Franjo Hanamann – hrvatski kemičar i metalurg

Izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti

Franjo Hanamann (Drenovci, Vukovarsko-srijemska županija, 30. lipnja 1878. – Zagreb, 23. siječnja 1941.), znameniti hrvatski kemičar i metalurg, izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti.

Franjo Hanamann se rodio u hrvatskoj obitelji kao drugo dijete Gjure Hanamanna i Emilije Mandušić. Pučku školu završio je u Brčkom 1887. godine, a maturirao je 1895. u Zemunu na Realnoj gimnaziji. Nakon mature otišao je studirati u Beč, gdje je 1899. diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole. Sljedeće godine postaje asistentom dr. Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije, gdje upoznaje dr. Alexandera Justa, znanstvenika koji ga je zainteresirao za rad na poboljšanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. U travnju 1903. godine dr. Just i Hanamann su u Beču zaštitili svoj prvi postupak za dobivanje volframovih žarnih niti (postupak supstitucije) patentom D. R. P. No. 154262. Patent je nazvan Verfahren zur Herstellung von Glühlkörpern aus Volfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen. Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti.

Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi jer volframova žarna nit ima bolja svojstva od ugljenove žarne niti koja se do tada rabila. Poslije studija u Beču i Berlinu, te višegodišnje asistenture na Tehničkoj visokoj školi u Beču, došao je za profesora kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Sa svojim suradnikom Aleksandrom Justom unaprijedio je rasvjetnu tehniku i pronašao metodu nitriranja željeza plinovitim amonijakom.

Godine 1922. izabran je za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije, kada osniva i Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu. Iste godine postaje dekan Kemičko-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole. Nakon 31. kolovoza 1926. godine kada Tehnička škola postaje Tehnički fakultet, postaje prodekan. Od 1939. pa do kraja života bio je pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkog fakulteta.

Vodio je institut za ispitivanje materijala u tzv. Aeronautičkom arsenalu u Beču, te bio generalni direktor Jugoslavenske industrije motora d.d. u Zagrebu. Bio je i glavni urednik "Arhiva za kemiju i tehnologiju". Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Revolucija među žaruljama (Genius Croatia)

Prvu masovno prihvatljivu električnu žarulju izumio je i patentirao prije sto godina u Beču hrvatski znanstvenik Franjo Hanamann, zajedno s austrijskim znanstvenikom dr. Alexanderom Justom. Volframova žarulja učinila je snažan preokret u proizvodnji rasvjetnih tijela jer je vrlo brzo potisnula plinsku rasvjetu i sijalice s grafitnom niti, te još i danas rasvjetljuje najviše domova širom svijeta. Nedostatak prvih žarulja bile su krhke niti volframa. Postupak do proizvodnje upotrebivih žarulja trajao je nekoliko godina i bio praćen razočaranjima, a završen je u Americi 1910. kad je dobivena nit zadovoljavajuće čvrstoće i elastičnosti. Već je iste te godine žarulja s volframovom niti preuzela prvo prodajno mjesto. Godine 1910., patentna prava otkupio je američki General Electric za 250.000 dolara od čega je autorima pripala trećina.

Izum: Žarulja s volframovom niti

Hanamann i Just prijavili su patent u travnju 1903. pod skraćenicom “D.R.P.No. 154262″ (puni naziv – Postupak izrade žarnih tijela od volframa i molibdena za električne žarulje). Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti. Godine 1909./1910. za boravka u SAD tvrtka General Electric Co. otkupljuje njegov patent.
Žarulja s volframovom niti koja se i danas rabi i koja je zamijenila dotadašnju žarulju s ugljenom niti bila je prekretnica u proizvodnji rasvjetnih tijela. Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi.

U svojoj doktorskoj disertaciji, nakon koje je u Berlinu promoviran za doktora tehničkih znanosti, prvi je ukazao na mogućnost zaštite željeza od korozije nitriranjem njegove površine plinovitim amonijakom

Nakon rata vraća se u Hrvatsku gdje je do svoje smrti obnašao različite dužnosti na brojnim fakultetima (bio i predsjednik Jugoslavenskog kemijskog društva) te je bio i član različitih udruženja u inozemstvu

Alexander Friedrich Just (12. travnja 1874. u Bremenu – 30. svibnja 1937. u Budimpešti) bio je njemački/mađarski kemičar i izumitelj. Kasnije je u Mađarskoj koristio ime Just Sándor Frigyes. Godine 1904. s hrvatskim Franjo Hanamannom bio je prvi koji je razvio i patentirao žarulju sa žarnom niti s volframovom niti, napravljenom ekstrudiranjem pasta volframskog praha i ugljičnog veziva kako bi se proizvela fine nit, a zatim uklanjanjem ugljika zagrijavanjem u atmosferi Vodika i vodene pare. Just i Hanamann su dobili mađarski patent 1904. i kasnije američki patent 1.018.502. Godine 1905. Just i Hanaman patentirali su postupak za proizvodnju volframovih vlakana premazivanjem ugljikovih vlakana volframom, a potom uklanjanjem ugljika zagrijavanjem. Te rane svjetiljke volframova bile su učinkovitije od svjetiljke od ugljičnog vlakna, jer mogu raditi na visokoj temperaturi, zbog visokog tališta volframa. Volfram je bio tako krhki da su te svjetiljke bile ograničene praktične upotrebe. Zamijenjena je nacrtanom žaruljom volframovih vlakana koju je 1910. godine razvio William David Coolidge.

Teo Trostmann