Hrvatski Fokus
Znanost

Integrativna etika (12)

Zbog odgovornosti prema drugima ne smije se misliti na vlastitu korist, niti na vlastiti užitak

 
 
U konceptu vrednovanja tehnike, sve važnijim postaje poseban dio etike, integrativna etika. To je zajednički naziv za bioetiku i tehnoetiku.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/06/artificial_intelligence.jpg
Tehnika je čovjeku omogućila savladavanje prirode, istraživanje svemira i morskih dubina te poboljšanje kvalitete vlastitog življenja. S druge su strane uništene šume, onečišćene rijeke i mora. Stoga se i javila sumnja: Treba li čovjek proizvoditi sve što može?
 
Vrednovanje tehnike – BST – 6
Valja ponoviti. Koncept vrednovanja tehnike (njem. Bewertung der Technik, engl. Assessment of Technology) na ovim prostorima predočen je početkom devedesetih godina. Posljednje autorske izmjene bile su početkom ovog stoljeća. U međuvremenu zbile su se važne dopune. Jedna od njih, tiče se etičkih načela vrednovanja tehnike. Ova inačica sadrži dva važna događaja. Godine 2001. započelo se s održavanjem vrlo uspjelog skupa u Malom Lošinju, „Lošinjski dani bioetike“. Prvo ime stvaranja tog skupa je prof. Ante Čović i njegovi najuži suradnici. Na „4. Lošinjskim danima“ 2005. autor je održao predavanje „Jedinstvena etika čovjekove (umjetne) tehnike“. Te godine pojavio se naziv Integrativna bioetika. U narednom podrug desetljeća, zbilo se na tom području mnogo toga. Najvažniji je događaj svakako osnivanja Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku (ZIC-IB), 2014. ZCI-IB djeluje u okviru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Voditelj je prof. dr. sc. Ante Čović. Autor je član ZCI-IB-u i vodio je određeno vrijeme Znanstveno-istraživački odbor za bioetiku, tehniku i transhumanizam (ZIO-BTT).
Etika u vođenju tehnike
Naći dobre razloge zašto između velikog broja mogućih djelovanja treba odabrati samo određena, dobra djelovanja, bilo je oduvijek suštinsko pitanje etike. Njezine temeljne zadaće su kritičko preispitivanje vladajućeg morala, te postavljanje i opravdavanje osnovnih načela dobrog i pravilnog djelovanja.

Prihvati li se definicija etike kao filozofske discipline koja istražuje podrijetlo, motive, norme i svrhu moralnog djelovanja i prosuđivanja, uočava se kako ona zalazi u sve pore ljudskog djelovanja. Moral je tada skup pravila i običaja koji određuju međusobne odnose ljudi u nekom društvu, odnosno koja su djelovanja dobra, a time i poželjna.
Načela svih klasičnih etika su altruizam i nesebičnost. Drugim riječima, zbog odgovornosti prema drugima ne smije se misliti na vlastitu korist, niti na vlastiti užitak. No, posljedice tehnike su tako apstraktne i indirektne, tako osobne i neprirodne kao promjena klime i bioraznolikosti, radioaktivnost, promjena života kroz genetiku itd. Utjecaju tehnika nije izbjegao ni životinjski ni biljni svijet. No, s posljedicama su ljudi uglavnom upoznati posredno, preko medija i znanosti. Nažalost i preko vrlo agresivnih ekologista s nerazumnim zahtjevima. Taj utjecaj tehnike u pravilu ne dotiču se osobno ljudskih bića. Pojedinci mogu utjecati samo na vlastito ponašanje i djelovanje. Koje pojedinačno možda ne mora biti štetno, ali ukupno može imati negativne posljedice. Stoga se i postavlja pitanje: »Kako se onda osjećati osobno odgovornim, kad se loše posljedice djelovanja javljaju iz sumiranja i kumuliranja pojedinčeve uporabe rezultata tehničkog djelovanja?« Čovjek može vlastite vrijednosti poredati u skale vrijednosti prema značenju koje one imaju za njega. Međutim nema pouzdane metode koja bi mogla odrediti stvarne motive nekog čovjeka koji uzrokuju određenu odluku. Postoje vrlo brojna područja koja treba propitivati. Ovdje se želi ukazati na onaj dio etike koji se bavi pitanjima vezanim za nastajanje živoga i neživoga i njihovih kombinacija. Za nastavak bitna je 2005. godina.

Integrativna etika
U uvodu je naglašena potreba navedene sintagme. Dakle zajedničkog naziva za bioetiku i tehnoetiku. Bioetika je danas prihvaćeni izraz i njome se bavi vrlo veliki broj zainteresiranih. Tehnoetika nema takav odaziv ni u stručnim krugovima, a posebno ne u javnosti. Što je o integrativnoj bioetici napisao za potrebe ovog teksta Hrvoje Jurić. Vrlo istaknuti filozof, ali što treba posebno naglasiti, vrlo aktivan u prenošenju znanja i spoznaja s područja kojima se bavi. Pisanom riječi i radio te televizijskim nastupima. Osoba koja je za mene model hrvatskog znanstvenika i nastavnika koji prvenstveno djeluje na ostvarivanju hrvatskih ciljeva. Kao i svi djelatnici u visokoškolskom obrazovanju, on je znanstvenik, nastavnik te organizator i komunikator. U doba službene znanstvene politike koja određuje da se mora pisati isključivo na stranom jeziku i stvarati visoki profit raznim bazama podataka, skraćeno podatkarama, to je rijetka pojava.

»Što se tiče sintagme "integrativna bioetika", njezinim se tvorcima, u smislu koncepta i projekta integrativne bioetike koji razvija ZCI-IB, može
smatrati Antu Čovića i Thomasa Sörena Hoffmanna. Koji su u nizu
konferencija, članaka i knjiga od 2005. sa širokim krugom suradnika iz
Jugoistočne Europe, Njemačke i drugih zemalja promovirali taj pojam i na
temelju njega razvijali razne projekte. Ovaj koncept zapravo znači predmetno/problemsko/tematsko i metodološko/interdisciplinarno-pluriperspektivno integriranje.«
Neovisno o tome, na „4. Lošinjskim danima“ 2005. autor je održao predavanje „Jedinstvena etika čovjekove (umjetne) tehnike“. Ovdje se navodi sažetak.

»U konceptu opće tehnike razlikuju se prirodna tehnika i umjetna, čovjekova tehnika. U posljednjih nekoliko desetljeća snažno se razvila bioetika. Dobrih četvrt stoljeća razvija se etika tehnike neživoga, tehnoetika. Valja promišljati sadržaj bioetike. Odnosi li se ona samo na etike sastavnica prirodne tehnike: fitoetiku, animalnu etiku i humanu etiku. Što je s etikom animalne i humane kulture živoga? Postavlja se pritom pitanje što je to danas prirodno, neposredno ponuđeno u Prirodi, koje to prirodnine danas postoje. Ponešto samoniklog bilja, dio životinjskoga svijeta i pretežno rađanje čovjeka. Sve su učestalija djelovanja u okviru biotehnike, a to su proizvodnja biljaka, umjetno oplođenih životinja i medicinski potpomognuta oplodnja čovjeka. Svi oblici proizvodnje biljaka, životinja i čovjeka, dakle umjetnina, snažno su potpomognuti djelovanjima i opremom temeljenim na dostignućima čovjekove tehnike neživoga. U čovjekovoj tehnici neživoga sve se učestalije postavlja pitanje etičke opravdanosti pojedinog rješenja. Što više, čovjekova tehnika neživoga potiče djelovanja na živome, poput ugradnje sastavnica koje temeljito mijenjaju mogućnosti čovjeka. Primjer takve kiborgoetike je ugradnja čipova u ljudsko biće sa svrhom npr. prijenosa misli ili pojačavanja nekih njegovih organa. Razvoj bioetike i tehnoetike trebalo bi promišljati kao razvoj etike umjetnih, čovjekovih djelovanja na području živoga, neživoga i njihovog isprepletanja. Ako zbog ničega drugog, već zbog obrazovanja svih koji djeluju na području tehnike živoga i neživoga, potrebno je potražiti što je to zajedničko, a što razlikuje bioetiku i tehnoetiku.« Vrijedne misli za to povezivanje nalaze se u iznimno uspješnoj knjizi I. Greguric. „Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma“ (više na internetu). Nameće se jednostavno pitanje. Što je zajedničko ime za bioetiku i tehnoetiku? Integrativna etika, kao posebno područje etike. Prema knjiga A. Čovića: „Etika i bioetika“ (2004), to se može opisati na sljedeći način (2005.). Na razini n – 2 nalazi se „Etika opće tehnike“. Na nižim razinama su etika prirodne tehnike i etika umjetne tehnike živoga što čini bioetiku. Usporedo je i etika umjetne tehnike te etika umjetne tehnike neživog, tehnoetika. Treba pridodati. Postoji potencijalno veći broj vrlo kvalitetnih predavača s području bioetike. To nije slučaj s tehnoetikom.
 

Tehnoetika
Za inženjere je sve aktualnija problematika inženjerske etike, bolje tehnoetike, odnosno odgovornosti inženjera. Oni moraju povezati svoja tehnička znanja s društveno i humanistički poželjnim ciljevima. Dvojba tehnoetike proizlazi iz toga što je većina tehničkih ciljeva postavljena od strane vlasti, moćnih pojedinaca i industrije, te služe nacionalnoj obrani ili uspjehu poduzeća. Dakle, inženjeri obično nisu u položaju određivati vlastite ciljeve, već su u takvoj poziciji na poslu da rade prema nalogu drugih. Protiv institucija i njima protivnim ciljevima, odgovorni inženjeri mogu slijediti svoj etički kodeks sve dok se on prožima sa zadanim pravilima. Općenita analiza etičkog kodeksa upućuje na razlikovanje:
– etičko-moralnih obveza i propisa u užem smislu, tj. uređenja koja se odnose na držanje pojedinih inženjera s obzirom na druge
– internih "cehovskih" normi: pravila ponašanja u odnosu na pripadnike vlastitog poslovnog kruga ili drugih poslovnih krugova
– obveza "igranja uloge" prema poslodavcu i partneru "po ugovoru", koje rezultiraju iz poslovno specifičnih zadataka
– pravila prioriteta i preferencija: kako se treba vladati pojedinac u različitim situacijama, kako se trebaju rješavati konflikti između različitih obveza, odnosno odgovornosti? Upravo u slučajevima nastanka konfliktnih situacija ovi naputci često nisu dovoljni (npr. moralne obveze nasuprot poslovnim obvezama, unapređenje sigurnosti nasuprot optimiranja dobiti)
– moralnu odgovornost profesije za opće dobro ili sigurnost, zdravlje i blagostanje društva.

Kako bi se prevladali neželjeni konflikti, predlaže se da inženjeri svoj pogled o granicama određenim kroz tehnički zadatak, usmjere na onu vezu, koja je određena putem smještaja tehničkog procesa odlučivanja u kulturni okvir. Tek kad se djelatnost inženjera definira kao pravljenje plana, koji povlači u razmatranje uz tehničke i društveno-humanističke čimbenike, bit će inženjeri u položaju da temeljne odluke usmjere k čovjeku orijentiranoj općoj perspektivi.

Dalje se predlaže preinačenje sudske vlasti kako bi se izbjegli slučajevi prepirke među tehničkim aspektima, iako se čini da dosadašnji pravni sustav i nije nadležan za takvo prosuđivanje.

Inženjeri i ostali sudionici u tehničkom djelovanju moraju osjećati odgovornost i prema sebi i prema budućim generacijama te ih štititi od mogućih opasnosti i šteta. Kako bi mogli osjećati takvu vrstu odgovornosti, potrebno ih je tijekom obrazovanja usmjeravati u tom smislu, razvijajući osjećaj odgovornosti.

Odnosi među vrijednostima u tehničkom djelovanju
 
Opisano vrednovanje tehnike nije cjelovito. Poželjne su dodatne društveno-političke rasprave širokog spektra, koje bi, vjerojatno, rezultirale nekim modificiranjem i ograničenjima predloženog pristupa. No, prema osnovnoj namjeri ovog pristupa, obuhvaćeni su svi važni elementi, koji su priznati kao dijelovi današnjih sustava vrijednosti. Cilj, dakle, nije bio pripisati društvu nove vrijednosti, već su jednostavno registrirane vrijednosti, koje ionako vrijede u društvu. U tom kontekstu, nazočan je i zahtjev da se pri postavljenim tehničkim ciljevima i odabirima na temelju mogućih tehničkih rješenja, uzmu u obzir sve vrijednosti navedene u ovom pristupu. No, to je upravo objašnjeni program vrednovanja tehnike. Ako je to moguće, sve posljedice jedne tehnike na prirodnu okolinu i društvo procjenjuju se s pomoću izvantehničkih i izvandruštveno -humanističkih vrijednosti. Pritom proces vrednovanja ne ostaje ograničen na jednog jedinog nositelja odluke, već se priprema, podupire i prati od čitave mreže društvenih-humanističkih ustanova.

Naravno, za jedan konkretan proces vrednovanja takav opći pristup nije dostatan jer sadrži samo elemente jednog mogućeg sustava vrijednosti. Društveno-humanističke se razlike u mišljenjima općenito sukobe oko pitanja koji sustav vrijednosti treba izabrati, te koje veze između elemenata sustava vrijednosti trebaju biti uzete kao osnova pri vrednovanju.

Teškoće pri primjeni takvog pristupa počinju s pojmovnom hijerarhijskom vezom. Konkretizira li se, primjerice sloboda djelovanja u onoj individualnoj pokretljivosti koju omogućuju osobna motorna vozila ili, pak, u općoj raspoloživosti javnih sustava prometa koji nekome štede držanje privatnog vozila?

Mada funkcionalnost tehničkih sustava služi u većem broju slučajeva razvoju ličnosti i kvaliteti društva, ipak ima i suprotnih primjera kao što je mikro-elektronski mini-špijun ili slične naprave ili spravice (e. gadget). Sigurnost podupire zdravlje i općenito je pretpostavka za razvoj ličnosti i kvalitetu društva. No, ima ljudi koji, iz sigurnosnih razloga, postavljenu obvezu vezivanja sigurnosnih pojaseva u automobilima, smatraju vrijeđanjem, krnjenjem razvoja njihove ličnosti. Gospodarstvenost je, u pravilu, sredstvo za postizanje blagostanja. No, ima i slučajeva gdje izolirane poslovno-gospodarstvene strategije ne služe za postizanje optimalnog pokrivanja potreba ili za zadržavanje radnih mjesta.

Najveći problemi javljaju se kod veza konkurencije. I ovdje se, kao i kod veza cilj – sredstvo, za svaki pojedinačni, tipični primjer veze konkurencije, može naći drugi primjer, koji je u suprotnosti s prvim. Najbolji primjer za to jest traženje kompromisa između blagostanja i kvalitete okoliša.

Potrebno je napomenuti kako veze konkurencije ne nastaju samo između osam područja vrijednosti, već ponekad i između podvrijednosti i njihovih područja vrijednosti. To vrijedi za tehničke sustave, kada, primjerice, zahtjev za točnošću stoji u konkurentnoj vezi sa zahtjevom za robusnošću.

Predloženo vrednovanje i obrazloženje mogućih veza između vrijednosti nije "recept" za jednoznačno rješenje zadatka konkretnog vrednovanja neke tehnike.

Ono samo nudi temelj za strukturiranje rasprave o vrednovanju tehnike, pri čemu je označen opseg horizonta vrednovanja, nabrojani elementi vrijednosti koje je potrebno razmatrati, te precizirane moguće veze u nekad konstruiranom sustavu vrijednosti. Dakle, ne radi se o zakoniku kojeg je nužno poštivati. Jedina zabrana koja je u vrednovanju sadržana je prosuđivanje materijalnih dobara između svih navedenih vrijednosti pri tehničkom razvoju.

Nadkriterij – politika
Politika je umijeće vođenja, dakle upravljanja i reguliranja državom ili drugom društvenom zajednicom. Svi postupci vođenja koji se očituju u organiziranim oblicima društvene akcije i društvenim institucijama putem kojih ljudi teže ostvarivanju svojih društvenih interesa i reguliranju općih poslova zajednice.

Svako društvo u kojem se iskazuju interesi pojedinca, bilo da se radi o društvenoj skupini, staležu ili klasi, prati politika. Tako društveni i humanistički odnosi postaju politički odnosi i to na osnovu svjesnog, više ili manje organiziranoga uzajamnog djelovanja subjekata, nositelja tih interesa. Društvo postaje političko društvo, što znači kako za pretpostavku ima društveno-humanistički aktivnog pojedinca koji je sposoban udruživati se i organizirati se radi postizanja svojih društvenih interesa.

No, gdje je tu mjesto tehnici i ljudima u tehničkom djelovanju? Činjenica je kako su regulacija i razvoj tehnike, uz gospodarstvo, određeni, prije svega, političkim okvirnim uvjetima. Tek kada je dano političko prvenstvo o mogućnostima ostvarivanja tehničkih rješenja, moguće ih je dalje konkretizirati. Drugim riječima, nemoguće je provesti neku ideju, tehničko rješenje, pa čak i proizvoditi, ako to ne bi bilo u skladu s politikom poduzeća, grada, pa čak, u pojedinim slučajevima, i države. Pri tome je potrebno osigurati i pravnu sigurnost za zaštitu građana i državljana, ali i za olakšavanje donošenja odluke o investicijama unutar industrije.

Budući da politika, bilo u užem (unutar industrije, poduzeća), bilo u širem smislu (politika na stranačkoj ili državnoj razini) utječe na razvoj tehnike, postavlja se pitanje o utjecaju inženjera, kao ljudi s vrha tehnike, na politiku. Teško je osporiti činjenicu kako "u politici ima premalo inženjera". Smatra se kako kod inženjera prisutna visoka stručnost bitno olakšava inteligentno zapažanje modernih građanskih prava i obveza. Znanost, tehnika i brižljivost sigurno ne stoje na putu razumijevanju društva. Manjak tehničkoga i znanstvenog razumijevanja mogao bi, naročito u budućnosti, biti velika zapreka razumijevanju i razvoju takvog društva. Gospodarstvo je vrh politike. Vrh gospodarstva su inženjeri. Stoga u budućnosti oni trebaju na sebe preuzeti više odgovornosti i u politici. Političari pak trebaju za uspješnu politiku budućnosti što prije razviti više razumijevanja za tehničku i društveno-humanističku stručnost inženjera.

Konačno, zašto je politika nadkriterij? Ona donosi odluku o prihvaćanju ili odbijanju ponuđenog rješenja.
U idućem, završnom tekstu serijala bit će ukazano koji su stvarni doprinosi tehničkih, dakle antropoloških rješenja na klimatske promjene. Za sada su akcije ekologista i birokracije umjereni na „pahuljice“, poput plastičnih vrećica određene debljine, slamki. A ne na stvarne antropogene uzroke klimatskih promjena.

(Svršetak u sljedećem broju)

Igor Čatić, profesor emeritus

Povezane objave

STOA – Panel za procjenu mogućnosti

HF

Smrtnost od cjepiva ne šuti – Pfizerov krah

hrvatski-fokus

Slijedi li uskoro veliki pomor cijepljenih

hrvatski-fokus

Originalan i izvoran doprinos hrvatskoj znanosti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više