Uz “Dan republike” 1976. godine

U SFRJ kukavelj biva prikazan vitezom, maloumnik mudracem, izdajnik besmrtnikom, a ruševina tvrđavom…

U zemlji su odavno počeli i još nikako ne prestaju puhati u pepeo "narodnih heroja", kako bi "podgrijali rodoljubiva osjećanja" stanovništva i još jednom mu, prijetećim glasom,stavili do znanja, da su oni, partizani, u onim teškim danima rata, u ogromnom strahu, okupivši predstavnike svih nacionalnosti, zbratimljenih u ogorčenoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja, 29. studenog 1943. u Jajcu, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, položili temelje današnjoj Jugoslaviji, kao zajednici bratskih, sretnih i ravnopravnih naroda i narodnosti.

Božo Dugeč

Uistinu, nije se to desilo tada, nego dvije godine kasnije u Beogradu i nije to bila nikakva monumentalna nego monstruozna građevina, ali je ipak dobar povod da se obilježi značajna obljetnica, upriliči zbor na nekom mjestu "velikih" historijskih zbivanja i otkrije poneki spomenik "istaknutima". Jer, melem je to srcu i godi taštini, a da se i ne spominje kako je to i jedini mogući način bivšim sudionicima  da svom vlastitom djelu nalijepe patinu davnine, udare žig grandioznosti i nataknu nimbus svetosti… Na taj način kukavelj biva prikazan vitezom, maloumnik mudracem, izdajnik besmrtnikom, a ruševina tvrđavom…

"Drugovi" očito vjeruju, da prah svojih, većinom na bijegu nastradalih "junaka, vječito mogu  sipati u oči ne samo svim jugoslavenskim narodima i generacijama, već i cijelom svijetu. No laž ostaje neistinom, pa ju čitali iz "Svetog pisma" ili iz "Komunističkog manifesta". I tko je jučer lagao da bi preživio, danas živi da bi lagao. Da navedem samo  najkrupnije.

Tvrde: Komunistička partija je, pod svojim genijalnim vodstvom, uz bezbrojne žrtve, iskovala bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda, oslobodila zemlju, pokazala put sreće i blagostanja, izgradila gospodarsku i političku stabilnost, a svojom principijelnom politikom nesvrstavanja i mirne međunarodne koegzistencije – podigla svoj ugled do zavidnog nivoa i znatno pridonijela popuštanju zategnutosti u međunarodnim odnosima uopće. I tako dalje i tomu slično.

Istini za volju, bilo je i ima među komunistima i darovitih, no genijalnošću nisu bili opterećeni i sve njih povezuju  neke zajedničke osobine, kao teorije i prakse životnog poziva i puta. Na primjer: Staljin je kao životni poziv izabrao svećeničku mantiju, dakle, zvanje koje bi ga trebalo činiti nekom vezom između neba i zemlje, Boga i čovjeka. Praksa je pokazala, da se tu i sam Svevišnji prevario, jer je stadu za pastira postavi- vuka. Tito je po zanimanju bravar, a bravama je namjena osiguranje stabilnosti nečega ili se njima odvajaju oni, koji svojim djelima nanose nepravdu drugima. no, on je osobnim rasipništvom učinio nestabilnom cijelu zemlju, a iza brave trpa one, koji su se usudili ukazati na krivca. I tako redom…

Neistinite su i već izvikane krilatice o "bratstvu i jedinstvu", jer tamošnji narodi nisu nikada bili ni braća ni rođaci, a danas više nisu ni dobri susjedi; prošloga rata se nisu borili protiv nekog zajedničkog neprijatelja, nego međusobno, a prestanak  razračunavanja im nije donio oslobođenje, nego-jaram,a i to ne zahvaljujući bezbrojnim ofenzivama, kako tamo krste  svoje bezglavo bježanje, nego volji i interesima moćnih istočnih i zapadnih saveznika. Obilje i sreća su uvijek bili relativni pojmovi, ali je paradoksalno i cinično kako se ti termini serviraju tamošnjem življu, jer: ako je sretan onaj, tko sa strepnjom lijega, a sa strahom ustaje, tko nije siguran za svoju imovinu, obitelj i život, a tvrdu koru kruha topi krvlju i suzama u tuđini, onda je "sreća" tih naroda uistinu beskrajna…

Krunu besramlja ipak čini zvonjava o "principijelnoj politici nesvrstavanja, mirne međunarodne koegzistencije", te ugledu Jugoslavije u svijetu… Jer, ako pod riječju "princip" podrazumijevamo temelj, načelo ili osnovno pravilo ponašanja, kako bismo ju trebali shvatiti, a pod izrazom "politika" – mudro, a ne bilo kakvo, rukovođenje državom, kako su to poimali Stari Grci, onda se potpunija zloupotreba tih pojmova uopće ne da ni zamisliti. Neka pomognu primjeri: Tko je imao i najmanju sumnju u historijsku misiju SSSR-a, a dospio "šumarima" na dohvat noža, bio je likvidiran na licu mjesta. Od kolovoza 1948. nadalje "drugari" desetkuju vlastite redove, ali ovaj put "ceh plaćaju" iskreni privrženici Moskve. Šest godina kasnije na udaru su njezini protivnici i tako naizmjenično. A danas, očekuju li se krediti sa Istoka, biva uhapšena koja desetina Hrvata, pod optužbom  špijunaže u korist  neke zapadne sile ili podržavanja veze s političkom emigracijom; treba li novac ušićariti na Zapadu, na udaru su Crnogorci, Shqiptari i Makedonci, kao okorjeli  informbirovci. Nerijetko se dešavalo da su neki zatočenici, trovani medikamentima, a satrveni i fizički i psihički, uistinu bili "prevaspitani", ali- jao! Jedva su oni napustili ćelije – izmijenili su se "principi" i sada je trebalo platiti dug rezultatima "preodgajanja" te su se ponovo našli u kazamatima. Suvišno bi bilo nabrajati kako su SSSR i SFRJ bili najbučniji pobornici stvaranja posebne izraelske države, a danas su joj najveći neprijatelji; kako su vođe Mađarske revolucije 1956. bile izručene Rusima iz jugoslavenske ambasade u Budimpešti, a izbjeglice vraćene preko granice, premda je i Jugoslavija potpisnica Ženevske konvencije; kako Rusi koriste jugoslavenske pomorske i zračne luke  u svrhu intervencije  na Bliskom Istoku, Sredozemlju i Africi; gdje se sve u Jugoslaviji obučavaju teroristi i tako dalje…

Nedopustivo je, dakle, da jedna ovako vođena zemlja zadržava sebi pravo govora o nekim principima, miroljubivoj koegzistenciji i svom navodnom ugledu u svijetu. To ujedno znači, da jedan takav društveni sistem, koji ne usrećuje, nego unesrećuje većinu podanika, ne može biti trajan, gubi pravo na postojanje, a svaki progonjeni ima moralnu obvezu  da izgaranju takvog sustava priloži i svoju iskru.

Prof. Božo Dugeč, 20. XI. 1976. (do sada neobjavljen tekst)