Plaćeni "Hrvati" skrivaju događanja u Hrtkovcima
Povodom sramnog skrivanja događaja u Srijemu devedesetih godina prošlog stoljeća napisao sam točno prije pet godina slijedeće otvoreno pismo: „Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, DSHV-u, HNV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, svim udrugama u Srijemu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom članka „Zatomljeni zločini nad Hrvatima u Vojvodini“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 631. od 15. svibnja 2015. godine. (poslano 8. svibnja 2015. u 15.15)
„Informativno-politički tjednik“ Hrvata u Srbiji koji se zove „Hrvatska riječ“ pokušava sve vrijeme koliko god je to moguće da ne spominje Hrtkovce i tragične događaje u njima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Primjera je bezbroj, navest ću samo ponešto karakteristično, a ako netko pokuša iz subotičke elite Kuntić, Bačić, Žigmanov, Karan, J. Dulić i njima slični to negirati, navest ću sve primjere unazad deset godina. U prošlom broju „Hrvatske riječi“ (br. 629. od 1. svibnja 2015.) u rubrici „Kronologija od 1. do 7. svibnja“ pod datumom 6. svibanj ne spominje se miting u Hrtkovcima kao značajan datum za Hrvate u Vojvodini, a glavna urednica ima kolumnu u tom broju tjednika s naslovom „Udruženo roštiljanje“(!). U cijelom broju se ne spominju Hrtkovci.
Onda pojedini srpski mediji reagiraju na taj događaj i junaci s krajnjeg sjevera Bačke (koji iza Srijemske Golgote tamo daleko na miru tavanskog kuta prave biznis) su na muci jer moraju ipak, pa makar i naknadno i formalno, „reagirati“. No, i to čine na taj način da glavnoj urednici ne smeta da i u današnjem broju ima kolumnu s naslovom „Manjak socijalnog kapitala“(?), a jedino potpisnik(ca) sa inicijalima Z.S. piše izuzetno kratak članak „Hrtkovački sindrom – zločin bez kazne“ u kojem se uglavnom navode riječi Đorđa Subotića u vezi događanja u Hrtkovcima. Tu je samo još kraće „priopćenje“ DSHV-a, i to je sve!
Kada bi „Hrvatsku riječ“ uređivala Šešeljeva Radikalna stranaka ne bi se trebalo čuditi ovom skrivanju događaja u Hrtkovcima, koji su inače sinonim u cijelom svijetu za početak izgona Hrvata sa ovih prostora.
Sa ključnih funkcija hrvatskih institucija u Vojvodini nitko se ne oglašava i razveseljava jedino izjava Petra Kuntića (koji u tri mandata i pet godina kao poslanik u Skupštini Republike Srbije nije rekao koga on zastupa) da se neće više kandidirati za predsjednika DSHV. Ali strah ulijeva njegova izjava da „imamo vrlo dobrog kandidata“, što znači da bi to mogao biti novi oligarh iz Subotice, njegov kućni prijatelj ili čak rođak. Branimir Miroslav Tomlekin“
Ispostavilo se da je „vrlo dobar kandidat“ za predsjednika DSHV-a Petrov rođeni brat po svemu i svačemu, Tomislav Žigmanov, i od tada redovito pišem otvorena pisma o katastrofalnom stanju u hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji i šaljem ih na stotinjak relevantnih email adresa. Ovdje ću navesti još samo ulomak iz otvorenog pisma od 6. prosinca 2015. godine:
„Hrtkovci su u svijetu sinonim za izgon Hrvata iz Vojvodine, ali za Žigmanova nisu! On i danas manipulira mladim ljudima iz Vojvođanskog građanskog Centra i svojim pulenima iz Petrovaradina da bi sliku o tim događajima, kao i svoju odgovornost, i dalje umanjivao i zamagljivao. I jedino se osobno promovira po Subotici, Novom Sadu, Osijeku…, kao nekakav pozitivni čimbenik u svemu tome.
Akteri projekta „Neispričana priča“ uspjeli su za šest godina (jer im Žigmanov „zdušno“ pomaže) razgovarati s nekoliko živih svjedoka tih događaja u Srijemu, ali ne s onima iz Hrtkovaca!!!“
A kao svjedok događaja u Hrtkovcima napisao sam knjigu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ (na hrvatskom jeziku), koju je Nakladničko vijeće NIU „Hrvatska riječ“ (predsjednik Tomislav Žigmanov, članovi Vladan Čuturta i Marko Kljajić) odbilo da tiska i knjiga je tiskana u Zagrebu (2015. godine, Tkanica, d.o.o.)!
U međuvremenu je Tomislav Žigmanov eliminirao sve neistomišljenike oko sebe i na plaćena mjesta u krovnim institucijama ovdašnjih Hrvata postavio svoje poltrone te za pet godina potpuno uništio ovdašnju hrvatsku zajednicu. O tome uskoro iz tiska izlaze dvije knjige mojih otvorenih pisama, koja je redovito objavljivao Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba.
Posljednji tekst „Fokusu“ i na oko 150 relevantnih e-mail adresa poslao sam 9. svibnja ove godine i objavljen je u rubrici „Gledišta“ pod naslovom „Nepodnošljiva lakoća relativiziranja tragedije srijemskih Hrvata”: https://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/gledsita/27780-presucena-obljetnica-izgona-hrtkovcana
Žigmanovljevi plaćeni poltroni perfidno fingiraju brigu o stradanju srijemskih Hrvata, a ustvari su najviše, pored njega, doprinijeli da se o tome ne govori.
Tako “Hrvatska riječ” i ovog puta naknadno reagira povodom 6. svibnja i tek u broju 891 od 15. svibnja 2020. donosi članke pod naslovom “Prešućene žrtve iz devedesetih“ i “I dalje šutnja s obije strane”. Oba članka su pisana pro forme i njeni autori očigledno niti ne žele da se išta izmjeni oko šutnje o zločinima nad srijemskim Hrvatima. O tome najbolje govore dva detalja.
U prvom članku s potpisom J.D. svu šutnju “pokriva i opravdava” jedna prozirna laž koju sve ove silne godine plasiraju Žigmanovljevi poltroni:O stradanjima Hrvata devedesetih godina teško da se išta može čuti, osobito ne iz kuta onih koji su tada stradali i morali napustiti svoj zavičaj. (perfidno i bezobrazno!)
Pošto je šutnja o stradanjima Hrtkovčana bila stravična ja već duže od pet godina unazad pišem i govorim samo o Hrtkovcima i jedini sam direktni svjedok tih događaja koji je o tom napisao knjigu (svi su o Hrtkovcima pisali sa neke distance), ali nisam Žigmanovljev brat baš po ničemu(čime se izuzetno ponosim).
Drugi članak s potpisom S.D. čak citira pasus iz moje knjige “Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela” (str. 175):
U srijedu, šesnaesti lipnja tisuću devetsto devedeset i druge godine, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne bi mogao dohvatiti, osvanuo je plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom, i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo ispisano: HRVATI! AKO SE DO PONOĆI NE ISELITE BIĆETE SVI POKLANI! SRPSKI ČETNIČKI POKRET I CRNA RUKA
Ali S.D. ne smije od Žigmanova ni da spomene ime autora kojeg citira jer bi dobila otkaz kao dopisnica „Hrvatske riječi“ iz Srijema!
Treba li komentar?
I što onda danas, poslije skoro trideset godina, da očekuje 30.000 Hrvata koji više nisu u svojim kućama u Srijemu, kada se za njihovu sudbinu pitaju ovakvi likovi.
Miroslav Cakić, u Novom Sadu, 15. svibnja 2020.
PRILOG: Dva otvorena pisma prije pet godina na temu tragičnih događaja u Hrtkovcima:
Otvoreno pismo od 15. svibnja 2015. (poslano u 19.15):
„Informativno-politički tjednik“ Hrvata u Srbiji koji se zove „Hrvatska riječ“ u br. 631. od 15. svibnja 2015. godine obavještava nas o predstavljanju „projekta usmenih povijesti pod nazivom Nepodobni građani, a radi se o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine tijekom devedesetih godina 20. stoljeća.
Na portalu Vojvođanskog građanskog centra u vezi ovog projekta stoji:
„Nepodobni građani“ – priče o proterivanju hrvatskog stanovništva iz Vojvodine tokom devedesetih godina prošlog veka
Otvaranje ove sekcije je 12. maja 2015. u 18h
Tokom istraživanja zabeležićemo razgovore sa više od sto pojedinaca i pokušati da prikupimo što više arhivske medijske građe koja govori o ovim događajima.
Za jedan od krucijalnih događaja se smatra javno čitanje spiska nepodobnih građana hrvatske nacionalnosti na stranačkom skupu koji je organizovala Srpska radikalna stranka, na čijem je čelu bio Vojislav Šešelj, 6. maja 1992. u selu Hrtkovci. Ubrzo posle ovog događaja, stanovnici Hrtkovaca ali i mnogih drugih sremskih mesta, počinju da dobijaju anonimne poruke obojene pretnjama, stvara se atmosfera straha i neizvesnosti. Ubrzo, ti činovi prelaze u otvorene aktove nasilja.
Vojvođanski građanski centar poziva sve koji mogu da doprinesu da ispričamo ovu priču. Ukoliko znate u svojoj okolini nekoga ko je bio zastrašivan i morao da pobegne ili je bio svedok ovih događaja, ako posedujete neki medijski članak ili bilo koji oblik zapisa o ovoj temi, kontaktirajte nas! (završen citat)
Dakle, Hrvatsko nacionalno vijeće (čitaj Slaven Bačić) i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislav Žigmanov), kao ni DSHV (čitaj Petar Kuntić), „Hrvatska riječ“ (čitaj Jasminka Dulić i Ivan Karan) i svi drugi iz „tavankutskog trokuta“ u vezi ovoga nisu „ni luk jeli ni luk mirisali“.
Poznato je da je preko građanskih inicijativa i pojedinaca, pri čemu se posebno ističe gospodin Đorđe Subotić, ova tema prisutna svih ovih prošlih dvadeset i tri godine, posebno oko 6. svibnja na dan mitinga u Hrtkovcima, i upravo sam prošli tjedan pisao da „Hrvatska riječ“ o tome tih dana ni ove godine nije objavila ni riječ, a glavna urednica u br. 629. ima kolumnu „Udruženo roštiljanje“ (ovaj moj članak je objavljen u „Hrvatskom fokusu“ 9. svibnja pod nazivom „Skrivanje Hrtkovaca“).
A kada su reagirali neki srpski mediji, tek u ovom broju (631. od 15.5.) dr.sc. Jasminka Dulić ima kolumnu pod naslovom „Sol na ranu“, koja bi bila prigodna prije 6. svibnja, pa njena zaključna rečenica zvuči krajnje licemjerno (licemjerje ili hipokrizija je čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono za što osuđuje drugoga):
Sudeći po interesu, lokalnih kao i svih drugih medija, kada je u pitanju ova tema (koja stalno izostaje) čini se da bi svi voljeli da do toga ne dođe i da ovi događaji ostanu skriveni zauvijek. Daleko od očiju i savjesti. (završen citat)
I onda nas Zvonko Sarić na dvije stranice „Hrvatske riječi“ upoznaje da je upravo otvaranje projekta „Nepodobni građani“ održano u prostorijama Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici (zašto nije održano u Rumi ili Novom Sadu?) 12. svibnja i da je sudionike pozdravio dr. Slaven Bačić, uz sliku glavnog aktera svega ovoga Tomislava Žigmanova. To je poanta i time je „Hrvatska riječ“ ispunila svoju zadaću – promociju Bačića i Žigmanova.
Tko je sjedio u (praznoj) sali s druge strane nema slike, ni teksta, ali pouzdano nitko iz Srijema, i puzdano svi iz tavankutskog trokuta (Žigmanovi papučari iz komšiluka mogu i u papučama navratiti).
Onda saznajemo da je koordinator ovog projekta Željko Stanetić koji izjavljuje da prije nedavnog uključivanja u projekat nije znao ništa o progonu svojih prvih susjeda u Rumi, a to isto govori i Jelena Dukarić istraživačica na projektu. Za pozdraviti je ove mlade ljude, koji nisu do sada saznali za ono što se zbivalo u Srijemu zahvaljujući intenzivnoj i napadnoj šutnji (tijekom dvadeset i tri godine) DSHV (čitaj Petar Kuntić), HNV (čitaj Slaven Bačić), Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislav Žigmanov), „Hrvatske riječi“ (čitaj Jasminke Dulić i Ivana Karana), kao da im je to dužnost i kao da su za to plaćeni.
Na predstavljane projekta pozvana je i Ivana Andrić Penava iz Zagreba, stručna suradnica na ovom projektu, a ustvari svi su oni izmanipulirani od velikih majstora hrvatske scene u Srbiji (Kuntić, Bačić, Žigmanov, Karan) koji u svojim rukama drže sav novac namijenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji i od toga prave osobni biznis i svoju promociju. Iskoristili su i ovu inicijativu Vojvođanskog građanskog centra i našim novcem pokušavaju sebe staviti u prvi plan.
A zahvaljući njima ovdje već dva puta imamo elektorske izbore, jer su Hrvati potpuno neobaviješteni o posebnom popisu i svim radnjama oko toga (kao i o svemu drugom), imamo podjele na Hrvate prvog reda (Bunjevci), Hrvate drugog reda (Šokci), Hrvate trećeg reda (Srijemci) i Hrvate bez reda (izvan Vojvodine), kao i Hrvate koji su „nepodobni građani“ jer ne veličaju Kuntića, Bačića, Žigmanova i ostale iz tavankutskog trokuta i takvima se ne smije ni ime nigdje spomenuti.
I imamo sve veći strah u Srijemu, jer nas štite i zastupaju takvi ljudi kao što su Kuntić, Bačić, Žigmanov i Karan. Ali zato imamo velike pjesnike koji plagiraju Ivu Andrića i pisce čuvenih slikovnica za djecu koje se predstavljaju kao remek djela na Salonu knjiga u Novom Sadu. Zanimljivo, i u tom se našla (kao slučajno) Ivana Andrić Penava. I zato imamo negativnu selekciju i u politici i u kulturi Hrvata u Vojvodini!
Na kraju svim srcem i dušom podržavam projekat „Nepodobni građani“ i sve sudionike u njemu i želim u potpunosti uspjeh ovog projekta kojeg se čelnici hrvatskih institucija u Republici Srbiji nisu usudili ni spomenuti dvadeset i tri godine. I zato im se ne smije dopustiti da i na tome kupe poene za sebe, jer su već dovoljno uništili hrvatski nacionalni korpus u Republici Srbiji.
Branimir Miroslav Tomlekin“
Otvoreno pismo od 6. prosinca 2015. u 11.10:
„Informativno-politički tjednik“ Hrvata u Srbiji koji se zove „Hrvatska riječ“ u br. 660. od 4. prosinca 2015. godine na str 7. prenosi vijest agencije Beta da se Fond za humanitarno pravo (FHP) uspio izboriti da Republika Srbija isplati milijun dinara Stjepanu Oskomiću iz Kukujevaca na ime naknade štete zbog etnički motiviranog ubijstva njegovih roditelja Agice i Nikole u Kukujevcima u srpnju 1993. godine. Na osnovu ove prenesene vijesti izvjesni Z.R. piše i uvodnu kolumnu u tom broju „Hrvatske riječi“, jer se glavna urednica dr.sc. Jasminka Dulić nije udostojila da osobno napiše koju riječ oko ovoga slučaja!
Slučaj Oskomić je skoro deset godina pred sudovima Republike Srbije vodio FHP i isključivo je njegova zasluga za ovakav ishod suđenja. Nitko od ovdje za to plaćenih Hrvata nije mrdnuo prstom ili rekao bilo koju riječ (pa ni danas glavna urenica „Hrvatske riječi“)!
Čitaoci Informativno-političkog tjednika koji se zove „Hrvatska riječ“za tih deset godina nisu mogli saznati ni da je ovaj slučaj uopće pokrenut pred sudom, kao niti za sudbinu i jednog potomka ili rođaka još tridesetak ubijenih Hrvata u Srijemu, o maltretiranima, izbatinanima i masakriranima u to vrijeme da ne govorimo, a čega je rezultat nestanak preko 30.000 Hrvata u Srijemu – pravo etničko čišćenje!
Ali za to vrijeme smo na preko sedam tisuća strana najfinijeg papira lista koji se zove „Hrvatska riječ“ čitali takve gluposti da se ovaj list može nazvati subotičkom svaštarom ili subotičkim humorističnim listom. O tome sam, uz navode mnogih takvih gluposti, pisao u više navrata, kao i to da nas taj list košta skoro milijun dinara svakog tijedna („Hrvatska riječ“ je u 2014. godini raspolagala sa skoro 40 milijuna dinara)! Samo do sada to je oko 500 iznosa kojih je za svirepo ubijstvo oba roditelja dobio Stjepan Oskomić!
Za to vrijeme smo se nagledali Bačića (oca i sina), Žigmanova, Kuntića, mnogo Dulića i još nekih nezamjenjivih likova iz Subotice i okoline u gro i svim drugim planovima (uglavnom u boji), koji su u svojim ispraznim govorima i pisanjima jedinio sebi dizali rejting i zarađivali na osnovu toga novac namijenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji.
Ni riječi nije bilo o zaštiti bilo kojeg Hrvata u Srijemu (čuveni subotički odvjetnici Bačići zarađivali su novac na drugim slučajevima), dominantne teme su bile geneza Bunjevaca doseljenih u Vojvodinu, kulinarske i druge vještine i običaji istih.
Dok je Srijem krvario i liječio rane, oplakivao mrtve i pokušavao opstati, materijalno, duhovno, moralno i u svakom drugom pogledu, oni kojima dlaka s glave nije pala, veličali su tamošnje slamarke (u Srijemskoj Mitrovici to žene rade bolje), pjesnikinje plagijatore, Kuntićevo genijalno vođenje svih sportaša u svim sportovima i sl. i redovito nas obavještavali što ima i što nema na subotičkom buvljaku.
Poslije svega Žigmanov na izbornoj skupštini DSHV između ostalog kaže da će održati kontinuitet takve politike i nije ga sramota pustiti još jedan od tisuće njegovih praznih šarenih napuhanih balona. Rekao je: Iskreno ću se posvetiti suradnji s onim Hrvatima koji su svoj zavičaj morali napustiti. (?!)
Žigmanov je u svojim „iskrenim“ suradnjama tek jučer, poslije skoro četrdeset dana od kako je, pored toga što je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, i predsjednik DSHV, posjetio predsjednika HNV Slavena Bačića u kupljenoj (za 120.000 eura) nekada privatnoj kući u Subotici, u kojoj obojica imaju svoje kancelarije! Ovaj prelazak Žigmanova iz jedne sobe u drugu sobu u istoj kući jučer je pompozno, uz kamere, objavio petominutni Dnevnik na hrvatskom jeziku RTV, koji je također rezultat kontinualne politike o kojoj je ovdje riječ.
Kada će Tomislav stići „iskreno“ se posvetiti suradnji sa svim Hrvatima diljem svijeta koji su morali napustiti svoj zavičaj ne ćemo čitati u „Hrvatskoj riječi“ ili gledati u famoznom Dnevniku na hrvatskom jeziku.
Ali zato Bačić i Žigmanov (HNV, DSHV, ZKVH, NIU „Hrvatska riječ“) godišnje raspolažu s oko milijun eura, ne milijun dinara, pa vidite o čemu se tu radi!
Koncentracija moći, infrastrukture i novca u rukama par ljudi potpuno će razoriti hrvatsko nacionalno biće u Vojvodini, odnosno Srbiji, ako to ubrzo ne spriječi naša matica.
Branimir Miroslav Tomlekin“.
Branimir Miroslav Tomlekin
