Popustile mjere Coronine pa smijem na jug Županije zagrebačke, preko Vukomeričkih Gorica. Tko ne zna, cijeli je to jedan pravi mali brdski sustav između Save i Kupe, Zagrebu i Zagrepčancima slabo poznat – osim vikendašima. Idem skroz na jug njihovom zapadnom stranom, tamo gdje se utapaju u Kupi. Bježim od zagrebačke Corone – iako su ju neki vikendaši, ali na istočnom obodu i tamo donijeli, čak iz Turske – i potresa. Na trusno područje opet. Tek podsjećanja radi jedan davni ovdašnji potres ušao je u povijest seizmologije (Pokupsko 8. listopada 1909. VIII. MCS ljestvice, jako se osjetio u Zagrebu, padali dimnjaci, zabilježili ga seizmografi čak u Strasbourgu, 720 km dalje) zahvaljujući proučavanju i podataka o njemu našeg znanstvenika svjetskog glasa Andrije Mohorovičića (Mohorovičićev diskontinuitet itd.), koji je zaslužio i „lokalitet“ na Mjesecu.
Put vodi, nakon Hrašća i Lukavca, uglavnom kroz šume, najprije turopoljske, a nakon prvih vukomeričkih obronaka kroz mješovite. Ustvari na prvim obroncima (Peršinovec) dugačko je i gusto vikendaško naselje, s jednim šumskim prekidom, uz nešto stalnih stanovnika koji tu žive. Pobjegli su iz Zagreba do kojega su za petnaestak minuta vožnje automobilom, a imaju i redovitu autobusnu liniju. Nu, u doba Corone ono je puno, nagužvano automobilima, prepuno šetača svih uzrasta, svih generacija, bit će pobjegli od Corone. Pješačka gužva je veća nego u gradu. Automobila je na cesti malo, nu njom sad vladaju biciklisti. Ima ih svakakvih: rekreativaca u kondiciji, samaca, parova, onih koji jedva vrte pedale uzbrdo, ali bogme i mladih, športskih. Osjećam se kao na biciklističkoj utrci, pa onda voze širom, ukratko, teže mi je s njima se sresti ili ih obilaziti nego li s kamionom i autobusom. Još s onim športskim u redu, oni mene „organiziraju“, ali bic-rekreativci su postali fundamentalistička „sorta“ mrzitelja automobilista, pa mi upućuju, neki od njih, prijeke poglede. Ne bih sad u svađu, potrebno nam je zajedništvo, ma i s biciklistima, uostalom dio mladijeh dana proveo sam na biciklu, a tu je i Corona.
Dišu, stenju, uzbrdo, k'o damferice, između dvije Coronine sam vatre, onom koja „dimi“ uzbrdo i onom nizbrdo, pa čvrsto zatvaram prozore i isključujem klimu. Jest japanska al' zašto kroz nju ne bi prošao kineski virus još ako je (tako) dizajniran. Neki su mi sumnjivi i na alkohol, pa da se još poklizne, te je bolje da ih se što prije riješim. Nakon dvadesetak kilometara obično se prorijede.
Povratak u prošlost
Čitatelju je sigurno dosta ovoga putopisnog uvoda pa prelazim na svoju osobnu „misiju“. Što ću ja tamo, na jugu županije zagrebačke? Idem najprije rastjerati zmije, košnjom trave, oko suprugine rodne kuće i dvorišta i šljivika… Bogme je narasla. Kao da ju je Corona nagnojila osim što joj je dala vremena da gusto naraste i očvrsne. Nadam se kako se i jež već probudio, on mi je najvažniji „vojni“ saveznik. Lani je boravio u dvorištu, a sada, tko zna. Nisam baš neki pretjerani zmijofob al' nikako ne bih volio da nam se riđovke motaju po dvorištu, oko kuće, ili se, možda, dovuku u kuću. Mjesta gdje bi se inače mogle zavući po dvorištu je na stotine. Ipak, valjda im smeta buka kosilica, a možda i smrad izgorjelog goriva, možda. Kako bilo nismo se sreli ovih dana, a kako će biti u „drugom“, „trećem“ valu. To vam je kao i s Coronom, s tim što cjepivo ne bi pomoglo, a serum uništeni Imunološki zavod više ne proizvodi (bio najbolji u svijetu).
Drugu „misiju“ odrađivat ću zajedno s motikom. Ona i ja tući ćemo se sa suhom ilovačom kako bismo danas posijali grah. Staru sortu s istoka Hrvatske (srijemsku) koja i ovdje dobro uspijeva – naravno daljim „rodom“ indijansku. Od alata koristit ću još grablje, te „transportno sredstvo“ s jednim kotačem za dovoz humusa. Kad li je otkriven kotač, kad grablje, a tek motika… Koje li primitivne „rabote“ u doba kad umjetna inteligencija samo što nije zavladala – njoj graha ne će trebati. Ili možda hoće, ali ovako: grah na veliko, pa bioplin, pa električna energija, pa predajnik G7, te „napajanje“ i zapovijedanje „inteligencijom“ – dok ona ne uzme stvar u svoje ruke i u – vidi što bi s grahom.
Nu neka nje, tako, dok još jesam, znam barem što jedem, a i ukusan je priređen na različite načine. Uostalom čujem kako Corona prijeti glađu, neke zemlje su već obustavile izvoz pšenice (Rusija kao najveći svjetski proizvođač) riže (Vijetnam) pa bi tako mogli postupiti i proizvođači GMO graha, te ga više ne bih mogao naručiti ni preko Amazona (milijarde i milijarde je u plusu za Corone). Dok tako kopam daleko u prošlosti jedini dodir s aktualnom, odlazećom, civilizacijom mi je radio. Na njemu sam na pol uha načuo i ponešto o politici, osim one morbidne Corona statistike. Puštaju doduše u stankama i pjesme Mile Kekina i sličnih „starova“, repertoar je fino onako ciljano složen da bih ga najradije komentirao – grabljama. Al' ne ću, društvo mi pravi mačak koji me uvijek koristoljubno posjeti čim stignem i čeka ručak i večeru, on je sada gazda dvorišta – a strašno se plaši baš grablji, pa ih ne smijem podignuti „na repertoar“ HR-a. (Moram reći mesaru da mi više ne nudi te kobasice, ni gladna mačka ih ne će jesti.)
Načuh tako kako je formirana neka politička koalicija pod egodom „Restart“. Pomislih, valjda sam bio na odsječku „vijesti iz inozemstva“ pa se to zbiva negdje u Britaniji, Americi, Australiji… Malo po malo završih današnju sjetvu. Put u shutdown. Na povratku nema posebnih zanimljivosti i biciklisti su rijetki, opet tek radio. Sada sam na vlastito zaprepaštenje shvatio kako je koalicija „Restart“ pod vodstvom SDP-a osnovana – u Hrvatskoj! „Zasukat će rukave“ SDP, Bernardić, HSS, Beljak, HSU, Hrelja, Glas, Mrak-Taritaš i Snaga, Aleksić, kažu. Što će i oni uzeti motike, pomislih. Toliko bi ih se moglo naći i kod nas. Tko motiku, tko grablje, tko tačke (Hrelja u tačke, gura Bero), tko štihaču, pa udri. Bero bi mogao biti „normirac“ i poslije dijeliti udarničke značke.
Ne mogu vjerovati, pa ovi re-starteri, koji žive i djeluju, valjda, u Hrvatskoj nisu u stanju u rječniku hrvatskog jezika pronaći riječ, politički pojam, za nastup na izborima. Kako će onda biti u stanju nešto predizborno, a razumljivo, obećati, kamo li provesti. Ne znam izgovaraju oni to kao „restart“, ili izvorno „'ristȁrt“, čak niti to. Izgleda da je taj jezični mišmaš i logičan kad se okupe lažni socijaldemokrati, lažni haesesovici, lažni umirovljenici (pa taj još radi) nešto kao liberali, nešto kao anti bankari, naći će se i regionalci tu, iz „free zona“ u Hrvatskoj koji fingiraju regionalizam, a ustvari bi nešto drugo. Baš neka politička Corona kojoj bi više odgovaralo ime „Shutdown koalicija“. Ni drugi nisu bolji, demokršćani koji to nisu, domoljubni rogovi u vreći… Nego tko bude zadnji odlazio, mislim odavde, neka ma i zadnjim snagama ugasi svjetlo. Unutra bi mogla ostati elita, politička, medijska, neki pripadnici vjerske, gospodarska, udrugarska i slična, pa nek' se biraju. Napolju, valjda bi izašlo malo naroda (pučana), oni bi mogli organizirati izbore na livadi. Ili će sve to, a teži prema tome biti – shutdown. I s Coronom i bez nje, kako uostalom već dulje vrijeme ionako teče. Ili, parafrazirajući Michela Houellebecqa – sve će biti isti samo malo gore.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više