Hrvatski Fokus
Hrvatska

Papa Pio XII. je branio, štitio i spašavao Židove

Protiv zloporabe povijesti Katoličke Crkve

 
 
Djelo Rodneya Starka: Lažna svjedočanstva, Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti, u nakladi splitskoga Verbuma (Split, 2019.), jedno je u nekoliko posljednjih godina, od najznačajnijih prevedenih djela na hrvatski jezik. Rodney Stark američki je sociolog religije. Vodi katedru humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor. Napisao je više od tridesetak knjiga te više od 140 znanstvenih članaka o najrazličitijim sociološkim i teološkim temama. Najpoznatije su mu studije o ranomu kršćanstvu u kojima je sociološkim metodama doprinio razumijevanju širenja kršćanstva u Rimskom Carstvu: The Rise of Christianity: A Sociologist Reconsiders History (1966.) Lažna svjedočanstva, Raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti –  Bearing False Witness: Debunking  Centuries of Anti-Catholic History, objavio je 2016. Autor predgovora hrvatskom izdanju dr. sc. Trpimir Vedriš ističe kako se autor primio zadaće raskrinkavanja ozbiljnih iskrivljavanja prikaza povijesti katoličanstva utemeljenih na očitom antikatoličanstvu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/05/la_na-svjedo_anstva.jpg
Starkov je cilj obračunati se s ekstremnim pretjerivanjima, lažnim optužbama i očitim prijevarama, koje su se uvukle ne samo u javni govor o povijesti Crkve tijekom povijesti, već i dio ozbiljne historiografije. Meta njegove kritike ponajprije su teze, kako ih naziva zadrtih znanstvenika – znanstvenika i intelektualaca koji su otvoreno neprijateljski raspoloženi prema Katoličkoj Crkvi i koji svojim znanstvenim  ili javnim radom promiču protukatoličke izmišljotine i objede. (str. 8.). Čitatelji ove iznimno vrijedne knjige svakako će se  iznenaditi što je njen autor, svojevrsni apologet povijesti Katoličke Crkve, zapravo ne-katolik, odgojen kao luteran koji se najvećim djelom života izjašnjavao agnostikom. U uvodu knjige koju predstavljamo autor je napisao: Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest. Uz te znakovite riječi spomenimo i one Oscara Wildea: Ponovno pisanje povijesti, naš je dug prema povijesti.
 
U predmet svojih istraživanja Stark je uvrstio najznačajnija područja i teme u kojima je lažno prikazivana povijest Katoličke Crkve, dometi tih laži i objeda u intelektualnom, obrazovnom i duhovnom životu društvenih zajednica i pojedinaca, a napose njihovu dugotrajnost i otpornost na osvjedočene istine. Lažna povijesna svjedočanstva javno su prikazivana na različite načine: mitovima, objedama, preuveličavanjima događaja, poistovjećivanju i predstavljanju pojedinačnih zlih djela kao globalnih – od individualne prema kolektivnoj krivnji i kolektivnim optužbama. U tomu autor prepoznaje i dokazuje, uz poznate raznolike antikatoličke strukture i političke, ponajprije lijevo-liberalne pokrete, pisce, političke aktiviste i istomišljenike u medijskom i izdavačkom području. Kako i u našem hrvatskom duhovnom prostoru itekako žive mnoge od laži i objeda o kojima piše autor, čitatelj će mnoge slučajeve koje autor istražuje, moći uspoređivati s hrvatskim primjerima. Na početku navedimo tih deset područja o kojima autor zorno i vjerodostojno svjedoči: Grijesi antisemitizma; Zabranjena evanđelja; Progoni tolerantnih pogana; Nametanje mračnoga srednjeg vijeka; Križarski pohodi za zemlju, plijen i obraćenike; Čudovišta inkvizicije; Znanstvena krivovjerja; Blaženo bilo ropstvo; Sveta autoritarnost i Protestantska modernost. Osvrnut ćemo se na najvažnije.
 
MIT O ANTIŽIDOVSTVU KATOLIČKE CRKVE
 
Autor tvrdi da se progon Židova stoljećima opravdavao u ime Boga, pri čemu su provoditelji takvo nadahnuće pronašli u učenju da su Židovi ubili Krista i tako izazvali vječni Božji gnjev i kaznu. Tomu valja pridodati vezu između vjerovanja i predrasuda, napose standardnih stereotipa po kojima su Židovi pohlepni, škrti, rodbinski povezani, nemoralni i nedomoljubni. (str. 25.) ili da su kršćani izmislili antisemitizam. No, kakve to veze ima sa službenim stavovima Katoličke Crkve i vjerničkog puka?! Opće je poznato da su neprijateljstva prema Židovima postojala i prije  Kristova rođenja. Nadalje, poznato je da Crkva nikada nije naučavala da su Židovi izvan Božje ljubavi, pripadnici Crkve branili su Židove od različitih napada; Katolička Crkva bila je i ostala prepreka antisemitskom nasilju; u crkvenom učenju nema nikakvih primjera antisemitizma. Tako primjerice veliki crkveni otac sv. Augustin (354.- 430.) naučavao je da će onaj tko ubije Židova pretrpjeti sedmerostruku (Božju) osvetu.
 
Fizičko istrjebljenje Židova nikada nije bila službena doktrina bilo koje Crkve ili katoličke države. Veći dio prvoga poglavlja Stark je posvetio novovjekovnim napadima na tobožnju negativnu ulogu pape Pija XII. za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, zbog njegove tobožnje bliskosti s vođom Trećega Reicha i nedostatnih učinaka, ili ignoriranja nacističkih prijetnji, progona i istrjebljenja Židova. John Corwell je čak napisao knjigu pod naslovom: Hitlerov papa, tajna povijest Pija XII. (1999.) U tu grupa antikatoličkih pamfleta ide i knjiga, prevedena i u nas: Michael Phayer: Holokaust i hladni rat, 2010. U njima i njima sličnim (Garry Wills, Daniel Jonah Goldhagen, David Kertzer) Papa Pio XII. prikazuje se kao protužidovski Papa kojemu nije bilo stalo do bilo kakve pomoći i zaštite Židova u to okrutno vrijeme. Autor brojnim primjerima djelovanja pape Pija XII. pokazuje njegove istupe, još dok i nije bio papa (Eugenio Pacceli), tridesetih godina protiv rasizma, rasnih ideologija, osobno Adolfa Hitlera (1937.) a da ne govorimo tijekom rata. Tako je 26. prosinca 1941. New York Times u uvodniku istaknuo: Glas Pija XII. usamljeni je glas u tišini i tami koja obavija Europu ovoga Božića. Na papin žestoki otpor provedbi Holokausta Hitler je bio toliko ljut da je 1942. naredio Ministarstvu propagande  da pusti u optjecaj deset milijuna letaka koji Papu Pija XII. opisuju kao prožidovskoga Papu. Papa Pio XII. u posljednje vrijeme često je spominjana osoba budući je Vatikan donio vijest kako su arhivski dokumenti vezani uz njegov pontifikat otvoreni za znanstvena istraživanja. Papu koji je proglasio Alojzija Stepinca kardinalom Svete Crkve ovdašnja televizija, prigodom otvaranja vatikanskih arhiva istraživačima, častila je oznakom kontroverznog Pape. Po čemu su Plenkovićevi propagandisti zaključili, bez ijedne rečenice obrazloženja, da je Pio XII. kontroverzna ličnost?! Stark dokazuje kako Katolička Crkva ima dugu i časnu tradiciju odvažna suprotstavljanja napadima na Židove, a Papa Pio XII. dostojan je te tradicije.
 
KRIVOTVORINE I BESMISLICE NOVOOTKRIVENIH EVANĐELJA
 
Kao što je poznato i našoj javnosti zadnjih se godina plasiraju tzv. novootkrivena evanđelja isključena iz Novoga zavjeta. Sličan tim evanđeljima je i poznati Da Vincijev kod – moderna kopija takvih gnostičkih evanđelja. Među najprodavanijim naslovima su: Tajno Tomino evanđelje, Marijino evanđelje, Tajna Ivanova knjiga i Judino evanđelje. Ova izgubljena evanđelja počinju se u javnosti pojavljivati krajem 19. stoljeća. No, napade na ove otpale kršćanske spise otpočeo je Irenej – biskup Lyona u djelu Protiv krivovjerja, objavljenom već krajem 2. stoljeća. Katolička se Crkva optužuje za zabranu tih spisa, što je potpuno netočno. Točno je da ih Crkva odbacuje kao očite krivotvorine i besmislice. Bez obzira što u njima ima i kršćanskog sadržaja u temelju se radi o poganskim spisima. Stark dokazuje da izgubljena evanđelja nisu isključena iz Biblije zato što su rani crkveni oci bili zluradi dogmatici, nego zato što su bili u potpunosti svjesni da gnostički spisi nisu kršćanski (63.) I da im za razliku od evanđelja uključenih u Novi ili Stari zavjet nedostaje povijesni kontekst.  Bez obzira na činjenicu o poganskom karakteru ovih spisa ona i dalje dobivaju veliku pažnju u antikatoličkoj histeriji. Tako primjerice, središnja poruka Tajne Ivanove knjige i većine drugih izgubljenih gnostičkih učenja je da zli Bog drži zemlju u ropstvu?!
 
OPTUŽBE ZA NEPOSTOJEĆE SUROVE  PROGONE POGANA
 
Jedan od protukatoličkih mitova je i dugotrajno vjerovanje kako su kršćani, nakon što su Konstantinovim ediktom (313.) postali službena crkva Rimskoga Carstva, progonili pogane i zatvarali njihove hramove. Godinu dana uoči donošenja edikta u Carstvu je bilo oko devet milijuna kršćana ili svega 15 posto stanovništva. Kada je Konstantin umro (337.) više od trećine bili su kršćani a nedugo poslije toga i većina. Protukatolički mislioci propovijedali su kako se to dogodilo uz potporu Konstantina koji je prešutno dopustio Crkvi surovi progon pogana. (str. 67.) Brojne studije (napose  H.A. Drakea) potvrđuju da je tijekom Konstantinove vladavine prevladavalo razdoblje relativne snošljivosti između pogana i kršćana, bez znatnih metoda prisile. Istina je da poganstvo nije brzo izumrlo, već se polako osipalo i asimiliralo u kršćanstvo. Stark pokazuje da Konstantin nije zabranio poganstvo i da je dalje financirao pojedine poganske hramove a nastavio je s imenovanjima pogana na najviše položaje, uključujući i one konzula i prefekta. Prema istraživanjima spomenutog Drakea Konstantin je podupirao vjerski pluralizam riječima i djelom, čak i dok je izravno isticao svoju predanost kršćanstvu. (str. 73.) Za razliku od njega car Flavije Klaudije Julijan (361.-363) koji je na sreću kratko vladao nastojao je poganstvu vratiti snagu. Julijan je u javnom životu sebe prikazivao kršćaninom istovremeno štujući poganske bogove Atene i Rima. U carskoj upravi zamjenjivao je kršćane poganima te ukinuo državno financiranje Kršćanske Crkve. Od vremena cara Teodozija (379.-395.) započinje postupno asimiliranje pogana u kršćane, ali kako je to naveo Ramsay MacMullen: Crkva nije postigla pobjedu uništavanjem, nego zagrljajem i asimilacijom. (str. 82.) Zaključno Stark će reći: Crkva ipak nije izrabila svoj status službene vjere da bi brzo iskorijenila poganstvo niti su carevi to postigli u ime nove vjere. Umjesto toga, poganstvo se održalo relativno nedodirnuto još stoljećima nakon Konstantinova obraćenja, samo što je polako tonulo u zaborav te u isto vrijeme uspjelo unutar kršćanstva osigurati mjesto za neke svoje tradicije (str. 85.)
 
MIT O MRAČNOM SREDNJEM VIJEKU
 
Prema tom mitu kršćanstvo je pokorilo Rimsko Carstvo i Europu, nametnuvši zaborav znanja na kontinentu od 300 do 1300. godine, jer su tobože vođe pravovjernoga kršćanskog svijeta postavile golemu zapreku napretku znanja?! Mnogi su prihvatili vjerovanje da je Europa nakon pada Rimskoga Carstva (476.) prošla kroz tisućljetno razdoblje mraka i neznanja pa se to razdoblje često nazivalo mračnim dobom. Istaknuti povjesničar antikršćanske orijentacije s Cambridega J. B. Bury ustvrdio je kako je Konstantinovim prihvaćanjem kršćanstva započelo tisućljeće u kojemu je razum bio okovan, misao porobljena, a znanje nije napredovalo (str. 87.) U tom su smislu istomišljenici takvih pogleda u pomoć uzeli mišljenja Petrarce, Voltairea, Rousseaua, povjesničara pada Rimskog Carstva Edwarda Gibbona, Bertranda Russella. Zapravo istina je sasma suprotna. Europa je tijekom tog tzv. mračnoga doba napravila veliki tehnološki napredak, napredak u arhitekturi, prirodnim znanostima, brodogradnji, poljoprivredi, glazbi, slikarstvu, kiparstvu, književnosti, kulturi, obrazovanju… Prva dva velika sveučilišta nastala su u Parizu i Bologni sredinom 12 st., a Oxford i Cambridge oko 1200 godine. Kršćanski svijet odbio je robovlasništvo. Nemoguće je u ovako kratkom prikazu navesti sva dostignuća tog tzv. mračnoga doba pa ukazujemo na Starkovu knjigu How the West Won  (Kako je Zapad pobijedio) – 2014. Prema njemu glavni temelj za uspon Zapada bila je izvanredna vjera u razum i napredak, a ta je vjera potekla iz kršćanstva. Dakle, potpuno je deplasirano tvrditi da je tijekom tzv. mračnog srednjeg vijeka Crkva vladala cjelokupnim intelektualnim životom, odnosno da je to bilo razdoblje pobjede barbarstva i religije, a da je doba razuma svanulo tek oko 1600 godine.
 
O LAŽNOM I JEDNOSTRANOM PRIKAZIVANJU KRIŽARSKIH RATOVA
 
Nakon što su islamski teroristi uništili Svjetski trgovinski centar i pobili preko tri tisuće nevinih ljudi, brojne protukršćanske snage u svijetu, tvrdile su kako se izvor većine i današnjih sukoba kršćana i muslimana nalazi u križarskim ratovima, kojima su europske vojske pokušale napasti i kolonizirati  muslimanski Bliski istok. Tu su i pronašle temelj tobožnjem islamskom bijesu, jer su kako se tvrdi iz tih izvora, pape  željele proširiti kršćanstvo i preobratiti muslimane, a odonda je to crna mrlja u povijesti Katoličke Crkve?! Zapadnjačko jednostrano osuđivanje križarskih ratova započelo je još u doba prosvjetiteljstva. Voltaire je nazvao križarske ratove epidemijom bijesa koja je trajalo dvije stotine godina obilježena okrutnošću, podmuklošću, pokvarenošću i ludošću (str. 108.) Već spominjani protukatolički povjesničar Edward Gibbon je pak tvrdio da su križari u stvari otišli tražiti rudnike blaga, zlato i dijamante, palače od mramora i jaspisa te miomirisne brežuljke cimeta i tamjana (str. 109.) No, je li to cjelovita istina? Antikatolički povjesničari i apologeti islama nerado spominju slijedeće istine: stoljeća islamskih krvavih pokušaja koloniziranja Zapada; muslimanske pljačke kršćanskih područja još u vremenu Muhamedova života (šesto stoljeće); napade i progone kršćanskih hodočasnika u Svetu zemlju (i prije Križarskih ratova); prodiranje islamskih snaga u Istočni dio Rimskog carstva i okupacije kršćanskih zemalja; razaranje bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu (1099.); stravična mučenja hodočasnika, oskvrnuća crkava, oltara i krstionica, ubojstva, mučenja i silovanja… Potpuno je netočno da su motivi križarskih pohoda bili pljačke, kolonizacija i preobraćenje muslimana. Stark ističe: Europski su vitezovi prišivali križeve na prsa i jahali na Istok radi dva osnovna razloga: jedan je od njih općenit, a drugi karakterističan za križarstvo. Opći je razlog bila potreba za pokorom koju su prepoznali. A onaj karakteristični je bio oslobođenje Svete Zemlje (str. 115.) Nemila zla koja su karakterizirala sukobe vojski kršćanskih vladara i islamista nisu pripadala samo jednoj strani, kako se to nepravedno pripisivalo samo križarima. Stark zaključuje: Križarski ratovi nisu bili neizazvani. Nisu bili prva serija europskoga kolonijalizma. Nisu se provodili radi zemlje, plijena ili preobraćenika. Križari nisu bili barbari koji su zlostavljali kultivirane muslimane i nisu mrlja na povijesti Katoličke Crkve. Nikakve isprike nisu potrebne. (str. 127.)
 
ISTINE I LAŽI O INKVIZICIJI
 
Španjolsku inkviziciju pokreću španjolski monarsi  Ferdinand i Izabela 1478. s nakanom oslobađanja Španjolske od krivovjernika, napose Židova i Muslimana koji su se pretvarali da su kršćani. S vremenom je inkvizicija bacila oko i na druge skupine, doktrinarne i moralne prijestupnike. Kao i u sličnim slučajevima antikatolički autori su inkviziciju smatrali  jednom od najtamnijih mrlja na povijesti čovječanstva. (Will Durant (1885.- 1981.) Kako bi se slika djelovanja inkvizicije prikazala što crnijom, na djelu su se pojavile brojke. No, one su toliko nevjerodostojne da se ozbiljni znanstvenici teško za neku mogu uhvatiti. Od nekoliko stotina, nekoliko tisuća do čak preko tri milijuna žrtava?! Rawlings Helen u svom djelu  The Spanish Inquisition, 2006. tvrdi da su standardna izvješća o španjolskoj inkviziciji uglavnom skup laži koje su izmislili širitelji engleske i nizozemske propagande u 16. stoljeću, za vrijeme njihovih ratova sa Španjolskom. Crnu sliku o Španjolskoj ponavljali su zlobni ili zavedeni povjesničari koji su htjeli očuvati  sliku Španjolske kao naroda zadrtih fanatika (str. 131.) Dio povjesničara koji je istraživao povijest španjolske inkvizicije otkrio je da je španjolska inkvizicija, u usporedbi sa sekularnim sudovima diljem Europe bila dosljedan primjer pravde, suzdržavanja, nepristrana suđenja i prosvjećenosti. Naime, svi europski sudovi su koristili mučenja, ali je inkvizicija to činila u manjoj mjeri, prema istraživanjima samo u dva posto slučajeva koji su dolazili pred njih. Kako znamo lov na vještice svoj je vrhunac doživio za vrijeme tzv. prosvjetiteljstva! Thomas Hobbes u svojoj čuvenoj knjizi Levijatan (1651.) piše da što se tiče vještica … one su pravedno kažnjene, ili pak drugi vodeći predstavnik prosvjetiteljstva Jean Bodin, koji je djelovao kao sudac na više suđenja vješticama, zalagao se za spaljivanje  vještica na vatri koja gori što je moguće sporije (str. 135.) Primjer španjolske, odnosno europske inkvizicije, pokazuje kako veliki povijesni mitovi sa svojim objedama i pretjerivanjima teško umiru, unatoč novim vjerodostojnim dokazima. I taj je mit bio u funkciji stvaranja neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi. Nažalost i dan danas je djelotvoran.
 
MIT O TOME KAKO KATOLIČKA CRKVA PODUPIRE TIRANSKE VLADE
 
Liberalni i antikrščanski krugovi još uvijek optužuju Katoličku Crkvu kao neprijatelja svih oblika liberalnijih politika i podupirateljem tiranskih vlasti i vladara. Tako je primjerice John Dewey, filozof i odgojitelj u proteklom stoljeću upozorio da je Crkva prijetnja demokraciji jer je nazadnjačka svjetska organizacija; Sidney Hook, jedan od vodećih filozofa nacije optužio je katolicizam kao najstariji i najveći totalitarni pokret u povijesti. Prema njima i njihovim istomišljenicima  Crkva se suprotstavlja demokratskim a podupire autoritarne režime. U tu grupu možemo svrstati  Voltairea, Rousseaua, Mesliera, Helvetiusa, Diderota… Sve takve optužbe su preuveličane ili potpuno neistinite, napose one kojima se Crkva  optužuje da se suprotstavlja oslobođenju naroda. Još je Toma Akvinski (1225.-1274.) filozof kršćanske skolastike u svom djelu De Regno (O kraljevstvu) zapisao: Ako danome mnoštvu pripada pravo da si imenuje kralja, nije nepravedno da mnoštvo toga istog kralja svrgne ili mu ograniči  moć, ako on, postavši tiraninom zlorabi svoju kraljevsku vlast. (str. 202.) Stark ističe da glavni temelj optužbi Crkve zbog sklonosti autoritarnim režimima jesu stalne krivotvorene tvrdnje ljevičara po kojima se Crkva uvijek suprotstavlja oslobođenju, čemu svjedoče njene reakcije na Francusku (1789.) i Rusku revoluciju (1917.) te Španjolski građanski rat (1931.-1939.) (str. 198.) O kakvom se oslobođenju u ovim revolucijama radi autor nam kazuje brojnim primjerima zločina prema Katoličkoj (i Pravoslavnoj) Crkvi i uopće prema kršenju temeljnih ljudskih prava, na što se Crkva nije oglušila. Nakon pada Bastille 1789. Narodna je skupština preuzela sve u vlasništvu Crkve; zatvorila je sve muške i ženske samostane; raspustila je sve vjerske redove. Rujanskim masakrima 1792. predvođenim vođama Revolucije ubijena su tri biskupa i 200 svećenika. Naredne godine u Parizu je na giljotini završilo blizu 17 tisuća, diljem zemlje oko 25 tisuća ljudi te gotovo tisuću svećenika. Zabranjena su javna isticanja vjere, sva vanjska vjerska obilježja, bogoštovlja i procesije. To je tek mali dio zločina velikog revolucionara Robespierre i slavljene Francuske revolucije?! Kada su Lenjin i boljševici 1917. preuzeli vlast u Rusiji, nanijeli su kleru i pobožnom puku takve strahote, kako ističe Stark, da je Francuska revolucija nalikovala na piknik. (str. 209.) Tijekom prvih pet godina na vlasti boljševici su pogubili 28 pravoslavnih biskupa te više od 1200 svećenika.
 
Narednih godina još 20 nadbiskupa, 47 biskupa – pogubljenih pred streljačkim vodom. (str. 210.) Nasilno su zatvorili 579 muških i ženskih manastira, osnovali su koncentracijski logor za klerike. Prema najnovijim podatcima sovjetski je režim pogubio 200 000 klerika, uključujući monahe i monahinje te pobio milijune pobožnoga puka. Na kraju se procjenjuje da je konačan broj Rusa pogubljenih zbog vjere  veći od 20 milijuna. Još su uvijek prisutna uvjerenja kako je Katolička Crkva podupirala tirane u Španjolskom građanskom ratu. Vladao je slogan kako su španjolski republikanci zastupali neovisnost i slobodu dok je general Franco krvožedni fašist! No, je li to istinito? Nakon što je koalicija lijevih stranaka zbacila monarhiju te proglasila Drugu Republiku 1931., započeli su crkveni progoni, paljenja i uništavanja crkava. Republikanci su tako, prije Francove intervencije 1936., u nekoliko mjeseci ubili 13 biskupa, 4172 dijacezanska svećenika i sjemeništarca, 283 redovnice – ukupno 6832 osobe?!Spaljeno je na tisuće crkava, uništena je crkvena imovina, na tisuće klerika je ubijeno i završilo u zatvorima. Dakako, u tim zločinima ogromnu ulogu je imao sovjetski aparat sa Staljinom, NKVD-om, Kominternom i međunarodnim brigadama interniraca koje su se borile za staljinizaciju Španjolske. Među njima bio je i drug Tito na čelu NKVD-ovog odreda zaduženog za otkrivanja i ubojstva trockista u međunarodnim brigadama. Stark zaključuje. Jednostavno nije istina da se Crkva protivi slobodi i demokraciji. Umjesto toga, ona teži suprotstavljati se tiranima, pogotovo onima koji žele uništiti Crkvu (str. 215.) Bi li Katolička Crkva dobila pozlatu od lijevih i liberalnih krugova da je dala potporu velikim oslobodiocima i demokratima poput Robespierrea, Lenjina i Staljina, španjolskih republikanaca i međunarodnih brigada staljinističkih zlikovaca?!
 
Uz navedene teme, Stark opovrgava teze kako je protestantizam izrodio jedinstvenu radnu etiku iz koje je izrastao kapitalizam (Protestantska modernost), kako se tobože Katolička Crkva protivila znanosti i znanstvenim istraživanjima navodeći brojne argumente – napose sudjelovanje crkve u osnivanju svih relevantnih sveučilišta i drugih obrazovnih ustanova u Europi (od 11 do 15 stoljeća (Znanstvena krivovjerja) te kako ne stoje objede da je Crkva podupirala ili tolerirala ropstvo. Već sasma suprotno žestoko ga je napadala  i prije više od tisuću godina uklonila iz Europe.
 
U ovom kratkom tekstu nemoguće je prikazati obilje vjerodostojnih dokaza, argumenata, doktrinarnih i praktičnih postupaka Katoličke Crkve, kojima autor s brojnim drugim znanstvenicima, doista stoljeća protukatoličke povijesti – njihove autore, sljedbenike i pronositelje stavlja u red pukih mrzitelja i lažnih prikazivača  kršćanstva i Katoličke Crkve.  U tom smislu, vraćajući se na početak ovoga prikaza, Rodney Stark dostojno je obranio povijest, a na nama je da vjerujemo da će ta lažna povijest, završiti, da uporabim riječ koja upravo pripada nositeljima protukršćanske povijesti – u ropotarnici povijesti.
 

Mijo Ivurek

Povezane objave

Nema razloga za gašenje

HF

Potrebno reformirati diplomatsku mrežu

HF

Pljačka Joška Pare

HF

Ivan Mažuranić – prešućeni i zlorabljeni Otac moderne Hrvatske

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više