe. Da se stvari ne komplikuju treba citirati Supila i Matoša. Ovi citati sami po sebi, kao svjedočanstva znače više od svih naših tekstova.

 

FRANJEVCI

Franjevački red u našim krajevima dobio je sticajem političkih prilika cijeli niz funkcija, koje nisu bile svojstvene redu kao takvom u zapadnoevropskim zemljama. U zemljama pod turskom okupacijom franjevci su bili gotovo jedina školovana inteligencija, koja se uz pastoralni rad bavila cijelim nizom mnogobrojnih praktičnih djelatnosti: oni poučavaju narod, šire pismenost, liječe bolesnike, predstavljaju oblik političke svijesti, a često, kad se ukazala potreba, uprkos Kačićeva savjeta da sablja nije za fratra, bore se na strani kršćanskih četa kao zapovjednici. Ova mnogostruka djelatnost približila ih je narodnim masama pa su često živjeli kao ljudi iz naroda, ne razlikujući se ni u nošnji ni u načinu života od seljačkog ambijenta. Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme buđenja narodne i građanske svijesti, franjevci učestvuju u narodnom pokretu kao sudionici, a često i kao nosioci narodnog otpora. U Dalmaciji, u vrijeme borbe s autonomašima, franjevci su glavni oslonac narodnjaka. I t.d. i t.d.

Predlažem da se o aktivnosti reda u okviru Prvog svjetskog rata, a naročito Drugog svjetskog rata, ovdje u uvodu ne govori.

Pod turskom vlašću, u trajnoj opasnosti od lokalnih vlasti i njihova nasilja, franjevci su nastojali da im odnosi s turskim vlastima budu što snošljiviji. Tako su isposlovali od Mehmeda II (da se stavi godina!), zasebnu ahdnamu, kojom im je Sultan garantirao slobodu vršenja vjerskih obreda. Zbog slabljenja centralnih turskih vlasti i sve češćih pojava anarhije u Bosni, franjevci nastoje da dođu u što bliži dodir s katoličkom Austrijom, koja im je posvećivala iz političkih razloga posebnu brigu. (Josip II osniva zaseban fond za školovanje bosanskih franjevaca u austrijskim zemljama, 1785, a Ferdinand I preuzima protektorat, l840, nad katolicima bosansko–hercegovačkim).

IV/1–2, da se u svakom slučaju briše: dolazeći često u sukobe s pravoslavnom hijerarhijom, i t.d.

Isto tako od 16–29, predlažem da se briše, slučaj Barišića i Štadlera. O tome je već bilo govora, a za cjelokupni prikaz nije tako ni važno. […]

 

VII/20–21. »Provincija ima 154 svećenika i t.d.« Ja bih broj fratara saldakontirao negdje na jednom mjestu, tako da se vidi da ih u ovoj ateističkoj zemlji ima još uvijek jedan impozantan broj. Ovako dispercirani po provincijama, izgledaju kao da nisu respektabilna četa. […]

X) Kad se navode prominenti od Kačića dalje, naveo bih ipak karakteristike najznatnijih kao što su Kačić, Divković, Grabovac, u svakom slučaju naročito Katančić, Jukić, Grga Martić, Marun i Stulli. Zaboravili ste Zagrepca, on je bio kapucin i spada u ovu družbu.

 

FRESKA KOD SRBA

Krleža je jako iziritiran što Srbi svojataju fresku iz katoličke crkve sv Mihajla u Stonu (op., T.T.)

 

FRIEDJUNGOV PROCES I FRIEDJUNG, HEINRICH

Friedjungov proces sa 30 redaka, apsolviran je suviše ležerno. Ne treba Friedjungov proces svesti samo na gola fakta, i izolovati ga do pojma jednog pravnog događaja. Friedjunga kao jedinicu brišemo. Nema nikakva razloga da uđe.

 

GALJUF, MARKO FAUSTIN

Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.

Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?

Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.

 

GALJUF, MARKO FAUSTIN

Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.

Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?

Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.

(Krležu njuh ne vara, Galjuf je teški mućak, op., T.T.)

 

GARAŠANINOVO NAČERTANIJE

I, 19–21. Jedna parafraza osnovne Garašaninove teme u redakciji Vase Čubrilovića tu je »prekrižena« po M.U. (Mate Ujević,op.,T.T)Ja bih to Garašaninu i Vasi Čubriloviću ostavio, jer ako u Garašaninovom Načertaniju uopće ima neka zdrava koncepcija, onda je upravo ta, da će balkanski narodi na ruševinama carskog otomanskog izgraditi svoje nezavisne države, ako se vlastitim snagama oslobode.(Krleža lukavo izbjegava sukob sa Čubrilovićem kao eksponentom srpskog nacionalizma, op., T.T.)

 

GAVELLA, BRANKO

To da je 1914 bio mobiliziran nije važno i zato je brisano.

 

GESEMANN, GERHARD

Bio je Gestapovac. Čuveni »Blut und Boden« ideolog! Njegova sjenka leži na mnogobrojnim našim publikacijama, kao na pr. na Dvornikovićevoj »Karakterologiji« (tzv. Karakterologija Jugoslavena plitko djelo, op., T.T.) i t.d. Svi takozvani šestojanuarski rasni i arhajski falsifikati, nicali su pod njegovim protektoratom. Ćurćinova ocjena da je stvar »kratko ali dobro i iscrpno napisana« je potpuno kriva. Stvar nije napisana ni dobro ni iscrpno. O Gesemannu tu nije rečeno ono što bi bilo potrebno da se kaže. Ja bih ga brisao. Nije zavrijedio da uđe u Enciklopediju kao jedinica. Što se tiče bibliografije i podataka tamo navedenih neka se vodi u evidenciji za skupni prikaz o našoj takozvanoj rasističkoj ideologiji (Gesemann je značajan slavist, vidi Erlangenski rukopis, op., T.T.)

 

GIUNIO, PETAR

Briše se. Najčišća esihovština. Opatička 18, telefon 38–501 (Krležina antipatija prema Esihu je zanimljiva,ali Giunio kao popularizator biologije i prethodnik Miljenka Smoje koji je njegove likove "kreativno posudio" u svojim kratkim pričama "Iz moje stare primorske bilježnice" je nezaobilazan dio naše književnosti,svjež i originalan. Nešto sam o tome pisao u "Hrvatskom fokusu"op., T.T.)

Njegov lični odnos spram pojma »hrv. aristokracije« banalno se podudara s osjećanjem manje vrijednosti sitne činovničke mizerije šljivarskog podrijetla; to je veoma često snobizam beamterskog skorojevića, uslovljen zakonima kolonijalizovane sredine… (Krležin opis Gjalskoga je vrlo kvalitetan i osoban, ima tu štofa i za prepoznavanje samoga Krleže, op., T.T.)

Bijedu proletarizovane, provincijalne sredine u kojoj se javio, Gjalski je ispovijedao naivno, bez skrivenih misli, dajući svojim tekstovima značenje literarne ispovijesti i onda kad nastoji da glumom i dekoracijama sakrije istinu. Takozvane »Ideale« u koje je njegovo pokoljenje vjerovalo, deziluzije i moralne krize kroz koje se probijalo, brige koje su se javljale u okviru rađanja jednog novog društvenog stanja i suvremene građanske političke svijesti.

Bez obzira što nije ličnost ingenioznih razmjera, on je reagirajući osjećajno na mnoge negativne pojave koje ugrožavaju narodnu egzistenciju pjesnik, koji se koleba, koji naivno vjeruje, trajno propovijedajući princip otpora, kao jedinu odbrambenu i životnu mogućnost za takozvanu narodnu supstancu. Ilirac, Slaven, Sveslaven, jugoslavenstvujušći romantik, Hrvat, samohrvat, antinagodbenjak, starčevićanac devedesetih godina, on je istodobno i strossmayerovac, propovjednik integralnog narodnog jedinstva, beogradski rojalista (1904), politički smanjivac, član Hrvatsko–srpske koalicije, madžaron i progonjeni khuenovski činovnik, da bi u Prvom svjetskom ratu, 1917, postao madžaronski veliki župan i glasao za ratne proračune grofa Tise. Poslije državnog ujedinjenja 1918–1928, Gjalski deziluzionirani Jugosloven unitarista u svom posljednjem književnom djelu sanja o Jugoslaviji godine 1968 kao o saveznoj državi jugoslavenskih zemalja i naroda uređenoj po volji naroda«. Modernist i liberal, spiritista i schopenhauerovac koji vjeruje u metafizičke moralne autoritete, snobovski antiplebejac, apologet Karađorđevića i Marije Antoanete, antijakobinac, koji u Oktobarskoj revoluciji vidi konac svijeta, kozmopolita i šoven, Gjalski sa svim svojim peripetijama služi za proučavanje mentaliteta jednog historijskog perioda, koji bi se bez njegovih dvadesetak knjiga rasplinuo u prolaznosti pamćenja mnogo više nego što se misli. Kao i mnogi njegovi likovi između sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Gjalski je neka vrsta književne preživjelosti, veoma podesne za proučavanje problematike onog historijskog raspona u okviru kog je djelovao kao romancijer, ni po čemu slabiji od pisaca koji se javljaju paralelno s njim, a često po bogatstvu, svojih motiva mnogo sugestivniji.moćan opisa,op.,T.T) …i kod Gj. ima takvih trenutaka, kad bi njegova scena mogla da oživi do književno visokog potencijala, da je pustio svoje figure da progovore autentičnim, živim jezikom (Cintekovo pismo). Udahnuvši svojim lutkama vještački govor zagrebačke banske kurijalne sredine, on ih je lišio svih izražajnih mogućnosti, koje je zamaglio simuliranim »faustovštinama« i takozvanim »Weltschmerzom«. 

 

GLADNE GODINE

Bile su predviđene u alfabetaru. Ovako se brišu (nažalost).

 

GLAISE–HORSTENAU, EDMUND, von

Nema smisla da uđe kao posebna jedinica. Našu enciklopediju mogao bi interesovati kao glavni direktor i urednik velike monografije »Oesterreich–Ungarns letzter Krieg«. To je jedno kolektivno djelo austrijskih generalštabskih oficira. Kampanju protivu Srbije 1914–15, obradili su pod njegovom redakcijom apologeti austrijskog habsburškog oružja, retuširavši sve kretinizme AOK na ništicu, i iskarikiravši, na mnogim mjestima postupke srpske vojne komande. Kao takvo djelo je stoposto tendenciozno. Tu se opširno govori i o srpskom frontu 1914–15, i ukoliko bi Glaise ušao kao posebna jedinica, trebalo bi se tim pitanjem pozabaviti. Ne vidim autora, a subjektivno zato nemam vremena. U tekstu 13–18, kad se govori o njegovoj djelatnosti, u ulozi »Njemačkog Generala« u NDH, prikaz je prisutan u njegovu korist, a sve to tako nije ni bilo. O toj ulozi Glaise–Horstenaua, progovorit će se kada bude riječ o ustaštvu ili o njemačkim ofenzivama.

 

GOLUBIĆ, MUSTAFA

Gačinović je već u švajcarskim danima bio u vezi s Trockim i sa jednim dijelom ruskih emigranata ekstremista…  Svi oni koji su ostali živi (kao Mustafa) ostali su potpuno slučajno živi… Razvoj je logičan (od 1912., op., T.T.): ultimatum, rat, solunski proces, disidenti iz ruske legije i Oktobarska revolucija. […]

Njegovo pismo Aleksandru…  Kakav je to atentat V/6 »u jednoj bečkoj kafani koji nije uspeo«?

Da se tada planirao atentat na Aleksandra, i da je u okviru ove konspiracije djelovala jedna masa komponenata, to je izvan sumnje. Tada je Golubić već bio član KPJ. Od članova KPJ, u vezi sa vidovdanskim atentatom, pohapšeno je u zemlji nekoliko hiljada ljudi, poapšeno i izmasakrirano. Budemo li pisali anegdote, onda je trebalo napisati i to, da je princu regentu Aleksandru jedna Ciganka na Krfu prorekla, da mu prijeti smrt od čovjeka koji je obrezan i neka se čuva Muslimana. Govorilo sa da Aleksandar zaista pati od te fiks ideje — progona i tako je Mustafa postao njegovom nesretnom mišlju, koja ga je progonila do smrti. Pao je na kraju od ruke čovjeka koji je bio obrezan, i proročanstvo Ciganke se zaista obistinilo. Hoćemo li i to štampati u enciklopediji? […]

Nešković pojma nema o relaciji Mustafa Golubić–Bastajić. On tvrdi da je Bastajić »završio kao izdajnik«. Bastajić je završio kao čovjek, koga su ubili ustaše. Radi se o snazi argumenata i ni o čemu drugome.

Ů »politički radnik«. Ova kategorija partijskih članova, koje mi zovemo »politički radnici«, završava svoju karijeru po pravilu nasilnom smrću. To je vrsta fanatika koju svijet bezazleno zove »idealistima«. ..Pavla je R. Čolaković reducirao na deset redaka, a u ovom slučaju mislim da ni Mustafa Golubić u principu ne treba da dobije više, jer tema prelazi okvir enciklopedijskog zadatka.

U biografiji čovjeka ističe se da se »borio kao dobrovoljac u odredu majora Vojislava Tankosića«, i to po svoj prilici u Prvom i u drugom Balkanskom ratu, a među tim omladincima, dobrovoljcima i četnicima nema ni jednog istaknutijeg lica koje nije prošlo Tankosićevu školu. A kad se već navodi Tankosićevo ime trebalo bi i na ovome mjestu reći da je Voja Tankosić jedno od onih lica oko kojih se kreće austrijski ultimatum 1914, gdje je njegova glava expressis verbis navedena da treba da se skine, ili Tankosićeva glava ili rat. A tako je došlo i do rata. 

 Pitamo se tko već nije snovao o skidanju suverenih glava u onim i u ovim ratovima? To su »Intelligence service«, »Deuxiem bureau« ili danas CIA kombinacije. 

I Od Nikole Pašića do Milovana Milovanovića i do samoga Jovanovića Patka, ta se podvala upotrebljavala uvijek prema potrebi, a smatrala se »narodnom frazom«, da je Golubić mogao da bude njemački špijun to je bila samo izlika, a apšen je kao njemački špijun da bi svjedočio u okviru Solunskog procesa. Zašto? Trebalo ga je likvidirati, jer je bio čovjek povjerenja Apisovog, i tako logično (III/18–20) u »zatvoru je mučen i prisiljavan da lažno svjedoči protiv optuženih oficira u Solunskom procesu«. Izražavamo se potpuno apstraktno, par distance, o ovim »optuženim oficirima u solunskom procesu«, a kad već ističemo da je (III/20–21) »na pretresu, međutim, izneo kako je tučen u zatvoru i šta je od njega traženo da lažno svjedoči«, onda bi bilo logično da se ta Golubićeva izjava pred sudom konkretno citira. Iz nje bismo mogli doznati što se od njega tražilo da svjedoči lažno, ovako ostaje sve magla.

(Zbrka u glavi jednog Sime Miljuša, Pavla Bastajića, a naročito Milana Ćopića brata Vladimira Ćopića kad je doputovao 1922 u Beograd sa bombama da pobije čitavu svadbenu povorku kralja Aleksandra i rumunjske princese.)

Riječ je o Evropi u kojoj »Mustafa godinama razvija raznovrsnu delatnost«. Neka se to briše. To spada u krug Mustafinog aktiviteta o kome je bolje ne govoriti, a naročito ne u enciklopediji.

VI/6–11. »Izvršavao razne zadatke u Evropi i Kini, u Španiji i Francuskoj, po povratku u zemlju 1940 sarađivao je s NOP, ali je uglavnom radio po tzv. »specijalnoj liniji« (što je u stvari bio rad za SSSR i Kominternu istovremeno)«. To sve da se briše, razumije se samo po sebi. Štampati takve stvari u enciklopediji ne samo da nije oportuno nego je naivno, ako je samo naivno?

VI/21. »U Beogradu (gde je hapšen 6. IV 1941) G. je jednom poznaniku, također uhapšeniku Gestapoa, jedino poverio da su ga u zatvoru visoki funkcioneri berlinskog centra Gestapoa saslušavali o sarajevskom atentatu«.

Tko je taj poznanik? Na temelju čega je to ovdje rečeno? U naš tekst o Golubiću ovo ne spada ni u kom slučaju. Predlažem da se prikaz svede na leksikografska fakta.

Vidi str. 327, 330 ovoga teksta na temu Bastajić! (Golubić je manijak, crnorukaš, Staljinov agent. Najvjerojatnije je odgovoran za dizanje pola grada Smedereva u zrak 5. 6. 1941. sa tisućama nevinih žrtava. Neki ga povezuju sa umorstvom Trockoga. Tito se bojao Golubića. op., T.T.)

 

GOSPA OD ŠKRPJELA

O samoj crkvi govori se 1–6, svega pet redaka, a o slici Lovra Marinova više od 20 redaka — pod istim naslovom, »Gospa od Škrpjela«, kao da se radi o crkvi. Mislim da bi ikonu Lovra Marinova trebalo odvojiti od same crkve. Da se ne zaboravi ilustrirati crkva i ikona.

 

GRABOVAC, FILIP

Nismo u principu protivu hrvatovanja, ali kad se u okviru jednog članka od 20 redaka 11 puta apostrofira neko da je hrvatski književnik, da je vojni svećenik hrvatskih četa, da piše hrvatske pjesme, za hrvatske oficire, da hrvatski narod upoznaje s vlastitom prošlošću, da iznosi jadne prilike u kojima živi hrvatski narod, da se ističe među hrvatskim književnicima, da se bori protivu prodiranja tuđinštine među Hrvate, i t.d. i t.d., onda po logici stvari to brišemo, jer smo brisali sve takve pendente i kod posrbljivanja.

Prije svega Grabovac nije nikakav hrvatski književnik, nego fratar, vojni svećenik mletačkih konjaničkih jedinica, u kojima su služili Morlaci, Hrvati, Dalmatinci. Tu bi trebalo nešto reći o samom tom milieu–u.

Osim toga zna se kako je pao u zatvor. Denuncirali su ga »našijenci« kao vrlog vrličanina i t.d. i t.d. Bolje bi bilo citirati iz Grabovca u originalu o čemu se radi.

 

GRADAŠČEVIĆ, HUSEIN, kapetan

I koliko god postoji i u ovom tekstu tendenca da se glorifikuje Husein, kao neka vrsta separatističkog vožda, on je tipičan predstavnik prošlosti, pravovjerni fanatik, koji djeluje isključivo po zakonu tromosti.

Ů 63 reda romansirane biografije i to po romanu Josipa Eugena Tomića »Zmaj od Bosne«. Osim toga pišemo i o jedinom našem historiografskom izvoru ove teme o tome Gradaščeviću, da je J.E. Tomić u svome romanu »Zmaj od Bosne« dao lik Husein–kapetana. Tomić nije dao nikakav lik nikakvog kapetana niti Zmaja, jer je Tomićeva knjiga beznadno loša i ne bi je uopće trebalo spomenuti, a naša verzija da je ovaj beg na svom »vezirskom dvoru u travniku razvio neobično raskošan život«, prepisana je iz Tomića, jer i taj romansjer piše o raskošnom životu na vezirskom dvoru u Travniku, a kako je već ovaj raskošan život na tom vezirskom dvoru travničkom mogao izgledati, mislim bolje je da se o tome i ne govori. Da se skrati i da se imprimira ne bi li se tako spriječilo neko veće zlo.

(Krleži je bit u otporu bosanskih feudalaca reformama sultana Mahmuda II)

 

GRADSKO

I, 6–12.

Da su Nemci za Prvog svetskog rata od Gradskog do Bitole podigli uskotračnu željezničku prugu, to briši! Konstantno ističemo u raznim detaljima, kako su okupatori bili »Kulturtregeri« u našim prilikama! Briši to više, što nije važno.

 

GROEBMING, ADOLF

Počeo je svoju karijeru kao tamburaški kompozitor, prema tome je temeljito sumnjiv. Predlažem da se briše i da se ostavi u evidenciji za Muzički leksikon.

 

GROL, MILAN

[…]

To samo ilustruje, što je već o Milanu Grolu rečeno. Nije on bio nikakav (IV/9) »najizrazitiji propagator buržoaske parlamentarne demokratije«, nego najtipičniji zbunjenko i lovac u mutnom. Veliki kombinator i vječiti mladoženja među parlamentarnim proscima, koji čezne za portefeuilleom ma koje partije, samo da omasti brkove u svatovskoj čorbi. Za čitave svoje karijere, trajno je očekivao milost oko kapidžika. Te je dinasta karađorđevićevac, te je republikanac, te učestvuje na platformi zagrebačkog kongresa intelektualaca, rojalista i centralista, te je opozicioner, te nije federalista, ali jeste za sporazum, te je ministar prosvjete oko skupštinskog atentata, te je u Simovićevoj vladi i u emigrantskim vladama, i na kraju, i t.d. i t.d.

Sve to što se s njime zbivalo od 7. III. 1945, može da se briše. Svi naši prikazi pojedinih političkih ličnosti ne vrijede mnogo (Grol je imao karaktera, nasuprot Krležinim tvrdnjama: "Nakon Sporazuma Tito-Šubašić postaje, 7. ožujka 1945., potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije. Zbog potpune kontrole i terora koju provodi KPJ, podnosi ostavku 19. kolovoza 1945. Demokratska stranka odbija sudjelovanje u Narodnom frontu pod komunističkom dominacijom. Zbog terora, odlučuje bojkotirati izbore za Ustavotvornu skupštinu.

Grol je izvrgnut žestokim napadima i osudama, kao "izdajnik", "fašist" isl. U tisku ga je žestoko napadao Milovan Đilas, pišući da »iza intelektualne glava Milana Grola viri Draža Mihailović«, pa čak i »Pavelićeve ustaše«. Nešto nakon izbora Grol i drugi stranački vođe bili su pohapšeni, imovina stranke zaplijenjena i njen rad konačno zabranjen. Nakon toga Grol odustaje od daljih pokušaja političkog djelovanja i povlači se iz javnog života. U londonskim vladama, bio je projugoslavenski orjentiran. Bio je vrstan intelektualac. Najbolji kazališni kritičar, koga je Srbija ikada imala.

 

GUSA

Menohites, po Jirečeku ovdje citiran, bio je običan dripac, panariot, pamfletist, a po Jirečeku mogli bismo iz istoga Menohitesa citirati i mnogo jezivije stvari, isto tako po Jirečeku. Ispada kao da smo samo mi bili razbojnici u Srednjem vijeku, kad je čitav svijet bio banditski (kao i danas). Briše se.

 

(Nastavak slijedi)

 

Priredio: Teo Trostmann