Islamski kršćanofobisti zbijaju redove

Povijesni je trenutak u kojem se ispituje europska moć ili nemoć, europsko opstojanje ili nestajanje

Dok su se neke ideologije raspale, a druge raspadaju, kršćanofobizam, kojeg su osmislili najradikalniji islamisti iz cijeloga svijeta, što je tu vjersku ideologiju učinio globalnom, se širi, jača i pokazuje najorganiziranijim pokretom zabilježenim u ljudskoj povijesti. Svi napori slobodni, demokratski i civilizacijskih društava u borbi protiv te ideologije, koja je daleko opasnija i obuhvatnija u ubijanju i od koronovirusa, ostaju ili samo pokušaji, ili doživljeni kao sramotni porazi.

Pokazuje se da u islamskim zemljama, začetnicama kršćanofobije, gotovo pa ništa nije tako snažno, uređeno, planirano i uspješno kao zamisao te vjerske ideologije. Cijela svoja znanja, dostignuća i bogatstva sve islamske zemlje, naravno neke u manjim a neke u većim omjerima, usmjerile su u kršćanofobiju. Za njih je to danas najunosnija, najisplativija investicija, jer svim borcima obećava raj sa dvanaest djevica, a planerima na zemlji faraonska bogatstva. Takvo obećanje kako od strane vjerskih jednako tako i političkih lidera u islamskom svijetu, privilegija je milijunima mladih muslimana koji se priključuju kršćanofobistima, spremni na što brži odlazak na korištenje obećavajućeg, zbog čega vrše strašne zločine, i ulaze u sigurnu smrt opasujući se eksplozivom, koje aktiviraju na ulicama i gradskim trgovima prepunih nedužnih ljudi, žena, djece. Za kršćanofobiste nema razlike u žrtvama, bila to djeca, trudne žene, stari, svima njima je cilj ubijanje, i što je moguće brutalnije, s većim brojem žrtava, jer takav uspjeh na zemlji garancija je da ih gore čeka i veći broj djevica.

Sve je više dokaza, na temelju uhićenih ili ubijenih kršćanofobista da je ta vjerska teroristička islamska ideologija osmišljena i začeta u Bosni i Hercegovini, na pragu kršćanske Europe kao glavnog cilja kojeg se treba srušiti, poslije čega bi daljnje osvajanje svijeta išlo brže. Nakon što su osnovali baze u Bosni i Hercegovini, prije, tijekom i poslije vjerskog beha rata, i kršćanofobističnim zidom ogradili svoje entitete, u koje ni ptica ne može uletiti a da ne bude registrirana, s namjerom da zametnu trag i vojarne iz kojih agresiraju, 11. rujna 2001. žestoko na najbrutalniji mogući način teroristički udaraju na Sjedinjene Američke Države. Time su pokušali, dijelom i uspjeli, odvratiti svjetsku pozornost od Bosne i Hercegovine, i njihovu desetine tisuća brojnost na toj europskoj periferiji.

I dok se svijet, napose Amerika kao direktna, i prva, žrtva tog islamskog terorizma bavila sama sobom, islamski kršćanofobisti zbijaju terorističke redove u Bosni i Hercegovini, grade infrastrukturu, među kojom je velik broj izgrađenih džamija, centara za psihičku i fizičku pripremu daljnjeg hoda. Veliki ideološko-kršćanofobni prijatelj Alije Izetbegovića, Erdogan, u organiziranju i širenju kršćanofobije, isilizma javno je kazao šta su džamije i koje su im svrhe u zapadnom svijetu, i dakako u Bosni i Hercegovini.

„Džamije su naše vojarne, minareti naše bajunete, a vjernici naša vojska", javno je priznao Erdogan, objašnjavajući zašto se gradi toliki broj džamija u Bosni i Hercegovini, u vrijeme dok bošnjačke muslimane, uz njih i strane islamske revolucionare poput ubijenog iranskog generala, hrani kršćanski svijet. I nije prvi put u povijesti čovječanstva da su kršćani hranili svoje islamske ubojice. Opasnost od izvoza Islamske revolucije milijunskom snagom mladi migrantskih ratnika, koje nakon obuke u Turskoj suvremeni sultan Erdoğan s blagoslovom upućuje na nebranjenu Europu, pet do dvanaest uvidjela je i Europska unija, kada je sa nekim svojim čelnicima izašla na južne granice Europe, koje dijele Grčku od Turske.

Tu na toj granici Europa ili pada ili opstaje. Bosna i Hercegovina također. Povijesni je trenutak u kojem se ispituje europska moć ili nemoć, europsko opstojanje ili nestajanje. Na grčko turskoj granici islamski započeti, 11. rujna 2001. rat protiv kršćana ili se prekida ili se nastavlja još žešće. Uistinu na toj granici Europe i islama odlučuje se između europske obrane i islamske agresije. Dvijetisuće i dvadeseta čiji početak je obilježila turska agresija na Siriju i Europu, mogla bi biti godina europskog poraza ili turske pobjede. Tu na granici islama i kršćanstva Europska unija mogla bi dignuti bijelu zastavu kao znak poraza, ili svoju povijesnu staru zastavu koja simbolira snagu, moć,  mir, slobodu, prosperitet, sigurnost, čime bi opravdala svoje ujedinjeno postojanje u sadašnjosti i budućnosti.  Zasigurno je ovo najveća kušnja za Europsku uniju, jednaka kao i borba protiv koronavirusa, u kojoj, ako opstane ali i ako padne tu na grčko turskoj granici, više ništa ne će biti isto kao prije tog direktnog, gotovo, ratnog susreta na svojim južnim granicama.

Na tim europskim granicama danas se brani i Bosna i Hercegovina, brani se njen kršćanski i europski identitet, kojeg su Osmanlije uveliko izmijenili prisilnom islamizacijom, i uvezenim osmanlijavirusom s kojim se ostatak hrvatskog naroda bori više od pola tisućljeća. Uspije li se Europa obraniti, a to bi moglo biti tek kada ode njemačka kancelarka sa vlasti, koju pokazuje na način kako je vladao Erich Honecker njenim dijelom Njemačke, tada bi i u Bosni i Hercegovini mogao početi jedan novi početak njenog hoda u budućnost. U europsku budućnost koja nema alternativu. U budućnost triju nacionalni entiteta, bez vehabijski, očišćena od svakog radikalizma, napose onog vjerskog islamskog koji  sliku svijeta čini crnjom daleko više od koronavirusa.

Vinko Đotlo